CARRARA, 1. Enrico, * Reggio Emilia 25. IX. 1871, talijanski književni historičar, profesor talijanske književnosti na sveučilištu u Turinu (od 1928). Autor je brojnih rasprava, osobito o talijanskoj klasičnoj književnosti, najviše o Danteu, Petrarki, Boccacciu, Ariostu. Glavna su mu djela: La poesia pastorale, Milan 1909; I due Orlandi, Turin 1934. Izdao je s predgovorom i tumačem: Arcadiju Iacopa Sannazara, Turin 1926, i La Vita Benvenuta Cellinija, I.—II., Turin 1926—27. Slijedi historičku metodu svoga učitelja G. Carduccija. M. D-ić.

2. Francesco, * Lucca 18. IX. 1805, † Lucca 15. I. 1888, talijanski kriminalista. Učenik je Carmignanija, od 1859 profesor kaznenog prava u Pisi. Njegov Programma di diritto criminale jedno je od najvažnijih djela talij. kaznenopravne književnosti, odlučno za tal. kaznenopravno mišljenje kroz više od trideset godina. Osnivač je t. zv. pravne škole u kaz. pravu. Po njemu kazneno pravo vuče podrijetlo iz prirodnog prava, ono je nepromjenljivo, jer predstavlja volju Božju. Svrha mu je pravna zaštita građanskih dobara u najširem smislu. Kako prirodno pravo ne može uspješno vršiti tu zaštitu, potrebna je posebna državna djelatnost. Ona stupa na mjesto prava samoobrane, koje iskonski pripada pojedincu, i izvršivanjem kazne pojačava moralnu prinudu, sadržanu u prijetnjama kaznom. Tako je kazna ultima ratio societatis i ima kao konačni cilj uspostavu pravnog stanja u društvenom životu. Bio je protivnik svih okrutnih kazna, a napose smrtne kazne. Pod konac života odlučno se odupro, i s uspjehom, prodiranju pozitivne škole (Lombroso, Ferri) u tal. kaznenopravnu znanost. Bio je narodni zastupnik i senator, iako se nije nalazio među prvoborcima za talijansko ujedinjenje. Surađivao je pri spremanju jedinstvenog kaznenog zakonika za kraljevinu Italiju od g. 1889.

BIBL.: Programma del corso di diritto criminale: Parte generale, 2 sv., Lucca 1860, 10. izd., Firenca 1907; Parte speciale, 7 sv., Lucca 1864—1870, 8. izd. 1906—7; Opuscoli di diritto criminale, Lucca 1859—67; Keminiscenze di cattedra e di foro, Lucca 1883; Lineamenti di pratica legislativa penale, Turin 1874.

LIT.: U. Spirito, Storia del diritto penale ital., sv. 1., Rim 1925. S. F-k.

3. Frano, * Split 16. XI. 1812, † Mleci 29. I. 1854, arheolog. Sjemenište dovršio u Splitu, teologiju u Zadru. Bio je profesor povijesti na splitskoj gimnaziji, a od 1842 do 1853 ravnatelj splitskog arheološkog muzeja. Prvi je počeo većim iskapanjem rimskih ruševina starog Solina i tu otkrio perimetralne gradske zidine, kazalište, stara gradska vrata, t. zv. Porta Caesarea, i starokršćansku krstionicu u novijem dijelu grada. O solinskim spomenicima pisao je rasprave i članke i polemizirao s F. Lanzom. Zanimao se za čišćenje Dioklecijanove palače u Splitu, osobito mauzoleja i hrama. Pisao je članke iz povijesti, lingvistike i prirodnih nauka. Iznosio je podatke o istaknutijim Dalmatincima i prevodio hrvatske narodne pjesme na talijanski.

BIBL.: Archivio Capitolare di Spalato, Split 1844; Chiesa di Spalato un tempo Salonitana, Trst 1844; La Dalmazia descritta con 48 tavole miniate, rappresentanti i principali costumi nazionali, Zadar 1846; Canti del popolo dalmato, Zadar 1849; Della vita e degli scritti di Giovanni Cattalinich, Zadar 1849; Topografia e scavi di Salona, Trst 1850; Antologia italiana, Beč 1853.

LIT.: A. Bajamonti, Della vita e degli scritti dell’ abate Dr. Francesco Larrara, Split 1854. C. F.