AKTI (lat. acta) su spisi, koji su postali iz službenog poslovanja oblasti. Po postanku i po povodu svog postanka stoje u vezi s ispravama, imaju s njima dodirnih točaka, ali između isprava i akata ima mnogo prelaznih pojava. Glavna bi razlika bila u tome, što isprave u neku ruku stoje same za sebe i kao takove se mogu i poimati; svaki akt stoji u vezi s drugim aktom, a nekoliko njih zajedno može se procijeniti po mjestu, koje imaju u toku poslovanja. Isprava je cjelina za sebe, akt dio jednog omota, fascikula. Isprava je gotova stvar, akt dio cjeline, koja nastaje u poslovnom saobraćaju. Ovo je prvi kriterij, po kome se prosuđuju akti kao povijesni izvori. Ali načela za prosuđivanje isprava i akata su jedna, ista. Prvo se pitanje kreće oko postanka. Kod akta nije tako lako odrediti, da li se radi o čistopisu, konceptu ili čak formularu kao kod isprave. Ima mnogo raznolikosti i u glavnim oblicima kao i u pojedinim stupnjevima razvoja, a podjedno su ti pojedini oblici zavisni od vremena i mjesta svog postanka. Poteškoća je i u pomanjkanju jedinstvene terminologije, jer pojedine zemlje, pojedine oblasti i razno vremensko doba poznavaju i upotrebljavaju različite nazive. Spominje se pismo, punomoć, ovjerovljenje, instrukcija, zapisnik (protokol), memorandum, mnijenje, izvod, postupni spisi, oblici zakletve, vijesti, registri, popisi, zapisi, računi i računske potvrde. U kancelarijama 17. st. upotrebljavaju se kadšto nazivi: kabinetske odredbe, reskripti dvorski i ministarski, imedijatni izvještaji zajedno s izvještajima središnjih oblasti, raspisi, pisma, edikti, patenti. Uvijek se javljaju prvi sastavci i prijepisi. Koncept može biti sačinjen jednom rukom, pregledan od jedne ili više osoba, pregledan neposredno od izdavača, naknadno izmijenjen od kancelarijskog osoblja, koncept ravan čistopisu ili koncept, koji već služi kao čistopis. Kod akata vanjske službe spominju se nacrti za koncept, prvi stupanj samog koncepta. Koncepti mogu biti već ispravljeni, a da još ne budu gotovi za čistopis, jer nijesu primjerice unesena imena, koja se drže u tajni. Čistopis može biti odaslan ili samo spreman da bude odaslan. Odaslanje — expeditio — je posao, koje kancelarije dodavaju samim aktima. Je li odaslanje došlo do primaoca ili nije, ide izvan granica pitanja, koja su u vezi s aktima. Ali od značenja je pitanje o primanju i odašiljanju akata. Redovito će se gotov akt nalaziti među primljenim aktima primaoca, a koncept među odaslanim aktima izdavatelja.

Za kritičko prosuđivanje akata od značenja je pitanje o osobama, koje su kod njega sudjelovale. Poredbom rukopisa mogu se odrediti glavni momenti; za to je potrebito imati na raspolaganju dovoljno gradiva, a ako ga nema, onda svakako otpada jedna važna strana kritičkog razmatranja. Nakon poredbe rukopisa, ili ako nema dovoljno gradiva, do riječi dolaze pravilnici za kancelarije i pravilnici za pismeno poslovanje, pored toga privatna korespondencija činovnika, dekreti o njihovu postavljanju i imenovanju, pa i drugi podaci o njima. Kod akta se često javljaju neki stalni oblici. Za molbenice upotrebljava se u 18. st. naročit papir, naročit oblik papira; kadšto se određuje, kako ove molbenice imaju biti savijene, da li se imaju predati otvorene ili zatvorene, zapečaćene ili nezapečaćene. Za koncepte se nešto slično kadšto određuje, a kadšto ne određuje; može biti, da se koncepti smiju pisati na polovicu arka. Za čistopis se uzima bolji papir nego za koncept. Za stanovite slučajeve određuje se papir sa zlatnim ili crnim rubom, za neke sastavke papir u obliku kvart ili folio. Opažaju se razne nijanse u mastilu i načinu pisanja, u kraticama i drugim oznakama prema običaju pojedinih kancelarija. Nutarnje oznake akta uzimaju se u obzir po primjeru nutarnjih oznaka isprava, u prvom redu one formalne naravi. Pazi se na naslove, pa su često kancelarije izrađivale sebi posebne »titularne knjige«, koje su se kadšto i štampale. Među nutarnje oznake dolazi poseban stil pojedinih kancelarija, koji se mijenja i prema predmetu, o kome se radi, i prema osobi, kojoj je namijenjeno rješenje. U kancelarijama se razvija i poseban službeni jezik; upotreba latinskog, francuskog, talijanskog pa i hrvatskog jezika u kancelarijama nije baš onakva, kakva je u svagdanjem životu. Jezične oznake u službenom poslovanju jedne oblasti često se znatno razlikuju od oznaka druge. U nekim se slučajevima može primjerice opaziti, da je jezik akata protestantskih oblasti drukčiji nego jezik akata katoličkih oblasti. Pojedine napomene u samim aktima često lijepo pomažu njihovu kritičkom ispitivanju.

Osobitu pažnju zaslužuje činjenica, je li akt, prije nego što je bio riješen, bio potpisan od vladara odnosno njegova zamjenika ili od predstojnika neke oblasti, prvog činovnika ili od koje druge osobe; dalje je li bio supotpisan od odgovornog činovnika uz potpis vladara ili predstojnika oblasti. To je naročito od značenja, kad se u spisima javljaju napomene: »ad mandatum speciale regis« ili »par ordre exprès du roi« ili nešto slično.

Oznake mjesta mogu se odnositi ili na mjesta, u kojima je akt sačinjen, ili na mjesta, u kojima boravi poglavica, u čije se ime akt potpisuje. Kod oznaka vremena javlja se gregorijanski i julijanski kalendar.

Za praktične historijske svrhe akti se mogu najbolje podijeliti u ove skupine: 1. akti međudržavnog saobraćaja, 2. upravni, 3. vojnički, 4. staleški i 5. saborski. Akti međudržavnog saobraćaja mogu se najbolje odvojiti od ostalih. Zbog svog značenja zaslužuju posebnu pažnju.

LIT.: W. Bauer, Einführung in das Studium der Geschichte, 2. izd., Tübingen 1928; G. Wolf, Einführung in das Studium der neueren Geschichte, Berlin 1910.

Akti (Acta) međudržavnog saobraćaja obuhvaćaju u glavnome poslaničke akte, koji se mogu porazdijeliti ovako: 1. vjerodajna (kredencijalna) pisma, 2. punomoći (mandati), 3. instrukcije, 4. izvještaji (relationes, dispacci, rapports, despachos), 5. upute vladara ili njegova zamjenika ili ministarstva vanjskih posala, 6. pomoćni ili dopumbeni spisi, ključevi za šifriranje i 7. računi.

Vjerodajna pisma i punomoći imaju redovito oznake potpunih isprava pa su u formalnom smislu i najdotjeranije. Vjerodajno pismo (credencia, credence, kreditiv, geloubs-brief) govori o osobi, koja se šalje, a redovito i o svrsi, u koju se šalje. Kadšto može biti sastavljeno u obliku privatnog pisma, a kadšto spojeno s punomoćju (plein-pouvoir). Punomoći papinskih nuncija mogu prelaziti okvir poslaničkog prava, ako se njima podjeljuju posebne ovlasti u crkvenim stvarima. Instrukcije se, po svom obliku, približavaju aktima sa svim njihovim osobinama, od koncepta do čistopisa. U tekstu sadržaja nalazi se istaknut njihov cilj. Mogu se razlikovati općenite i posebne instrukcije, više ili manje tajne, instrukcije, koje se naknadno upotpunjuju ili izmjenjuju. Po karakteru najsrodnije su pismima. Izvještaji su vrlo različiti i po obliku i po sadržaju. Mogu biti upućeni vladaru, državnom kancelaru, ministru vanjskih posala. Kadšto se približavaju privatnim pismima, pa čak i novinskim izvještajima. Uvijek su ovisni od mogućnosti izvješćivanja i stanja saobraćaja pa i o stupnju političke samostalnosti pojedinih država. Osobito mjesto imaju međusobni izvještaji gradova ranijih vremena. Venecija je od 15. st. dalje osobitu pažnju posvećivala poslaničkim izvještajima, a tako isto i Dubrovnik. Izvještaji su u uskoj vezi s uputama i od njih često potpuno zavisni. Kada poslanici napuštaju mjesto, za koje su određeni, podastiru završne izvještaje, u koje sabiru pregled rezultata svog djelovanja, dobivenih iskustava i iznose svoje poglede na buduću politiku svoje države. Upute mogu biti upućene nekom stalnom predstavništvu u inozemstvu ili u obliku okružnica svim predstavništvima.

Za povijest su akti međudržavnog saobraćaja od velika značenja, iako se više puta ustanovilo, da se precjenjuju. Zato se, koliko je moguće, ispituju u vezi s ostalim arhivskim gradivom. U svakom je slučaju potrebno brižno paziti na jezik i terminologiju ovih akata, kao i na činjenicu, da države, putem pošte ili na bilo koji drugi način, u pojedinim slučajevima, koji nijesu baš rijetki, rado kontroliraju stranu diplomatsku korespondenciju. Prema tome je za znanstvene svrhe uvijek potrebno ustanoviti, na koji je način jedan diplomatski izvještaj, bio šifriran ili ne, došao na određeno mjesto, pa da li je postojala težnja i mogućnost, da strana država i njezini organi izvještaje »ulove« — »intercipiraju«, kako glasi tehnički naziv, ili nije. Dalje je potrebito poznavanje ranga poslanika, čiji je izvještaj na raspolaganju, pa običaja i etikete međudržavnog saobraćaja i organizacije vanjske službe u različito doba i u pojedinim zemljama, Sadržaj poslaničkih izvještaja može biti vrlo različit, ali redovito odgovara interesima primaoca, sposobnosti osobe, koja ga šalje, i ugledu, koji uživa u diplomatskim krugovima.

Akti ministarstava vanjskih posala dijele se u velike skupine kao: politički spisi, personalni, trgovačko-politički, računski, novinski, spisi o saobraćaju, iseljeništvu. Među njima nalazimo cirkularne, verbalne, kolektivne, note o identitetu. Sa čitavim ovim gradivom stoje u vezi međunarodni ugovori. Posebno mjesto zauzimlju knjige u bojama, plave, bijele, crvene, žute, zelene, u kojima redovito ministarstva vanjskih poslova objavljuju stanovitu količinu diplomatskih dokumenata i akata, da bi širu javnost obavijestili o pojedinim pitanjima, koja su na dnevnom redu u međudržavnom saobraćaju, i koja su predmetom međudržavnih pregovora. Sastavljaju se obično ili kao gradivo za parlamentarna raspravljanja o međunarodnim pitanjima u doba mira ili kao opravdanja stanovitih mjera u slučaju rata ili ratne opasnosti. U povijesne se svrhe mogu upotrebljavati uz velik oprez, u prvom redu zbog cilja, kome su namijenjene, pa i zbog toga, što su redovito nepotpune i što objelodanjeni dokumenti nijesu uvijek neosporno autentični. Knjige u bojama vuku svoju lozu iz Engleske; njezini prvi »Blue-Books« potječu iz 1681. To su ponajprije bili izvještaji i zbirke dokumenata, sastavljeni po nalogu parlamenta. Engleska ih je počela predavati javnosti 1836, Francuska svoj »Livre jaune« 1852, Njemačka svoj »Weissbuch« 1884, a Italija svoje »Libri verdi« 1861.

Akti se međudržavnog saobraćaja čuvaju redovito u velikim središnjim arhivima i u posebnim arhivima ministarstva vanjskih posala. Ali nije nikakav izuzetak, da poslanici svoju službenu korespondenciju smatraju svojim privatnim vlasništvom, pa je, nakon svršetka svojih misija, smještavaju u svoje privatne arhive.

LIT.: E. Satow, A guide to diplomatic practice, 2. izd., London 1922; R. Genet, Traité de diplomatie et de droit diplomatique, Pariz 1931—1932; W. Bauer, Einführung in das Studium der Geschichte, 2. izd., Tübingen 1928; G. Wolf, Einführung in das Studium der neueren Geschichte, Berlin 1910; R. Gilady Gruber, Internationale Kongresse und Konferenzen, Berlin 1919; L. Bittner, Die Lehre von den völkerrechtlichen Vertragsurkunden, Berlin—Leipzig 1924; H. Meyer, Das politische Schriftwesen im Deutschen Auswärtigen Dienst, Tübingen 1920. J. N.