CARPINI, Joannes de Plano (Giovanni de Piano), * Piano di Carpine kod Perugie oko 1200, † Bar 1. VIII. 1252, franjevac, misionar i najzad nadbiskup u Baru. Učenik je sv. Franje; od 1222 posvećuje se misiji i uređuje franjevački red u Njemačkoj. G. 1245 šalje ga njegov prijatelj, papa Inocencije IV., mongolskom velikom kanu, ne bi li ga predobio za borbu s islamom. C. putuje u pratnji dvojice franjevaca, Čeha Stjepana i Poljaka Benedikta, preko Rusije u Karakorum, kamo stigne baš u vrijeme, kad je ustoličen novi kan Kujuk 1246. Vrativši se 1247 putuje C. mnogim evropskim zemljama, a 1249 imenuje ga papa nadbiskupom u Baru. C. pokuša odmah dokrajčiti dugotrajni spor između dubrovačke i barske crkve o jurisdikciji nad katoličkim biskupijama u državi Nemanjića, ali naiđe na žestok otpor dubrovačkoga nadbiskupa. Jednom ga prilikom, štoviše, Dubrovčani uhvate i bace u tamnicu; kada se dokopao slobode, udari Dubrovnik anatemom i uđe u odlučnu borbu za prava svoje crkve. Nastoji ujedno ukloniti nerede, koji su u vrijeme bezvlašća od 1246 do 1249 zavladali u barskoj crkvi. U jeku borbe s Dubrovnikom, u kojoj ga je iz političkih razloga pomagao i kralj Uroš I., umre u Baru 1252. Parnica s dubrovačkim nadbiskupom završi naskoro poslije njegove smrti (1255) uzmakom Dubrovnika. Plod su njegova puta u Mongoliju spisi: Liber Tartarorum (poslj. izd. 1930 od Rischa) i Historia Mongalorum (izd. d’Avezac 1839 u Recueil de voyages et des mémoires Geogr. društva u Parizu, sv. 4., zajedno s prvim spisom). U njima je iznio mnogo dragocjenih podataka o Mongolima.

LIT.: Liverani, Giovanni de Piano Carpini, Siena 1878; C. R. Beazley, Carpini and Rubruquis, Haklyit Society, London 1903; P. G. Golubovich, Biblioteca bio-bibliografica della Terra Santa e dell’Oriente Francescano, I., Firenca 1906; I. Marković, Dukljansko-barska metropolija, Zagreb 1909; S. Stanojević, Borba za samostalnost katoličke crkve u nemanjićskoj državi, Beograd 1912; A. Gavazzi, Otkrivanje zemalja, Zagreb 1932. J. Š-k.