CARTAN, Elie, * Dolomieu (Isère) 9. IV. 1869, francuski matematičar. Učenik na École Normale Supérieure, zatim do 1903 maître de Conférences na sveučilištu u Montpellieru i Lyonu, onda do 1909 profesor na sveučilištu u Nancyju, a od 1909 na Sorbonni, i to najprije maître de Conférences, a od 1912 profesor; od 1917 nasljednik je G. Darbouxa na stolici za višu geometriju; član je Francuske akademije. C. je izvanredno plodan, dubok, širok i pronicav mislilac na matematičkom, napose geometrijskom polju. Njegov se znanstveni rad raspada vremenski i stvarno u dva dijela: prvi od 1893 do 1912, a drugi iza 1912. Prvi se odnosi 1. na teoriju grupa transformacija, kako ju je dao S. Lie (C. je i slušao Liea u Leipzigu), ali ju C. znatno proširuje svojim radovima o strukturi neprekidnih beskonačnih grupa, 2. na teoriju sustava hiperkompleksnih brojeva, gdje je uveo svoju novu, izravnu, metodu, i 3. na teoriju parcijalnih diferencijalnih jednačaba, gdje je uveo novo shvaćanje, naime mjesto s parcijalnim derivacijama operira s diferencijalima, t. j. svodi sve na Pfaffove sustave, čime ta teorija postaje prirodnom, bez doskočica i nezavisna o izboru nezavisnih varijabla. Drugi dio C-ova rada tiče se primjene općenih metoda iz prvog dijela na području geometrije, mehanike i fizike. Rezultati C-ovih istraživanja odlikuju se općenitošću obuhvatajući uvijek velika područja matematike.

LIT.: Notice sur les travaux scientifiques de Elie Cartan, Pariz 1922; R. Cesarec, E. Cartan i njegovo najnovije djelo o Riemannovim prostorima, Nast. Vjesnik, knj. 37, Zagreb 1929. R. C.