AKLIMATIZACIJA je prilagođivanje svih životnih funkcija nekog organizma, vrste ili roda na klimatske uvjete nekog kraja zemlje. Klima utječe na tjelesno i duševno stanje pojedinca i naroda sve dotle, dok se ne uspostavi ravnoteža između čovjeka i klimatskih faktora. Čovjek je od davnine nastojao, da za sebe osvoji krajeve u slabo naseljenim klimatskim pojasima, kako bi tamo preselio i udomaćio različne biljke i životinje, koje su mu potrebne i korisne za život i rad. Ovo prilagođivanje izvjesnoj klimi postizava se nekom borbom organizma i novih životnih prilika, što uvjetuje različnu lakoću i brzinu priljubljivanja neke vrsti ili rase novoj ili drugoj klimi. Kod toga vrijedi princip, da će ta borba, odnosno aklimatizacija, biti lakša, što je veće područje, po kojem se dotična vrsta ili rasa raširila. Nesumnjivo je, da promijenjeni životni uvjeti izazivaju neke naročite promjene kod vrsta, koje se aklimatiziraju. Opazilo se naime, da kasnije generacije u Sjevernu Ameriku useljenih Evropljana imaju dugi i tanki vrat i mršavo tijelo i tako s vremenom postaju pravi »Yankee«. Promjena klimatskih faktora utječe često i na veličinu tijela. Vrlo je rašireno mišljenje, da se čovjek može veoma lako i brzo prilagoditi svakoj klimi i da u svakoj klimi može živjeti i uspijevati. Iskustvo nije to mišljenje potvrdilo, specijalno za arijsku rasu. Pravilo je, da se Arijci lakše prilagođuju hladnoj klimi nego toploj. Osobito se teško prilagođuju arijski narodi na tropsku klimu, koja vlada između 15° sj. šir i 15° juž. širine. Tome su različni uzroci, među koje idu u prvom redu tropske infekciozne bolesti, kao malarija, dizenterija i žuta groznica. Urođeno stanovništvo tropskih krajeva postiglo je izvjestan imunitet protiv tropske anemije i žute groznice, dok od malarije i dizenterije nisu urođenici imuni, ali djelovanje tih bolesti nije za njih tako opasno kao za doseljene Evropljane. Velika smrtnost Evropljana nije u tropima uvjetovana samo klimom, nego i pretjeranim uživanjem vode i alkohola pa čestim i dugim kupanjem. Rijetki su krajevi na Zemlji, gdje temperatura okolice premašuje toplinu krvi, pa u takvim krajevima čovjek ne bi mogao živjeti; na manje se razlike u temperaturi čovjek može postepeno i lagano prilagoditi. Najštetniji faktor tropske klime je vlaga, pa je ona glavni razlog nepokretnosti i lijenosti afričkog crnca, jer suha toplina s noćnom svježinom ne umara i ne razmekšava duh i tijelo, kako to pokazuje život i rad stanovnika pustinje. Uz rasni imunitet, koji u maloj mjeri imaju i neki evropski narodi, kao Maltežani, Španjolci i Portugalci, kojih su se pređi miješali s Feničanima i Maurima, ističe se također i neka individualna dispozicija za život u tropima, koja se može i naslijediti. Poznato je, da neki od sjevernih Evropljana, koji žive u tropima, ne dobivaju tropske bolesti, pa su sposobni, da se sačuvaju i od tropske anemije. Rijetkost stanovništva polarnih krajeva nije izravno uvjetovana klimom, nego nerodno tlo nije prikladno za poljodjelstvo i stočarstvo, pa je čovjek tamo potpuno upućen na more. Visinska klima priječi širenje čovjeka, jer je trajno stanovanje u krajevima višim od 4500 m nad morem (zapadni Tibet, Peru) nemoguće.

LIT.: Fr. Ratzel, Anthropogeographie, Stuttgart 1899; Zuntz, Loewy, Müller i Caspari, Höhenklima und Bergwanderungen in ihren Wirkung auf den Menschen, Berlin 1906. O. O.

Aklimatizacija (zoo) je priučavanje stranih životinja iz drugih područja na nove krajeve s eventualno drugačijim podnebljem. Najbolje se priuče i udome u novoj postojbini otpornije životinje iz sličnog podneblja. Tako su i kod nas aklimatizirane mnoge životinje. Puran iz Sjeverne Amerike postao je naša vrlo važna i korisna domaća životinja. U perad ubrajaju i morsku kokoš iz Zapadne Afrike. U lovištima je aklimatiziran obični gnjeteo, koji živi u Aziji od obala Crnog i Kaspijskog mora sve do Formoze i Kine u mnogo geografskih odlika. Već je odavno udomaćena odlika pravi obični gnjeteo iz zapadne Azije, a mnogo kasnije i odlika grivnjasti obični gnjeteo iz Kine. Obje ove odlike su se već do danas toliko iskrižale, da se teško nađe čista pasmina. U većim lovištima je aklimatiziran jelen šareni lopatar, kojemu je postojbina istočni Mediteran u jugozapadnoj Aziji i sjevernoj Africi. U vodama su aklimatizirane i neke ribe iz Sjeverne Amerike, tako patuljasti som, dužičasta pastrva, barjaktarica i t. d.

Protiv volje čovjeka u Srednjoj Evropi od 1906 izvrsno se aklimatizirala američka ondatra. Kod Praga su pustili 3 ženke i 2 mužjaka, od kojih se namnožilo toliko tih glodavaca, da su napučili čitavu Srednju Evropu i 1932 prešli su preko Drave u Hrvatsku, gdje ih ima sve više, i do početka 1940 već su napučili Zagorje, pa ih moraju proganjati radi štete. Daleko nam je škodljiviji trsov ušenjak, filoksera, koji potječe također iz Sjeverne Amerike. Kod nas se pojavio 1880 u Ledincima kod Kamenice u Srijemu i tako se dobro aklimatizirao, da je u kratko vrijeme uništio sve naše stare i plemenite vinograde u Hrvatskoj, a u Hercegovini i Dalmaciji se još danas naglo širi, pa vinogradi propadaju bez pomoći. Zadnjih godina doprla su do granica Hrvatske još dva strašno škodljiva kukca iz Sjeverne Amerike: koloradska zlatnica, koja uništava krumpir, i San-Joséov crvac, koji upropaštava voćke.

Dakako da su se isto tako aklimatizirale i neke evropske životinje u Americi i Australiji, pa su neki kukci za uzvrat u Americi još škodljiviji nego ovdje. Kako su se Evropljani naseljivali po udaljenim zemljama i otocima, aklimatizirali su tamo i svoje domaće životinje: ovce, koze, svinje, goveda, konje, pčele, pa i neke ptice pjevice. Tako se na pr. na New Zealandu više od svih drugih čuje pjevanje naših ptica: kosa, češljugara, čvorka i drugih, jer su ondje aklimatizirali 21 vrstu drugih ptica.

Protiv volje čovjeka su se svuda, dokle je on dopro, aklimatizirali i njegovi sustanari i nametnici: štakori i miševi, muhe i buhe, stjenice i uši. N. F-k.

Aklimatizacija (bot.). Pod aklimatizacijom kod biljaka razumijevamo pojavu, da se neki genotipovi, preneseni iz prvobitne sredine u koju sasvim drugu, u ovoj posljednjoj prilagode novim klimatskim, edafskim (tlo) i biotskim prilikama.

U poljoprivredi smatramo, da se je neka biljka aklimatizirala onda, kad u novom proizvodnom području daje dovoljne prinose, kako u količini, tako i u kakvoći, u poredbi s lokalnim vrstama, koje pripadaju istom varijetetu.

S promjenom sredine pokušava svaki individuum svoje organe i čitav svoj rast prilagoditi intenzitetu vegetacijskih faktora novog područja. Ovo prilagođenje (reakciona norma) biljke ide dakako samo do neke granice (modifikacione granice), a nju određuju nasljedni faktori.

Ako je intenzitet vegetacijskih faktora u novom proizvodnom području takav, da reakciona norma ne odgovara toj novoj sredini, onda biljka loše napreduje i ona se ovdje ne može aklimatizirati.

Aklimatizaciju dijelimo na somatsku i genetsku. Somatska je ona, kad se biljka prilagodi novim prilikama, a da se pri tom ne promijeni genetska (nasljedna) konstitucija.

O genetskoj a. pak govorimo onda, kad se biljka prilagodi novoj sredini radi toga, što su se promijenila njezina nasljedna svojstva. Takve nasljedne promjene mogu nastati iz više razloga, i to u povodu: a) prirodnog križanja, b) svijesnog križanja po oplemenjivaču i c) mutacijom.

Ako mjesto jednog individuuma promatramo vrstu, onda je njezina aklimatizacija različita, već prema tome, da li sve njezine biljke pripadaju jednom genotipu ili su smjesa raznih genotipova, dakle populacija. Potonji slučaj imamo kod alogamnih biljaka (biljke strane oplodnje). Kad je vrsta genotip, onda sve njezine biljke podjednako reagiraju na jedan izvjesni intenzitet vegetacijskih faktora, dok kod populacije reagira svaki genotip sasvim individualno (→ oplemenjivanje bilja). A. T.

Aklimatizacija (u sociologiji) → Prilagođivanje.