AKCIJA I DOKUMENTACIJA je vrlo važno pitanje kod proučavanja srednjovjekovnih isprava, a po njihovu uzoru donekle i kod modernih međunarodnih ugovora. Isprave, kako ih označuje diplomatika, pisana su svjedočanstva o događajima pravne naravi. Ovakvi se događaji mogu osnivati na očitovanju volje jedne jedine osobe ili na izričito izjavljenu ili šutke pretpostavljenu suglasju volje barem dviju osoba. Prvi se slučaj javlja, kada primjerice vladar izdaje pismene naloge svojim činovnicima ili podanicima, pretpostavljeno lice svojim podvrgnutim osobama; drugi kod svih onih pravnih djela, koja se u najširem smislu mogu svesti pod pojam ugovora, utanačenja, sporazuma. Ovamo idu darivanja, kupnje, zamjene, zajmovi. Isprava služi njezinu primaocu kao svjedočanstvo o stečenu pravu; bez njegova pristanka ovo pravo ne može nestati. Pravno djelo, i kad se osniva na volji jedne jedine osobe, i kad slijedi iz suglasja volje dviju ili više osoba, sačinjava akciju. Put, koji vodi od te akcije do njezina pismenog fiksiranja ispravom, nije uvijek isti. Isprave i drugi njima srodni dokumenti mogu proći kroz razne faze spremanja i izradbe. Pravni posao može biti gotov, može postići djelotvornu moć prije nego što je uglavljen ispravom. Označi li se uglavljenje pravnog posla ispravom dokumentacijom, onda će u ovom slučaju pravni posao i njegova dokumentacija biti dvije različite stvari. Vrši li se pravni posao tek ispravom, akcija i dokumentacija stapaju se u jedno. Akcija i dokumentacija su odvojene, kad se na blagajni plati neki iznos i kad se, nakon uplate, izda potvrda; stapaju se u jedno kod doznake novca pomoću čeka. Kad su akcija i dokumentacija odvojene, onda je isprava samo svjedočanstvo o gotovoj i pravno valjanoj akciji; vrijedi i pred sudom i izvan suda onoliko, koliko svjedočanstvo svjedoka. Više od svjedočanstva svjedoka vrijedi po tome, što pruža trajne i čvrste dokaze. U srednjem se vijeku pisana svjedočanstva rado pridružuju usmenim.
Dokumentacija, sastavljanje isprave o pravnom poslu, nije jedinstvena stvar; može se podijeliti u nekoliko faza, koje odgovaraju raznim povijesnim momentima. Glavne bi bile ove: nalog, da se sastavi i napiše isprava; koncipiranje ili sastavljanje isprave u nacrtu, izrađivanje završne isprave i njezina čistopisa, završetak i autentifikacija isprave potrebitim pravnim formama, odašiljanje i predaja primaocu. Koncipiranje ili sastavljanje označuje izraz »dictare«; izrađivanje završne isprave i čistopisa »scribere, describere, conscribere«. Dok ovi posljednji izrazi mogu značiti i koncipiranje i sastavljanje isprave i izrađivanje konačne isprave i njezina čistopisa, izrazi »breviare« ili »imbreviare« označuju samo koncipiranje i sastavljanje isprave, a izrazi »grossare« ili »ingrossare« samo izradbu isprave i njezina čistopisa.
Kako se kriteriji, do kojih je došla diplomatika ispitivanjem srednjovjekovnih isprava u najnovije doba primjenjuju kod izučavanja međunarodnih ugovora, tako određivanje odnosa između akcije i dokumentacije te pojedinih stupnjeva same dokumentacije — punomoći za vođenje pregovora, zastupanje države kod pregovora i kod sklapanja ugovora, sastavljanje zapisnika o onome, u čemu je postignut sporazum, sklapanje definitivnog ugovora, izradba teksta — dobro pomaže što točnijem poimanju međunarodnih ugovora, koji često sami po sebi nijesu dovoljno jasni.
LIT.: A. Boüard, Manuel de diplomatique française et pontificale. Diplomatique générale, Pariz 1929; H. Bresslau, Handbuch der Urkundenlehre für Deutschland und Italien, sv. II., 2. izd., Berlin-Leipzig 1931. Za hrvatske isprave: J. Nagy, Diplomatičko-paleografske studije (Vjesnik Državnog arhiva u Zagrebu, god. I., II., III., VII., Zagreb, 1925— 1928, 1937). Za međunarodne ugovore: L. Bittner, Die Lehre von den völkerrechtlichen Vertragsurkunden. Berlin-Leipzig 1924; J. Nagy, O međunarodnim ugovorima, »Kolo« M. H., IX.