CASELLA, 1. Alfredo, * Turin 25. VII. 1883, talijanski skladatelj i dirigent. Glazbu je učio najprije kod majke, kasnije kao 13-godišnji dječak u Parizu, gdje je na konzervatoriju učio glasovir u Diémera, a kompoziciju u Fauréa. U Parizu je nastupao i kao pijanist i kao dirigent u Concerts Populaires u Trocadéro; neko je vrijeme bio učitelj glasovira na konzervatoriju. Od 1915 do 1923 bio je profesor u Liceo musicale di S. Cecilia u Rimu. Istaknuo se i kao glazbeni pisac i kritičar. Nastupao je kao dirigent u mnogim zemljama, pa i u Americi. C. je tip internacionalnog glazbenika, koji pozna sve stilove, pa se njima prigodice i služi najvećim virtuozitetom. Kao skladatelj istakao se osobito u području orkestralne i komorne glazbe; napisao je nekoliko simfonija, rapsodijâ po talijanskim narodnim popijevkama, suitâ, koncert za orgulje, partitu za glasovir i orkestar te više manjih djela raznovrsnog sadržaja (među ovima i glazbu za film); s uspjehom su izvedeni njegovi baleti Il convento veneziano, La giara. Skladao je opere La donna serpente, La favola d’Orfeo. Napisao je veći broj djela za glasovir (Pezzi infantili, Sonatina). U novijim djelima nastoji oživjeti klasične oblike 18. stoljeća, a i ranijih razdoblja, na osnovi današnje glazbene tehnike. Kao pisac surađivao je u mnogim stranim časopisima (Le monde musical, Frankfurter Zeitung i dr.). Bavio se i obrađivanjem i izdavanjem starih talijanskih komorno-glazbenih djela.

BIBL.: L’evoluzione della musica, 21—26, 1930; Il Pianoforte, Rim 1937.

LIT.: L. Cortese, A. C., Genova 1936; J. Andreis, Povijest glazbe. Zagreb 1942. B. Š.

2. Mario, * Firenzuola d’Arda (Piacenza) 10. IV. 1886, talijanski književni historičar i romanist. Profesor romanske filologije na sveučilištu u Firenci, gdje je naslijedio svoga učitelja Pija Rajnu (v.). Premda slijedi pravac historijske metode, C. hoće da integralno interpretira sredovječna književna djela, promatrajući ih u vezi s duševnim životom pjesnika i s općim pokretima misli kao njihov konkretni izraz. U tom su smislu njegova najbolja djela: Iacopone da Todi (Firenca 1921), Poesia e storia (Firenca 1928), interpretacija Cervantesova Don Chissiotte (I—II, Firenca 1938). Druga su mu djela: Le origini di Piacenza (Piacenza 1912), La fonetica del dialetto di Fiorenzuola d’Arda (Rim 1920), kritička izdanja Danteove La Divina Commedia (Bologna 1923; London 1929), Machiavellijeva Il Principe (Milan 1925), anonimne zbirke legenda I fioretti di San Francesco (Firenca 1926). Osim toga dao je C. brojne studije o Danteu i iz španjolske i katalonske književnosti. Za Hrvatsku je enciklopediju izradio članak Dante Alighieri (v.). C. je ujedno i filolog i kritičar veoma istančana ukusa, jednako u svojim raspravama kao i u izdanjima klasičnih djela. M. D-ić.