CARRACCI, talijanska umjetnička porodica iz Bologne, na početku baroknog razdoblja. Za povijest umjetnosti najznatniji su Lodovico (* u travnju 1555, † 13. XI. 1619) i njegova dva bratića Agostino (* 15. VIII. 1557, † Parma 22. III. 1602) i Annibale (* u studenom 1560, † Rim 15. VII. 1609). Sva su trojica između 1580 i 1595 boravila ponajviše u Bologni; zajednički su radili naročito oko ukrasa tamošnjih palača (Pal. Fava 1580—85, Pal. Magnani 1592, Pal. Sampieri 1593—94), a zajedno su jamačno upravljali i akademijom degli Incamminati, koja valjda nije bila prava škola. Pripisuju im neke programatske izjave o njihovu načelnom eklekticizmu. Annibale je 1595 zauvijek ostavio rodni grad, a Agostino 1597; pošto su u zajednici radili još godinu dana u Rimu, odvojili su se i njihovi putovi. Ugledajući se opet u prirodu i podređujući svoj način komponiranja u svim pojedinostima jednoj osnovnoj shemi, najčešće postavljenoj u dijagonalu, ova tri slikara već utiru put ranom baroku, a svojim razmjerno jakim oslonom na uzore iz visoke renesanse i primjerenim smislom za zahtjev naručitelja u pogledu »dekora« zastupaju u slikarstvu baroka više »klasicistički« pravac. Njihov je utjecaj na dekorativno freskoslikarstvo kao i crkveno slikarstvo bio u Evropi do 18. st. vrlo jak.

Lodovico učio je najprije kod Prosp. Fontane, a daljne je poticaje primio iz djela mletačke, parmanske i firentinske škole (A. del Sarto). U radu C-jeva ateljera na bolonjskim palačama nije mnogo sudjelovao, ali je kasnije sam izradio freske za samostan S. Michele al Bosco i crkvu S. Pietro u Bologni (njegovo posljednje djelo Blagovijest), a radio je i u Piacenzi. Najznatnije se njegove slike nalaze u galeriji u Bologni (Obraćenje sv. Pavla 1587, Madona na mjesecu i Madona Bargellini 1588 i dr.) zatim u Centu i u Milanu (Brera). Od svih C-ja on se najviše podaje eklekticizmu; daje prednost velikim likovima, pokretima i patosu.

Agostino, najobrazovaniji i duševno najraznoličniji od C-ja, najmanje je sudjelovao u zajedničkom radu. Mnogo je stvarao u bakru (sačuvalo se 270 komada) prikazujući i krajolike. Primivši prvu pouku od Fontane i Lodovica C-ja na svojim je putovanjima upoznao djela parmanske škole. Grafičke je tehnike naučio navodno kod Tibaldija i Corn. Corta. Kad se zavadio s oporijim bratom, odazvao se pozivu iz Parme, gdje je slikao alegorične freske za Pal. del Giardino. Najznatnije mu je djelo Pričest sv. Jeronima (Bologna, Pinakoteka, i Pariz, Louvre).

Annibale, najmlađi i stvaralački najznatniji od C-ja, učio je kod brata Lodovica i putovao zbog daljih nauka u Parmu i Mletke. Kako je od 1595 trajno boravio u Rimu, pao je kasnije i pod jaki utjecaj rimske visoke renesanse. Od 1583 radi za crkve u Bologni, a najviše je udjela imao u oslikavanju tamošnjih palača. U »galeriji« rimske palače Farnese dao je prvi put pravi uzor ranobarokne dekoracije u velikom stilu; tim je radom nadaleko djelovao. U svojih šest polukružnih slika (danas u gal. Doria) očituje se naprotiv kao preteča kasnijega klasično-herojskoga krajolika, a svojim realističnim studijama (među kojima su mnoge karikature i ponešto sumnjivi Čovjek, koji jede grah — Rim, Gal. Colonna) preteča je nizozemskog genre-slikarstva. U Rimu je imao suradnike: Albanija, Lanfranca i osobito Domenichina. Iz bolonjskog razdoblja potječu značajna ulja: Skidanje s križa (Parma), Uzašašće (Bologna) i Madona se prikazuje sv. Luki (Pariz, Louvre), a njegovu rimskom razdoblju pripadaju djela veće monumentalnosti: Krist i Samarićanka (Beč), Sv. kuća u Loretu (Rim, S. Onofrio), Venera i Adonis te Krist se prikazuje Petru (Beč) i Uznesenje Marijino (Rim, S. M. del Popolo).

LIT.: za sve C.: Bolognini-Amorini, Le vite di L., Ag., Annib. ed altri dei C., Bologna 1890; A. Venturi, I C. e la loro scuola, 1895; G. Albini, I C., Bologna 1909; G. Rouchès, La peinture bolonaise à la fin du 16-e siècle. Les Carrache, Pariz 1910; A. Foratti, I C. nella teoria e nella pratica, Città di Castello 1913; Isti u »Archiginnasio« 1914 i 1921; — o Lodovicu C.: F. Malaguzzi, G. Copertini i W. Friedländer u »Cronaca d’Arte« 1924—26; — o Annibalu C.: H. Tietze, A. C-s Galerie im Pal. Farnese, Jahrb. kunsth. Samml. Kaiserh. 26, Beč 1906. F. C.