CARPZOV, Benedikt, * Wittenberg 1595, † Leipzig 1666, njem. pravni pisac. Potekao je iz učene porodice, koja broji devet pravnika i pet bogoslova. Otac njegov istog imena bio je profesor u Wittenbergu. G. 1618 polučio je u Wittenbergu doktorsku čast disertacijom De regalibus, koju je napisao zajedno s bratom. Iza toga poduzeo je znanstveno putovanje po južnoj Njemačkoj, Italiji do Rima, Francuskoj, Engleskoj i Belgiji. G. 1620 pozvan je kao sudac u Schoppenstuhl u Leipzigu, kome je s malo prekida pripadao do smrti. Taj sud nije rješavao samo parnice nego je davao uz posebnu naplatu i mišljenja o parbenim spisima, koji su mu bili dostavljani iz cijele Njemačke. Uz to je bio i prisjednik kod najvišeg suda (curia provincialis suprema) u Leipzigu. G. 1639 postao je vijećnikom prizivnog suda u Dresdenu i dvorskim savjetnikom. G. 1645 imenovan je redovitim profesorom i stalnim dekanom na pravnom fakultetu u Leipzigu. G. 1655 pozvan je kao tajni savjetnik na dvor u Dresdenu. Ali srce ga je vuklo natrag u Leipzig i tako se vrati u Schöppenstuhl g. 1661.

Najpoznatije mu je djelo Practica nova imperialis saxonica rerum criminalium u tri knjige (Wittenberg 1635), prvo sustavno djelo njemačkog kaznenog prava. Djelo Iurisprudentia forensis romano-saxonica (Frankfurt 1638) osnovano je na njegovoj vlastitoj praksi kao i na rješidbama Schöppenstuhla (1330—1635). Te su rješidbe sadržane u 400 rukom pisanih knjiga. »Processus juris in foro saxonico« (Jena 1657) prikazuje građanski postupak.

Glavna je zadaća kaznenog pravosuđa po C-u borba protiv sotone, a po Božjem nalogu. Znanstveno stajalište C-ova prema kaznenom pravu može se najbolje utvrditi iz njegove nauke o vrelima. Kao dobar poznavalac suvremene talijanske kaznenopravne znanosti preuzeo je iz nje osnovna načela o tumačenju i primjeni prava, kao i o međusobnom odnosu pojedinih pravnih vrela. Prvo i najvažnije pravno vrelo je zakon. Ali sudac mora podjedno budno paziti, da zločini ne ostanu nekažnjeni. Između tih, po današnjem pravnom shvatanju donekle protivurječnih stajališta kreće se glavni kaznenopravni rad C-a u nastojanju, da ih izmiri i ujedini. Tumačeći zakon kazneni ga sudac po potrebi i proširuje, a kao sredstvo može mu poslužiti i analogija. Taj način tumačenja vrijedi samo u slučaju, ako postoji, ili još postoji, ista »ratio«. Zakon vrijedi samo onda, kad odgovara pojmu »aequitas«. To vrijedi i za običajno pravo, koje kao vrelo imade istu važnost kao i zakon. Pod uslovom, da su ih stvorila određena sudišta, napose Schöppenstuhl u Leipzigu, i da ih je potvrdio zemaljski vladar, imaju i sudske rješidbe zakonsku moć. Kao važno vrelo navodi i božansko pravo. Bog je vrhovni zakonodavac, a Isus vrhovni tumač. Božansko pravo sadržano je u Sv. Pismu, po svom dostojanstvu stoji pred svakim drugim pravom, ne smije se mijenjati običajnim pravom ni sudskim rješidbama, ali ni zakonom. Zločinstva po božanskom pravu ne smiju se ni pomilovati. Kao daljnja vrela navodi kanonsko pravo, izmijenjeno reformacijom, i prirodno pravo. Čini se, da se pojam prirodnog prava po njemu poklapa s božanskim pravom, koje nije sadržano u Sv. Pismu. Važno je vrelo i »ius civile«, u Njemačkoj prihvaćeno rimsko pravo. Razumije se, da stjecaj više pravnih vrela glede istog kažnjivog djela, odnosno kazne, daje sudskoj rješidbi veće dostojanstvo. Kada govori o zakonu, misli u prvom redu Carolinu; spadao je naime među najodličnije tumače ovog zakonika, ali jednako uvažuje druge, napose novije zakone. Sva u zakonicima nesadržana kažnjiva djela obuhvaća pojmom »stellionatus«.

Upliv C-a na znanost i praksu kaznenog prava u Njemačkoj bio je vanredan; na tom području vladao je do 19. st., bio je doista otac kaznenog prava. Uzrok tog utjecaja nalazi se u tome, što je jasno, iscrpljivo i na lako shvatljiv način prikazao ukupno pravo, koje je u ono vrijeme vrijedilo u Njemačkoj. Izvorni duh nije bio ni u kojem pogledu. Djela su mu pretežno marljive kompilacije, i njegov veliki ugled nije osnovan ni na velikom poznavanju i ispravnom shvatanju povijesti, ni na dubokom i ispravnom tumačenju vrela (kritika mu prigovara, da nije proučavao vrela nego da je citate nekritički preuzeo od drugih pisaca i da se bez navoda vrela služio tuđim mislima), ni na novim izvornim i u ma kojem pogledu genijalnim idejama. Metoda mu je kazuistička osnovana na iskustvu.

Kao profesor predavao je i kanonsko pravo. Napisao je djelo Iurisprudentia ecclesiastica (Leipzig 1659). Što je kazano za njegova djela o kaznenom pravu, vrijedi i za crkveno pravo. On je osnivač nauka o evangeličkom crkvenom pravu, pa i sam pojam crkvenog prava potječe od njega. Sve do novijeg vremena smatralo se to djelo »simboličkim«.

LIT.: Stintzing-Landsberg, Geschichte der Wissenschaften in Deutschland, sv. 18/II., 1884; J. F. Schulte, Geschichte der Quellen und Literatur des Canonischen Rechts, sv. 2. i 3., 1880; P. Schneider, Die Rechtsquellen in Carpzovs Practica nova imperialis saxonica rerum criminalium, 1940; E. Boehme, Der Schöppenstuhl zu Leipzig und der sächsische Inquisitionsprozess im Barockzeitalter, Ztschr. f. d. ges. Strafrechtswissenschaft, sv. 59.—61. S. F-k.