CARMINA BURANA, rukopisna zbirka, većim dijelom latinskih pjesama, koje su gdjegdje izmiješane s njemačkim stihovima (13. st.). Isprva se nalazila u samostanu Benediktbeuren (lat. Bura s. Benedicti), danas se čuva u Münchenu. To je najvažniji izvor za poznavanje vagantske poezije (pjesništva putujućih pjevača 12. i 13. st.), u prvom redu golijarda, klerika, koji su putovali s jedne visoke škole u drugu (lat. clerici vagantes). Među njima bilo je, doduše, i visokih svećenika i učenjaka, kao na pr. skolastik Abelard. Podrijetlom su pjesnici bili Nijemci, ali se među njima nalazilo i Romana. Iako su se služili latinskim jezikom, ipak poznaju i narodnu poeziju, koja inače nije sačuvana u rukopisnim zbirkama. Pjesme su većinom rimovane. Ima među njima ljubavnih (kao Phyllis et Flora), duhovnih, poučnih, polemičkih, satiričkih, napitnica (na pr. Ispovijest Arhipoete) i duboko osjećajnih, kao na pr. Samoća, jamačno od Abelarda. Pjesnici slave ljubav, vino, uživanje i prirodu. Ima i oštrih navala na pokvarenost društva, na podmitljivost i gramzljivost vladajućih staleža. Ali i duboka religioznost u doba križarskih vojna našla je u tim pjesmama svoj pjesnički izražaj. Pjesnici poznaju klasičke uzore: Ovidija, Horacija, Vergilija i Terencija, ali se služe i metodom skolastičkoga raspravljanja. Najindividualniji je Arhipoeta, koji u svojoj Ispovijesti opisuje neobuzdanost i sukobe, u koje je zapadao u svojoj mladosti. Abelard u pjesmi Samoća daje oduška dubokoj boli nad rastankom s Heloizom.

LIT.: Kritičko izdanje A. Hilka i O. Schumann, 2 sv., Heidelberg 1930; njem. prijevod C. B. od R. Ulicha i M. Manitiusa, 1927. G. Š.