AKUZATIV (lat. casus accusativus od accusare »optužiti«, čime se na latinski prevodi grčki gramatički izraz aitiatike ptosis; tomu odgovara u ruskoj i bugarskoj gramatici izraz vinítel'nyj padéž) označuje u indoevropskim jezicima 4. padež, kojim se dopunjuje značenje glagola na pitanje koga? ili što? Služi kao objekt uz prelazne glagole, kao izraz cilja uz glagole kretanja (primjer: lat. ire domum »ići kući«), mjere ili cijene (primjer: Ova puška valja stotinu dukata), vremenskog i prostornog širenja (primjeri: Išao je jednu milju daleko. Prospavao je čitavu noć na mjesečini). U indoevropskim jezicima bio je morfološki okarakteriziran dočetkom -m u singularu muškog i ženskog roda i dočetkom -ns u pluralu istih rodova. U srednjem je rodu jednak nominativu. U romanskim jezicima razlikuje se akuzativ od nominativa jedino položajem prema glagolu. Za akuzativ rezerviran je položaj poslije glagola, a za nominativ položaj pred glagolom (primjer: franc. Pierre aime Paul »Petar ljubi Pavla« prema Paul aime Pierre »Pavao ljubi Petra«). Za latinski i grčki, a djelomice i za njemački te za romanske jezike, karakteristična je konstrukcija accusativus cum infinitivo, prema kojoj subjekt infinitiva postaje objekt izvjesnih glagola. Primjer: Te iturum esse trans mare credere non possum (Cicero) »Ne mogu vjerovati, da ćeš ići preko mora«; franc. Je le vois partir »Vidim ga gdje odlazi«; njem. Ich sah ihn fliegen »Vidio sam ga gdje leti«.

LIT.: K. Brugmann, Kurze vergleichende Grammatik der indogermanischen Sprachen, Strassburg 1902—1904; A. Meillet, Introduction à l’étude comparative des langues indo-européennes. 7. izd., Pariz 1934; T. Maretić, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, 2. izd., Zagreb 1931; P. Skok, Osnovi romanske lingvistike, sv. III., Zagreb 1940.