CARPACCIO, Vittore, * Mleci 1455/56, † Mleci 1525/26, talijanski slikar. Obitelj C. ili Scarpazza od starine je mletačka, pa se spominje u Mazzorbu već 1348. Istom Benedetto, drugi sin majstorov, preselio se 1533 u Kopar (Capodistria), gdje su njegovi nasljednici živjeli sve do početka 19. st. Prvi se put spominje ime majstorovo 1472 u oporuci njegova strica Zuana (fra Ilarija). G. 1501 prima plaću za jednu sliku u duždevoj palači, 1507 dovršuju on i Giovanni Bellini tri slike u dvorani Velikog vijeća, koje je započeo Alvise Vivarini. G. 1508 podliježe Benedettu Diani u natječaju za jednu sliku. Iste je godine u povjerenstvu, koje je imalo ocijeniti Giorgionove freske na Fondacu dei Tedeschi. Još se spominje 1511, 1522 i 1523. 26. VI. 1526 bio je već mrtav. Učitelji su mu bili Lazzaro Bastiani (vjerojatno) i Gentile Bellini, kojega je kompozicijska i koloristička načela razvijao samostalno dalje. Utjecali su na nj Giovanni Bellini i Giorgione. G. 1490 počinju njegova datirana djela. Naime, ove je godine nastala prva u nizu slika za Scuola di S. Orsola (uz crkvu SS. Giovanni e Paolo), koje su nesamo njegovo majstorsko djelo, nego i najznatniji spomenici povijesnog slikarstva mletačkog 15. st., nastale između 1490 i 1498 (danas u mletačkoj Akademiji), a prikazuju prizore iz legende sv. Uršule. Sv. Uršula bila je kći britanskog kralja i prešla na kršćansku vjeru. Zaprosio ju je poganski kraljević, a ona mu se obećala, ako prijeđe na kršćansku vjeru i ako joj dopusti, da na tri godine pođe s deset tisuća djevica u Rim. I doista pođe ona s djevicama u Rim, gdje ih je pokrstio papa Cirijak. Vraćale su se preko Basela i Kölna, gdje ih je ustavio hunski kralj Guan zatraživši, da mu Uršula bude žena. Ali se ona tome usprotivila, pa hunski strijelci poubijaše nju i njene djevice. Na slikama su prikazani prizori: 1. Britanski poslanici pred kraljem Maurom. 2. Britanski poslanici opraštaju se od kralja Maura. 3. Poslanici donose kralju Mauru odgovor. 4. Sv. Uršula sanja o svom mučeništvu. 5. Britanski se kraljević oprašta od svog oca; kraljević dolazi k sv. Uršuli; kraljević i sv. Uršula opraštaju se pred njen odlazak u Rim. 6. Kraljević i sv. Uršula dolaze u Rim, gdje ih pred Anđeoskom tvrđavom pozdravlja papa Cirijak. 7. Sv. Uršula dolazi sa svojim djevicama u Köln, kojega podsjedaju Huni. 8. Mučenje sv. Uršule, njenih djevica i pratilaca; pokop sv. Uršule. 9. Glorifikacija sv. Uršule (ova je posljednja slika nastala po mišljenju Berensonovu istom 1510). — G. 1496 nastale su slike Krist među anđelima (Udine, Museo Civico) i Čudo sv. Križa (Mleci, Akademija). Iza toga slijede slike iz legenda sv. Jurja i sv. Trifuna te sv. Jeronima, što ih je naručila hrvatska bratovština u Mlecima za oratorij svoje crkve S. Giorgio degli Schiavoni. C. je naslikao slijedeće prizore: sv. Juraj nasrće na zmaja; sv. Juraj ubija zmaja; sv. Juraj krsti kralja i kraljicu; sv. Trifun izgoni demona iz kćeri cara Gordona; sv. Jeronim kroti lava; sv. Jeronim u svojoj ćeliji; pokop sv. Jeronima. Osim toga izveo je još slike: Pozvanje apostola Mateja i Krist u vrtu Getsemane. Od prilike u isto vrijeme (1496—1502) nastale su i slike s prizorima iz života Bogorodičina, što ih je naručila mletačka Scuola di Albanesi (danas u Bergamu, Milanu, Beču i Mlecima); iz 1505 je Sveta porodica s donatorima (London, Lord Berwick); iz 1507 Sv. Toma Akvinski (Stuttgart); iz 1508 Smrt Bogorodičina (Ferrara); iz 1509 Prikazanje malog Isusa u hramu (Mleci, Akademija); iz 1514 oltarska slika u mletačkoj crkvi S. Vitale i poliptih za crkvu S. Fosca u Mlecima, od kojega su se sačuvali samo likovi sv. Petra mučenika i sv. Sebastijana (do 1942 u »Strossmayerovoj galeriji« u Zagrebu, danas u mletačkom Museo Civico Correr) i sv. Roka (Bergamo); iz 1516 Sv. Juraj ubija zmaja (Mleci, crkva S. Giorgio Maggiore) i Lav sv. Marka (Mleci, Duždeva palača); iz 1518 slike u Kopru i Piranu. Među nedatiranim su slikama važnije: Kurtizane na balkonu (Mleci, Museo Civico Correr), valjda fragment jedne veće slike, i danas odvojene slike u zadarskoj stolnoj crkvi: sveci Martin, Jeronim, Petar, Pavao, Anastazije i Šimun, koje su nekoć sačinjavale poliptih na oltaru sv. Martina, a naručio ih je zadarski kanonik Martin Mladosić, kojega se portret nalazi na jednoj od njih. Od C-a su se sačuvali i brojni izvrsni crteži.

Dok je Gentile Bellini slikao na svojim povijesnim i legendarnim prikazima trijezne arhitektonske vedute, ispunjene figuralnom štafažom, C. prestavlja svoje (na kojima su tako vješto povezane klasične i istočnjačke građevine, raskošni kostimi i dražesne genre-crte uz obilje novelističkih motiva) u neki idealni slikoviti svijet priče. Njegove su slike (naročito one iz niza o sv. Uršuli i o sv. Jurju) neke viteške svečanosti, prožete dubokom kršćanskom mistikom srednjega vijeka. Zatišje njegovih intérieura (San sv. Uršule, Sv. Jeronim u ćeliji) kao da već dokučuju majstorstvo nizozemskih slikara 17. st.

I majstorovi sinovi, Pietro i Benedetto, bili su slikari. Prvi se spominje od 1513 do 1526 u Udinama, drugi se 1533 preselio u Istru, gdje je djelovao do 1572. Od njega ima slika u Kopru, Trstu i Piranu.

LIT.: I. Kukuljević, SUJ, Zagreb 1858; G. Ludwig-P. Molmenti, V. C., Milan 1906; A. Venturi, Storia dell’arte italiana, VII/4, Milan 1915; D. von Hadeln, Venezianische Handzeichnungen des Quattrocento, Berlin 1925; W. Hasenstein, Das Werk des V. C., Berlin-Leipzig 1925; G. Fiocco, C., Rim s. a.; A. Alisi, Vittore e Benedetto C., Capodistria 1929. A. Sch.