CASTELAR, Emilio, * Cadiz 8. IX. 1832, † San Pedro del Pinatar 25. V. 1899, španjolski političar i književnik. Najprije je novinar, zatim profesor povijesti na sveučilištu u Madridu (1857—64), ali radi demokratskoga i republikanskoga rada mora bježati u Francusku. Iza povratka 1868 izabran je 1869 u ustavotvornu skupštinu. Protivi se proglašenju vojvode Amadeja od Aoste kraljem (16. XI. 1870), a iza njegove abdikacije (11. II. 1873) postaje ministar vanjskih poslova pa ministar predsjednik. Njegov rad na ustaljenju republike konačno je prekinut proklamacijom Alfonsa XII. za kralja (29. XII. 1874). I dalje biran za zastupnika ni za monarkije se ne odriče do smrti republikanskoga programa. Zagovornik je saveza romanskih naroda. Smatran je najboljim španjolskim političkim govornikom svojega vremena. Značajno je, da je jednim brzojavom 1890 pozdravio Strossmayera kao »prvoga govornika Evrope«. Strogi kritičari ne vide u njegovim povijesnim djelima veće znanstvene vrijednosti. A. Šenoa, ocjenjujući njegov rad, nazvao ga je idealistom i jednim od najslabijih državnika (Vienac 1876).

BIBL.: Glavna su mu djela: La civilización en los cinco primeros siglos del Cristianismo, 2. izd., 3 sv. (1859—62); Historia del movimiento republicano en Europa, 2. izd., 9 sv. (1874); Discursos parlamentarios y politicos, 4. sv. (1885), 2. sv. (1912); El suspiro del moro, 4 sv. (1885—86).