CARSKI REZ (sectio caesarea, Kaiserschnitt, opération césarénne, imperial cutting) je porodnička operacija, kod koje se otvara trbušna šupljina trudne žene ili rodilje, urezuje materica i iz ove vade dijete i posteljica.

Koncem prošlog i početkom ovog stoljeća u medicini se govorilo i o vaginalnom carskom rezu po Dührssenu, kod kojeg se odozdo kroz rodnicu razrezao grljak (vrat) materice i dijete izvadilo prirodnim putem. Ta se operacija doskora prozvala hysterotomia vaginalis, a naziv carski rez ostao je i dalje samo za vađenje djeteta odozgo rezom kroz trbuh.

Naš je naziv c. r. prijevod s njemačkog »Kaiserschnitt«, a to je loš prijevod latinskog »sectio caesarea«. Naziv »sectio caesarea« dolazi tek u 17. st. (g. 1647 Teophilus Raynaud iz Lyona), a tumači se jednom napomenom u Plinijevoj Historia naturalis: »Auspicatius enecta parente gignuntur: sicut Scipio Africanus prior natus primusque Caesarum a caeso matris utero dictus; qua de causa et Caesones appellati. Simili modo natus est Manilius, qui Carthaginem cum exercitu intravit«. Prema tomu »Caeso« ili »Caesar« znači iz utrobe matere izrezani, a »sectio caesarea« (što bi inače bio pleonazam, jer secare znači isto što i caedere, t. j. sjeći) je operacija, kod koje se dobiva »Caesar«, t. j. »izrezanik«. Nijemci su pridjev caesarea preveli s Kaiser. Prije se za tu operaciju spominje ime »partus caesareus«, »enfantement césaréen«, čemu donekle odgovara noviji naziv kod Nijemaca: Schnittentbindung.

Korektni anatomski nazivi jesu: laparo — ili coeliohysterotomia, hysterotomotokia ili hysterotokotomia, jer nam oni jasno pokazuju put, kojim se kod te operacije dolazi do djeteta (λάπαϱα »trbuh«, ϰοιλία »trbušna šupljina«, ὑστέϱα »materica«, τομή »rez«, τόϰος »porod«).

C. r. na mrtvoj ženi odavna je poznata operacija. Ideja c. r-a dolazi već u grčkoj mitologiji u pričama, da su Dionizije (Bakho) i Asklepije (Eskulap) izrezani iz utrobe mrtve majke. U Rimljana Lex regia, koja se pripisuje rimskom kralju Numi Pompiliju (715—673 pr. Kr.), određuje, da se trudna žena ne pokopa, a da joj se prije plod ne izreže iz utrobe. (Negat lex regia mulierem, quae praegnans mortua sit, humari, antequam partus ei excidatur; qui contra fecerit, spem animantis cum gravida peremisse yidetur). Utvrđeno je, da su stari Egipćani poznavali operaciju c. r-a. Ona se spominje i u Talmudu, a poznata je i primitivnim narodima.

Teško je sigurno odrediti, kada je prvi c. r. izveden na živoj ženi. U 16. st. spominje se više slučajeva u francuskoj medicinskoj literaturi, ali se sumnja, da su to bili slučajevi vanmaterične trudnoće, a operacija samo trbušni rez bez otvaranja materice.

Prvi je sigurno utvrđeni c. r. na živoj ženi izveo 21. IV. 1610 Jeremias Trautmann u Wittenbergu u Njemačkoj, ali je c. r. sve do zadnje trećine prošlog stoljeća ostao teški, gotovo uvijek smrtonosni operativni zahvat, iako su pojedinci imali iznimno dobre uspjehe, na pr. Michaelis četiri puta c. r. na istoj ženi s dobrim uspjehom za majku i dijete. Späth spominje, da u bečkom rodilištu do godine 1877 ni jedan slučaj c. r-a nije ostao na životu, a Guéniot za Pariz od 40 slučajeva do 1870 g. operiranih daje smrtnost od 100%. Bilo je to za vrijeme, kada još nije bilo ni antisepse ni asepse, a većina je operatera stajala na stanovištu, da urezanu matericu ne valja sašiti, ili su rez u materici tek s nekoliko šavova sljubili. Nije dakle čudo, što je tako često došlo do smrtonosne upale potrbušnice. Zato je 1876 Talijan Porro preporučio, da se kod c. r-a, pošto se dijete izvadi, materica amputira, što je i izveo s dobrim uspjehom za majku i dijete. Iako su se na taj način uspjesi znatno poboljšali, gubitak materice za mladu ženu značio je teško osakaćenje. G. 1882 su Nijemci Kehrer i Sänger usavršili šav materice šivajući je u dva sloja. Otad su se uspjesi naglo poboljšavali, tako te je na pr. Schauta u Beču od 1885 do 1909 izveo 150 c. r-ova sa četiri slučaja smrti, a od toga samo jedan od sepse. Ti su dobri uspjesi postignuti nesamo u to doba nastalim usavršenjem antisepse i asepse te tehnike c. r-a nego i naročito pomnim izborom slučajeva za c. r. Žena, koja se imala podvrći c. r-u, nije smjela biti ni od koga iznutra pretražena, a vodenjak je morao biti čitav. Materica se obično otvorila u svom gornjem dijelu (trupu, corpus) na prednjoj stijenci uzdužnim rezom (sectio caes. corporealis ili classica). Dok se prije c. r. izvodio samo u slučajevima, gdje je porod prirodnim putem radi uske zdjelice bio apsolutno spriječen, tako da se ni mrtvo čedo s nabušenom i stisnutom glavom nije moglo roditi (apsolutna indikacija za c. r.), sada se i u slučajevima manje sužene zdjelice, gdje bi smanjena glava mrtvog čeda još mogla biti provučena, c. r-om dobilo živo dijete (relativna indikacija za c. r.).

Međutim veći broj žena dolazio je u ruke operatera tek kasno u porodu, kad se nakon dugotrajnih trudova dijete nije moglo roditi prirodnim putem, dakle s prsnutim vodenjakom, ponovnim pretragama iznutra, a i često s povišenom tjelesnom toplinom. Ti su svi slučajevi morali biti isključeni od c. r-a, jer su redovito svršavali smrću od ognojenja šivane rane materice, od čega je došlo do upale potrbušnice. Dalje usavršenje c. r-a išlo je za tim, da se materica otvori i dijete izvadi tako, da se ne otvori trbušna šupljina, t. j. ne povrijedi potrbušnica. To je bilo moguće samo u donjem dijelu (grljku, vratu, cervixu) materice. Koncem prvog decenija ovog stoljeća izrađena je metoda t. zv. ekstraperitonealnog cervikalnog c. r-a, t. j. carskog reza, koji ne otvara trbušnu šupljinu, a kroz urez u grljku materice vadi se dijete tik iznad spoja stidnih kosti. Šivana rana materice ne leži kao kod klasičnog c. r-a u trbušnoj šupljini, nego je pokrita mokraćnim mjehurom. Kako je ta metoda c. r-a bila tehnički mnogo teža, a nije se svagda ni dala provesti bez povrede potrbušnice, pošlo se opet kroz trbušnu šupljinu kao kod klasičnog c. r-a, ali se materica nije urezala u trupu nego se, pošto se mokraćni mjehur odrinuo, otvorila materica u grljku ili uzdužnim rezom ili poslije poprečnim (intraperitonealni cervikalni c. r.).

Vrijedno je spomenuti, da je već g. 1882 Nijemac Kehrer, kad je opisao točan šav reza materice u dva sloja, preporučio, da se ona ne ureže ni u trupu ni u dnu nego u donjem dijelu, i to poprijeko, ali njegov prijedlog nije bio prihvaćen. G. 1929 naročito se je Nijemac Dörfer uz druge modifikacije zauzeo za poprečni rez na granici trupa i grljka materice, pa je ovaj danas od većine operatera prihvaćen. Tim je c. r. došao do tolikog savršenstva, da su i časoviti uspjesi i prije opažane zle posljedice poslije c. r-a svedene na minimum; smrtnost je kod pomnog izbora slučajeva ista kao i kod drugih velikih ginekoloških operacija, t. j. do 3%, a da se ne moraju od c. r-a isključiti slučajevi duljeg trajanja porođaja s prsnutim vodenjakom.

Za slučajeve, gdje postoji opravdana sumnja na infekciju, ili su čak znakovi infekcije jasni, imamo posebne modifikacije c. r-a, a te su: negdašnja Porrova operacija s amputacijom materice kod starijih žena, a kod mladih, gdje želimo matericu sačuvati, c. r. Francuza Portesa, koji izvali matericu pred trbušne stijenke, ureže je u trupu, izvadi dijete i posteljicu, sašije rez materice, a nju ostavi izvan trbuha, koji oko vrata materice pomno zatvori. Ako se materica očisti i zacijeli, za nekoliko je tjedana povrati u trbuh. Druga je metoda Nijemca Sellheima, koji otvori trbuh i urezom u dolnji dio materice izvadi dijete i posteljicu, a rubove reza materice sašije unaokolo s rubovima trbušne rane. Kad se materica očisti i stisne, ako rana na trbuhu ne zacijeli sama, ona se operativno zatvori.

Kako je moderni c. r. dao veoma dobre uspjehe i za majku i za dijete, nije se on više primjenjivao samo kod uske zdjelice ili neprohodnosti porođajnog puta nego i zbog drugih mnogih nepravilnosti, gdje je trebalo porođaj žurno dovršiti, a prirodnim putem to nije bilo moguće, na pr. kod eklampsije, kod jakog krvarenja zbog nasjele posteljice, kod preranog odljuštenja normalno usađene posteljice, kod fiksiranih položaja materice poslije operacija spale materice, kod raka materice, kod veoma starih prvorotkinja sa slabim trudovima, a oporim spolovilom, osobito, ako je još koja komplikacija, na pr. nepravilan položaj čeda, rano prsnuti vodenjak; onda u interesu čeda, na pr. kod spale pupkovine, ako se ona ne da zbog osobitih prilika na uobičajeni način povratiti i dr.

Mnogi su u prvom entuzijazmu zbog sjajnih uspjeha modernog c. r-a pošli čak tako daleko, te su predlagali, da se zabace naše stare iskušane porodničke operacije i u svim težim slučajevima pristupi c. r-u (Hirsch, Dörfler i dr.). Većina je iskusnih porodničara taj prijedlog a limine odbila, te oni s pravom ističu, da je c. r. još uvijek i u rukama najboljeg operatera veliki i zamašni operativni zahvat s dosta velikom smrtnošću, a gdjekada i neočekivanim posljedicama, pa ga rezerviraju za gore navedene slučajeve, te u dobro vođenim klinikama, unatoč toga, što se ondje skuplja daleko veći broj slučajeva teških nepravilnosti nego u praksi, postotak c. r-a od svih poroda iznosi obično 1—3, a rijetko kod aktivnijih do 5%. F. D.

Carski rez (sectio caesarea) kod domaćih životinja je također jedan od načina, da se odstrani plod iz maternice, ako ima takvih zapreka, koje ne dopuštaju normalan porođaj. Ta se operacija relativno najčešće vrši na krmačama, kujama i mačkama, mnogo rjeđe kod goveda, ovaca i koza, a najrjeđe kod kobila. I postotak uspjeha ide istim redom, pa je najveći uspjeh kod krmača i kuja, a najmanji kod kobila. Carski rez treba izvesti, ako postoje ove zapreke normalnom toku porođaja: nedovoljno otvoreno grlo maternice, abnormalna uskoća prohodnog porođajnog kanala, zakrenuće maternice, nepravilan položaj fetusa, nakaze i preslabi trudovi. Prognoza je nepovoljna, ako je maternica inficirana, a mlado uginulo i počelo već trunuti. Operacija se radi kod malih domaćih životinja mnogo češće nego kod velikih, i to zato, jer je to često gotovo jedina mogućnost, da se spasi životinja. Kod velikih se životinja može mnogo postići i drugim metodama, kao što su popravljanje nepravilnog položaja i embriotomija. To je kod malih životinja mnogo teže, jer se ne može raditi dosta slobodno u porođajnom kanalu, koji je razmjeran prema veličini životinje. Operacija se može izvesti i na životinji, za koju postoji mala vjerojatnost, da će biti time spasena, ali se očekuje od nje vrijedno mlado (na pr. kod skupocjenih trkaćih konja). U literaturi se spominje, da je carski rez izvršen i na nekim divljim životinjama zvjerinjaka.

Carski se rez izvodi kod životinja samo intraperitonealno, a ne i ekstraperitonealno kao kod ljudi. Rez, kojim se otvara trbušna šupljina, polaže se ili postrance u desnim slabinama ili s donje strane trbuha, po sredini između obih redova sisa (kuja i mačka). Maternica se izvlači kroz načinjenu ranu napolje, da bi se onemogućila infekcija trbušne šupljine. Operacija se mora izvesti strogo po pravilima asepse, uz opću narkozu ili lokalnu anesteziju.

LIT.: A. O. Stoss, Tierärztliche Geburtskunde u. Gynäkologie, 1928; Stang-Wirth, Tierheilkunde u. Tierzucht, IV. sv., 1927. B. O.