CARLYLE, Thomas, * Ecclefechan, Dumfriesshire (Škotska) 4. XII. 1795, † London 4. II. 1881, brit. esejist, povjesnik i filozof. Otac mu je bio klesar seljačkog podrijetla i tipičan škotski kalvinist. Srednju je školu svršio u Annanu. G. 1809 odlazi na sveučilište u Edinburgh, gdje se odlikuje u matematici, zanima se za književnost i mnogo čita. Nakon četiri godine napušta sveučilište bez diplome. Od 1814 do 1818 boravi kao nastavnik matematike u Annanu i Kirkcaldyu, čita engleske i francuske klasike, sprema se za svećeničko zvanje, ali tu namisao uskoro napušta, pače prestaje vjerovati, premda do kraja života brani kršćanske moralne zasade. Konačno napušta nastavničko zvanje, uči pravo, ali bez oduševljenja, i piše članke za Edinburgh Encyclopaedia. Pada u duševnu krizu, iz koje izlazi odbacivši duh nijekanja i zauzevši prema životu stav »indignacije i izazova«. U toj duševnoj borbi mnogo su mu pomogli njemački mislioci, osobito Goethe, koji je za C-a pružao dokaz, da čovjek može odbaciti iznošene dogme, a da pritom ne padne u materijalizam. Čitajući knjigu gospođe de Staël o Njemačkoj C. se već 1817 počeo zanimati za njemačku književnost, a budući da je ta knjiga pisana pod vodstvom A. W. Schlegela, utjecaj nove njemačke književnosti na C-a ostao je do kraja romantičan. G. 1819—20 C. sustavno uči njemački jezik, čita njemačke pisce i popularizira ih u Engleskoj. G. 1822—4 boravi u Londonu kao odgojitelj i potpomaže svoju siromašnu porodicu. U to vrijeme objavljuje The Life of Schiller (u časopisu The London Magazine 1823—4, u posebnoj knjizi 1825) i prevodi Goetheovo djelo Wilhelm Meisters Lehrjahre (1824). Kad je svoj prijevod poslao Goetheu, ovaj mu je pismeno zahvalio; tako je počelo dopisivanje, koje je trajalo do Goetheove smrti. Goethe je C-ov životopis Schillera pohvalio i poradio na tome, da se prevede na njemački (1830).

Međutim je C. počeo poboljevati od dispepsije, koja će ga mučiti do kraja života i biti uzrokom njegove melankolije i dubokih depresija. G. 1826 C. je uzeo za ženu oštroumnu Jane Welsh, s kojom se nastanio u Edinburghu. Njihov je dom postao sastajalište književnika. Tu je C. objavio zbirku prijevoda iz njemačke književnosti German Romance (1827). Knjiga je sadržavala djela Fouquéa, Tiecka, Musäusa, Jean Paula, Hoffmanna, kao i Goetheovo djelo Wilhelm Meisters Wanderjahre. G. 1828 mladi se par radi štednje preselio u farmu Craigenputtock, gdje je C. u miru napisao članke o njemačkoj književnosti i Sartor Resartus. U člancima C. posebno piše o Z. Werneru, o Novalisu, o dopisivanju između Goethea i Schillera, o Heineu i o Nibelungenliedu. Svi su ti članci kasnije sakupljeni u knjigu Critical and Miscellaneous Essays. Pod utjecajem spomenutih njemačkih pisaca C. se razvio u romantika, koji ima više veze s kontinentalnim romantizmom nego ma koji od velikih engleskih romantika (Byron, Coleridge, Wordsworth). To su C-ovi suvremenici naslutili, kad su nazvali »mističnom školom« onaj pokret, kojemu se C. stavio na čelo i koji se osnivao na vjeri u duhovni i vrhunaravni svijet. Taj romantični duh provejava sve C-ove kritičke spise. Od braće Schlegela C. je naučio, da zadaća kritičara nije suditi s visine, već prilaziti k pjesništvu kroz osobnost pjesnikovu i tumačiti ga u duhu skromnog poštovanja prema višim pravima stvaralačkoga genija. Time, što je primijenio te metode na potrebe engleske književnosti, C. je zauzeo važno mjesto u povijesti engleske kritike.

Pod utjecajem njemačkih romantika, osobito Jean Paula, napisano je i djelo Sartor Resartus: The Life and Opinions of Herr Teufelsdröckh (objavljeno u časopisu Fraser’s Magazine 1833—4; u posebnoj knjizi, Boston 1836; prvo englesko izdanje 1838). U prvom dijelu C. raspravlja o filozofiji odijela i zaključuje, da su sve ljudske ustanove, svi simboli i oblici zapravo odjeća, i kao takvi prolazni. Drugi dio, život profesora Teufelsdröckha, sadržava mnogo autobiografskih elemenata; osobito se duševne krize junaka temelje na piščevu iskustvu. Ovo je djelo poslužilo pokoljenju mladih Engleza kao putokaz prema višem moralnom i duhovnom životu. Iz C-ova idealizma, koji se osnivao na patnji i rezignaciji, ali i na ustrajnosti u borbi, potječe kasniji optimizam Tennysona i Browninga.

Ljeti 1834 C. se preselio u londonsku četvrt Chelsea, gdje je ostao do smrti. Njegova kuća (koja je poslije pretvorena u muzej) bila je gotovo pola vijeka književno središte Londona, kamo su hodočastili J. S. Mill, R. W. Emerson, Mazzini i svi poklonici »mudraca iz Chelsea« (the Sage of Ch.). Tu je C. počeo pisati djelo o francuskoj revoluciji. Rukopis prvoga sveska slučajno je izgorio, kad je bio na čuvanju kod J. S. Milla. C. je iznova napisao prvi dio, a cijelo je djelo objavljeno 1837 pod naslovom History of the French Revolution. Ta je subjektivno pisana povijest s romantičnom primjesom upravo propovijed o kazni, koja stiže one, koji zanemaruju dužnosti i odgovornosti ili zlo upotrebljavaju vlast, koju im je Providnost povjerila. To je djelo stvaralačkoga genija, epopeja u prozi, gdje su povijesne činjenice osvijetljene maštom pjesnika. Polazeći s gledišta, da je »povijest svijeta životopis velikih ljudi«, C. slika niz sjajnih portreta (Mirabeau, Lafayette, Danton, Robespierre) te izvodi povijest naroda iz života brojnih pojedinaca. Neke epizode (pohod na Versailles, pad Bastille, kraljev bijeg u Varennes) po živahnosti opisivanja mogu se mjeriti s najljepšim stranicama pripovjedačke umjetnosti. Djelo je na hrvatski preveo i bilješkama popratio N. Karlić (Zagreb, 1918—9).

C. je 1837—40 često držao javna predavanja u Londonu. Posljednji niz predavanja o junacima i obožavanju junaka objavio je 1841 u zasebnoj knjizi On Heroes, Hero-Worship, and the Heroic in History. Tu predstavlja junaka kao boga (Odin), kao proroka (Muhamed), kao pjesnika (Dante, Shakespeare), kao svećenika (Luther, J. Knox), kao književnika (Dr. Johnson, Rousseau, Burns) i kao vladara (Cromwell, Napoleon). U tom djelu C. tumači svoju romantičnu teoriju, preuzetu od Fichtea, da je osoba pojedinca jedina važna i da je povijest zbir misli i djela velikih ljudi. Pretpostavljajući, da se herojske osobine, koje daju pojedincu vodstvo nad ostalim ljudima, mogu pojaviti u bilo kojem području ljudske djelatnosti, C. primjenjuje svoju teoriju na najraznolikije oblike vodstva.

Unatoč tim djelima iz područja povijesti i lijepe književnosti C. je smatrao, da mu je glavna zadaća u životu biti učitelj i prorok. Za njega je književnost uvijek vrijedila više kao umni i moralni čimbenik nego kao estetski izraz. Njemu je najveća poezija bila ona, koja je sadržavala najdublje pouke za čovječanstvo. I povijest je, prema njegovu mišljenju, prije pouka za suvremenike negoli nizanje činjenica iz prošlosti. I tako se on sve više obraćao prema sadašnjosti i praktičnim pitanjima suvremene politike. Već koncem 1839 pojavila se rasprava Chartism, gdje C., koji je u mladosti i sam bio socijalist, nastavlja svoju borbu protiv znanstvenog materijalizma i napada novu nauku političke ekonomije zato, što isključuje vjerske i moralne čimbenike iz odnosa među ljudima. U djelu Past and Present (1843) suprotstavlja idealističko i dobro organizirano vjersko društvo srednjeg vijeka anarhiji i materijalizmu modernih vremena. C. je vjerovao, da samo vlada najsposobnijih i najboljih ljudi može izliječiti sva politička zla, ali je žestoko pobijao mogućnost, da se najsposobniji ljudi mogu izabrati glasom većine. Te iste misli ponavlja C. u djelu Latter-Day Pamphlets (1850), ali s toliko žestine i pretjeranosti, da je od sebe odbio mnoge stare prijatelje, među njima Mazzinija i J. S. Milla. Sve političke spise C-ove treba smatrati radije djelom pjesnika i umjetnika negoli političkog ekonomista.

Uskoro se C. opet vratio na pisanje povijesti. Već 1845 izlazi njegovo djelo o Cromwellu The Letters and Speeches of Oliver Cromwell, gdje je sebi postavio za cilj, da rehabilitira Cromwella i pobije neke lažne legende, koje su kolale o njemu. Zasebno mjesto među C-ovim djelima zauzima John Sterling (1851), jedan od najboljih životopisa u engleskoj književnosti. Djelo je zanimljivo i po tome, što osvjetljuje C-ovu ličnost i njegovu religiju, koja je bila čudnovata smjesa strogog škotskog kalvinizma i Goetheova panteizma. Nakon toga C. je proveo četrnaest godina pišući djelo o Fridriku Velikom, The History of Friedrich II of Prussia, called Frederick the Great, u 6 svezaka (1858 do 1865). Da djelo što bolje dokumentira, C. je putovao dva puta u Njemačku. Premda je to najzamašnije i najzabavnije C-ovo djelo, njegova vrijednost nije u razmjeru s uloženim trudom.

G. 1865 C. je izabran rektorom sveučilišta u Edinburghu i u travnju 1866 ondje održao svečan nastupni govor. Dok je boravio u Škotskoj, njegova je žena u Londonu naglo umrla. C. se od tog udarca nije nikad potpuno oporavio. Za vrijeme francusko-pruskog rata C. je javno stao na stranu Njemačke pa je zato 1874 od Bismarcka dobio odlikovanje pour le mérite. Jedino važnije djelo, koje je napisao nakon ženine smrti, bilo je The Early Kings of Norway (1875). Posljednjih se godina njegova bolest pogoršala, i on se potpuno povukao iz javnog života. Posjećivali su ga još samo njegovi najbolji prijatelji J. A. Froude, J. Ruskin i drugi. Pokopan je uza svoje roditelje na seoskom groblju rodnog mjesta.

Premda nije bio velik mislilac, C. je vršio jak utjecaj na duševni život Engleske i djelovao kao protuteža privlačnoj sili Benthamova utilitarizma, Saint-Simonova socijalizma i Comteova pozitivizma. Bio je najjača sila u engleskoj književnosti 19. stoljeća. Prezirno se rugao znanstvenom materijalizmu, napadao je znanost političke ekonomije, zalagao se za duhovno protiv materijalnoga i tražio poštivanje pravde i moralnih zakona. Te svoje zasade zaodio je čudnovatom ljepotom, kojoj su komponente bile živahna mašta, osebujan stil, bogatstvo i ritam jezika. C. je pjesnik, koji piše prozom. Osjećaj je kod njega uvijek jači od razuma. Glavne su mu osobine: duboka osjećajnost i intenzivnost temperamenta, koji često plane u svijetlo proročanstva, žar invektive i sjaj govorništva.

LIT.: J. A. Froude izdao je C-ove uspomene (Reminiscences, 1881) i napisao njegov životopis u 4 sv. (1882—4); C. E. Norton je izdao njegovo dopisivanje s Emersonom (1883) i Goetheom (1887), kao i četiri sveska drugih pisama iz g. 1821—36 (1886—89). Alexander Carlyle izdao je: New Letters of T. C. (1904), Carlyle intime (1907), Love Letters of T. C. and Jane Welsh (1909) i Letters of C. to Mill, Sterling and Browning (1923). Važnije su monografije: R. Garnett, Life of T. C. (1887); J. G. Robertson, C. (Cambridge Hist. of Engl. Lit. XIII., 1916); A. Ralli, Guide to C. (2 sv. 1920); D. A. Wilson, Life of C. (6 sv. 1923—30). J. T-a.