AKTIVIZAM (u filozofiji) je stajalište i s njega odmjeren pravac, proveden do potpunoga filozofijskog nazora, prema kojem djelovno upiranje i očitovanje ima fundamentalno značenje u izgradnji ljudskoga života napose i u razvijanju stvarnosti uopće. Aktivističko se držanje na različit način ističe ondje, gdje se težište života stavlja u djelotvorno očitovanje ili praksu, pa se prema tome filozofijskoj težnji namjenjuje zadatak, da unaprijedi i izgradi »životno umještvo«, i tomu se zadatku onda podređuje teorija ili misaono razmatranje i spoznavanje, jer je čovjek radnik u svijetu, a ne samo promatrač. Aktivisti u tom smislu su: Sokrat, stoici, kršćanski učitelji u misli, da se čovjek opravdava djelima, a ne samo praznim vjerovanjem (Jak. 2, 24), Bacon cijenjeći znanje kao sredstvo za svladavanje prirode, Kant, kad interes za sposobnost uma dovodi u vezu sa svrhama ljudskoga života, Fichte zamišljajući život kao dužno izvršenje, Comte po načelu: znanje radi predviđanja, a ovo, da bi se moglo raditi; aktivistički stav zauzimaju H. Spencer, W. James, Fr. Nietzsche, R. Goldscheid, R. Eucken, Hermann Keyserling, A. Fouillée, H. Bergson i mnogi drugi. U politici se aktivistima zovu ljudi akcije, koji djelotvorno sudjeluju u javnom životu. Utvrđivanje i sustavno izgrađivanje aktivističkoga nazora upire se na princip volje i mogućnost svijesno-namjerna, svrhovito upravljena života, ali manje ili više ide do pretpostavke, da je volja osnovni faktor duševnoga svijeta (→ voluntarizam). Odvajajući se od psihologijskoga smjera, koji taj svijet osniva na funkciji uviđanja (→ intelektualizam) i prikazuje ga kao gibanje elemenata znanja (»mehanika predodžbi«), što se noseći čuvstvene i voljne note u svojem složaju dovija spontanim idejnim konstrukcijama, aktivizam uzima, da je duševni život od iskona, u osnovnoj određenosti svojoj bitak, koji se izvodi na teženju, i da se samo na pregalačkom osnovu mogu razviti ne samo akcije, radnje u nužnom slijedu vršenja, nego akti, djelovanja pokrenuta iz »ja«-središta, i na aktima izgraditi duhovni krug smislenih teza i svrhovitih nastojanja. Dosljedno tome uvažava se i u teoriji spoznaje udio volje (kao voljno zauzeti stav prema doživljajima, »akt povrh akta«) na stvaranju pojmovnih značenja i dinamički značaj istinskoga određivanja (→ istina), a ujedno se spoznavanje dovodi u odnos sa životnom praksom, iako se pri tom opravdano ističe, da ono životu dobro služi samo instrukcijama, koje su izrađene u »volji k istini« i prema zahtjevima misaone uviđavnosti ili prema zakonu razumske svijesti. I za ostala područja duhovnog života kao stvaranja u svijesnom odnosu na smisao, vrednote, svrhe, predstavljene u moralnoj, socijalnoj, umjetničkoj, religijskoj ideji, aktivizam zastupa osnovno, upravo tvoračko značenje voljna djelovanja: carstvo duha gradi se na činu, ostvaruje se upornim zalaganjem, osvaja se u sveđer obnovljenom naletu; nema tu mirna bitka ni bezbrižna imanja, nego samo trudna dobit ustrajna teženja i borba za održanje na idealnoj visini. Ukoliko se ulaskom djelotvorne volje u prirodu izvan čovjeka i u njegovu rođenu, pojedinačnu i društvenu prirodu unosi smisao i vrijednost, te se tim prirodno zbivanje prevodi u kulturno stvaranje, aktivizam postaje humanizam, upućen na osvajanje ljudski dostojne postojbine, u kojoj dolazi do izražaja odnjegovana, oplemenjena čovječnost. Naziva se i »idealizmom budućnosti«, koliko je kao energetički i progresivni stav upravljen na ostvarenje sve višega stupnja, sve savršenijih oblika života, što ne nastaje u izvršenju neke predvremenski date dispozicije, nego u potrazi za duhovnim značenjima, u kojima se izgrađuje »ideja« kao izgledana mogućnost smisleno-svrhovita postojanja. Među predstavnicima aktivizma ističu se J. G. Fichte, R. Eucken, A. Fouillée, H. Bergson, F. C. Schiller i dr. U nas je volutarističko-aktivističke poglede iznio A. Bazala i proveo ih do nacrta o kompoziciji svijeta. A. B-a.

Aktivizam u književnosti je nastojanje mlađe generacije pisaca oko 1912 u Njemačkoj, da, kako oni kažu, »duhovnom u politici dadu nadmoć« i da »teleologijsko u čovjeku postave iznad biologijskoga«, t. j. da osjećajni živo podrede razumski određenoj svrsi. Prema tomu je bit pokreta racionalistička, tendencija političko-revolucionarna, tese i očitovao tako, da je književnosti i umjetnosti nametao zadatak direktnog političkog djelovanja. Vođa je aktivizma bio Kurt Hiller, izdavač publikacije Das Ziel, Jahrbücher für geistige Politik, a suradnici među ostalim Heinrich Mann dok su prvobitni pristaše kao Max Brod, Franz Werfel i dr. napustili pokret. Prešao je i u susjedne centralno-evropske zemlje (naročito u Madžarsku), ali se nije dugo održao pod tim imenom, nego je dobio jači izražaj i općenitiju formulu u ekspresionizmu. Lj. M.