AKLAMACIJA (lat. acclamatio), dovik, klicanje, burni i živi pozdrav mnoštva u znak pristanka, priznanja ili veselja; na pr. klicanje: »živio«, »zdravo«. U Rimljana je već za vrijeme republike vojska aklamirala svog pobjedonosnog vojskovođu, koji je time stekao naslov »imperator«, a u carsko doba je vojska a. birala careve. I danas se kod jednodušnosti zaključaka govori o izboru ili zaključku »per acclamationem«. Lj. A.

Aklamacija je kao svečani pozdrav mnoštva uvedena najprije u ceremonijal bizantskih careva (ondje se naziva »polychronion«). Tako su pozdravljali u istočnoj crkvi i visoke crkvene dostojanstvenike. U Dubrovniku su pjevali već 1192 triput na godinu aklamacije ili »laudes« bizantskim carevima, kasnije drugim vladarima, rimskim papama i nekim dostojanstvenicima. Za vrijeme o. S. Cerve (u prvoj polovini 18. st.) pjevali su »laudes«, kojih je tekst o. Cerva zapisao, kanonici za vrijeme svečane pontifikalne mise (za što su od dubrovačkog kneza dobivali novčanu nagradu), a odgovarao im je zbor. Iza te svečane mise vraćali su se redovnici, koji su također misi prisustvovali, u samostan, pjevajući »Te Deum«.

LIT.: H. Riemann: Musiklexikon, XI. izd., Berlin 1929; B. Širola: Pregled povijesti hrvatske muzike, Zagreb 1922.