CARTA DEL LAVORO (povelja rada), objavljena 21. IV. 1927, sadržava sustavno poredan niz načela, koja su mjerodavna za određivanje stava prema djelovanju i radu, a napose radnim odnosima fašističkom doktrinom i praksom rukovođene talijanske države. Isprva nije imala značaj zakona (do formalnog uzakonjenja došlo je tek 21. IV. 1931), ali ju je već 9. VI. 1928 kasacioni sud proglasio osnovnim dokumentom za tumačenje zakona o radnim odnosima.

Spomenuta načela naglašuju stanovište, da je talijanski narod organizam, koji po svojoj biti i trajanju ima više ciljeve, pa prema tome i viša sredstva za djelovanje, nego svi oni pojedinci, koji ga tvore, promatrani individualno ili u skupinama. Povelja rada naglašuje, da je talijanski narod moralna, politička i gospodarska cjelina, koja se potpuno ostvaruje u fašističkoj državi.

Sam rad se u svim organizacionim i izvršnim oblicima, bilo intelektualnim, bilo manualnim, smatra kao društvena dužnost, te ga država kao takvog štiti. Proglašuje se solidarnost između različitih čimbenika proizvodnje, jer se samo tako mogu izmiriti oprečni interesi proizvađača i radnika i podvrgnuti se višim probitcima proizvodnje, pošto su ovi i probitci narodne cjeline.

U tom cilju želi se osigurati pravna jednakost poslodavca i radnika, održati stega proizvodnje i rada, te zajamčiti njihovo usavršavanje. Fašistička država vidi skupnu organizaciju proizvodnih snaga u korporacijama, koje moraju predstavljati u cjelini probitke proizvodnje. Država posreduje u proizvodnji onda, kada nedostaje ili je nepotpuna privatna pobuda ili kada su u pitanju politički probitci države. To se posredovanje vrši u obliku nadzora, pomoći ili izravne uprave. Posebnička pobuda u proizvodnji smatra se najdjelotvornijim i najkorisnijim oruđem sa stanovišta narodne koristi. Slučajne zloupotrebe misli se spriječiti odgovornošću organizatora poduzeća.

Iz ovako izvedenog niza općih načela proizlaze i posebna načela.

Stručne, odnosno sindikalne organizacije su slobodne, ali samo sindikat, koji je zakonom priznat i podvrgnut državnom nadzoru, ima pravo zastupati sve kategorije namještenika i radnika, zaštićivati njihove probitke prema državi i drugim stručnim organizacijama, sklapati kolektivne ugovore, koji obvezuju sve pripadnike iste kategorije, te vršiti funkcije u javnom probitku prema namještenicima i radnicima. Sindikati su prema tome organizacije, koje su preuzele vođenje brige oko zajedničkih probitaka svojih članova, dok se korporacijama kao skupnoj organizaciji proizvodnih snaga priznaje svojstvo državnog organa. One stoga mogu izdavati obvezatna pravila, koja se odnose na stegu u radnim odnosima i na koordinaciju proizvodnje. Sud rada je organ, preko kojega država posreduje pri uređivanju radnih sporova. U kolektivnim radnim sporovima nije dopušteno obratiti se sudu, dok korporativni organ nije iscrpio sva sredstva pomirenja. Država nadzire putem Ureda rada zaposlenost, odnosno nezaposlenost radnika.

Fašistička država namjerava: 1. usavršiti osiguranje protiv nezgoda; 2. poboljšati i proširiti osiguranje materinstva; 3. provesti osiguranje protiv profesionalnih bolesti i tuberkuloze kao predradnju za opće osiguranje protiv bolesti; 4. usavršiti osiguranje protiv nedragovoljne nezaposlenosti; 5. prihvatiti posebne oblike, kojima bi se osigurao miraz mladim radnicama.

Radnik ima pravo na nedjeljni počinak i godišnji plaćeni odmor.

O značaju Povelje rada rekao je G. Gentile: »Povelja rada i korporacije ne idu za uspostavom državnog socijalizma ni nekog drugog sustava narodnog gospodarstva, koji bi rukovodila središnja oblast bez posebničke pobude, kao ni za ostvarenjem maskiranog ili donekle umjerenog sindikalizma«. A G. Bottai kaže, da je »Povelja rada izraz volje novog organizma stvorenog revolucijom« i »temelj nesamo nove zakonodavne orijentacije već nov način postojanja nacionalnog života«. M. M-ić.