CARINE. Riječ »carina« spominje se prvi put u ispravama 13. st., no bez sumnje je mnogo starija. Postala je od riječi »car«. To je po samom postanku državna daća cesareva, careva ili kraljeva, a ubirala se od robe, što se na drugo mjesto prevozila i tržila. I ako nema pouzdanih dokaza, može se pretpostaviti, da su Hrvati zvali »carinom« već one daće, koje su u primorskim gradovima ubirali bizantski carevi, a poslije ih prepustili hrvatskim vladarima kao mirovni danak. Uz riječ »carina« dolazi u isto vrijeme i gotovo u istom značenju i naziv »trgovina« (od »trg«, što u našem narodu znači u to vrijeme robu, a ne mjesto, gdje se roba prodaje). Introitus portus (i tributum) iz kraljevskih listina 12. st. zvao se u narodu trgovinom. Od Arpadovića ubirao se od strane robe trideseti dio vrijednosti (lat. tricesima). Taj naziv dolazi prvi put u kraljevskim listinama 13. st., a po madžarskom »harminc« (trideset) naš je narod zvao harmicom. Pod imenom »armicium« dolazi već potkraj 14. st. tridesetnica u domaćim latinskim ispravama. Naziv tricesima ostao je kod nas kao službeni zakonski naziv za carinu sve do druge polovice 19. st.
U dalmatinskim statutima često se daća na trgovačku robu naziva »duana« i t. d., a znači u prvom redu skladište za uvezenu robu, zatim carinu i trgovinu. Riječ je tamna postanja, a dolazi u srednjolatinskom i u svim romanskim jezicima (na pr. franc. douane, tal. dogana, španj. i Portugal. aduana). Riječ izvode iz grčkog, iz talijanskog »doge« (dužd), a kako najprije dolazi kod onih naroda, koji su bili u živom dodiru s Arapima, to je veoma rašireno mišljenje, da je riječ arapskog porijekla. Kod Arapa »al-diuan, al-duvan« znači trgovačku knjigu.
Njemački je izraz za carinu »Zoll«, riječ je preko njemačkog ušla i u poljski »člo«. Dolazi od latinske riječi »teloncum«, ili bolje od njene pučke forme »toloncum«. Riječ je poznata već u 3. i 4. st., a vjerojatno je grčkog porijekla.
Engleski je naziv za carinu »customs«. Dolazi od latinske riječi »consuetudo« preko sredovječnoga oblika »coustume«. Sve te riječi, kao uostalom riječ custom u modernom engleskom jeziku, znače »običaj«, dakle carinske pristojbe, koje su se ubirale na osnovu običaja, kako je to uostalom bilo i kod nas još mnogo stoljeća poslije našeg doseljenja.
Riječ »đumruk«, koja se upotrebljavala za carinu u našim krajevima pod Turskom, dolazi od turske riječi »gümruk«, koja je postala od novogrčke riječi ϰουμεϱϰί, ova opet od latinskog »commercium«. J. A. R.
Carine su vrsta državnog poreza, koji se ubire kod prelaza robe preko carinske granice, koja se redovito, ali ne uvijek, poklapa s državnom granicom. U povijesnom razvoju nisu c. imale uvijek to značenje. U starom i srednjem vijeku, pa i kasnije, to su u mnogim zemljama do nedavne prošlosti bile daće, koje su se ubirale na određenim mjestima unutar iste države, pa i višeput kod prometa istom robom u istoj zemlji (unutarnje c.), a osim toga c. su imale često značaj pristojbe, t. j. ubirale su se kao neka protučinidba za neku činidbu države ili kojeg drugog javnog tijela (maltarine, lučke takse, takse za upotrebu ceste, mosta, rijeke ili kao odšteta za osiguranje pratnje robe). Ubiranje c. pridržano je kao regalno pravo državi, odnosno vladaru. No u srednjem je vijeku to pravo, osobito u Njemačkoj, prešlo na različite teritorijalne gospodare i gradove. Najdulje su se unutarnje c. održale u Braziliji, Turskoj i Kini (u potonjoj t. zv. likin carine do 1. I. 1931). C. u današnjem smislu kao državne daće, koje se ubiru isključivo na državnim granicama, izgradili su pretežno merkantilisti u 17. i 18. stoljeću, jer su carinu smatrali najvažnijim sredstvom za ostvarenje svojih ekonomsko-političkih ciljeva: stvaranje što veće gospodarske neovisnosti od inozemstva i što većih aktiva u robnom prometu s inozemstvom. Kroz 19. st. pod uplivom nauke gospodarskog liberalizma ide razvoj u smjeru obaranja visokih carina. Ipak se, osobito u državama kontinentalne Evrope, javljaju katkad visoke c. na žito i druge poljodjelske proizvode zato, da se zaštiti poljodjelstvo Evrope od sve jačeg pritiska prekomorske utakmice.
Po smjeru kretanja robnog prometa razlikujemo uvozne, izvozne i provozne carine, po namjeni zaštitne i fiskalne, a po tipu trajne i povremene. Izvozne se c. danas sve više napuštaju. Ubirale su se uglavnom zato, da se neke sirovine sačuvaju za preradbu i potrošnju u vlastitoj zemlji. Provozne su c. svagdje napuštene od prilike u polovici 19. st., jer se uvidjelo, da su gospodarski štetne, dok je razvoj željezničkog prometa pokazao, da svaka država ima koristi, ako se promet robe što više vrši preko njezinog područja. To se stanje očituje u međunarodnom ugovoru, sklopljenom u Barceloni 24. IV. 1921 o priznavanju slobode za provoz robe. Svrha je današnjih carina dvojaka: one su važno sredstvo gospodarske politike (zaštitne carine), a ujedno važan izvor državnih prihoda (fiskalne carine). U praksi je višeput teško odrediti granicu između zaštitne i fiskalne c. i dati točnu definiciju zaštitne c. Klasičan su primjer fiskalnih carina umjerene c. na uvoz takvih proizvoda, koji se uvoze u zemlju jedino radi izravne potrošnje, a ne izrađuju se u dotičnoj zemlji (carine na kavu, čaj, mirodije, duhan). Takve carine djeluju međutim kao prave trošarine, i može im se prigovoriti kao svim trošarinama na živež, da posve nejednako opterećuju imućnog i siromašnog potrošača. Fiskalni je učinak takvih carina vezan na primjerenost opterećenja. Ako je c. previsoka, pogoduje kriomčarenju, čime se eventualno u velikoj mjeri smanjuje njezin fiskalni učinak. — Zaštitne su carine one, kojima je cilj zaštititi koji domaći veleobrt protiv jače utakmice istovrsnog inozemnog proizvoda ili osigurati neke sirovine za preradbu u zemlji. Zaštitna carina ima biti tolika, da izjednači razliku u proizvodnim troškovima domaćeg i stranog proizvoda. U praksi se ta razlika, dašto, vrlo često ne da točno utvrditi, jer su proizvodni troškovi unutar iste zemlje za istu robu promjenljivi. Međutim mogu i prave fiskalne c. neizravno djelovati kao zaštitne, što se dosta često dešava danas, kad se gospodarski proizvodi i potrebe sve više diferenciraju, te sve više djeluje načelo supstitucije. Tako primjerice može umjerena fiskalna carina na rižu povećati sijanje žitarica u zemlji, koja ne proizvodi rižu, a carina na uvoz južnog voća može pospješivati domaće voćarstvo.
C. se u novije vrijeme propisuju u nekom sustavnom redu, tarifi, koja sadržava sve proizvode, sabrane u skupine. Tarifa je rijetko jedinstvena; obično je radi sklapanja trgovinskih ugovora dvostruka: opća i ugovorna ili maksimalna i minimalna. Razlika je između te dvije vrste tarife zakonodavne prirode. Maksimalna i minimalna tarifa utvrđuju se unaprijed zakonom tako, da se i trgovinskim ugovorima propisani okvir tarife ne može u pravilu mijenjati, dok se ugovorna tarifa stvara i izmjenjuje sklapanjem trgovinskih ugovora. Carinska tarifa može imati i više od dva stupca. To je slučaj kod preferencijalnih carina, koje se većinom ugovaraju između matice zemlje i njezinih kolonija, a i u drugim slučajevima. Dvostupačna carinska tarifa odgovara načelu najvećeg povlašćenja, dok preferencijalne carine imaju svrhu ograničiti primjenu klauzule najvećeg povlašćenja, t. j. ide se za tim, da se neke carinske pogodnosti primjenjuju isključivo u prometu između dvije ugovorne zemlje, dok se ostale države ne mogu koristiti odnosnom povlasticom, iako su s odnosnom zemljom u ugovornom odnosu. Dešava se isto tako, da se trgovinskim ugovorom predvide carinske stavke, koje su između maksimalne i minimalne tarife, ili stavke, koje su niže od minimalne stavke. To su onda diferencijalne carine, t. j. takve, koje su više od maksimalne ili niže od minimalne tarife, a ugovaraju se u korist ili na štetu samo jedne države.
Posebna je vrsta carina, koja se danas rijetko javlja, doplatak na zastavu (surtaxe de pavillon), t. j. povišene stavke na robu, koja se uvozi stranim brodovima. Te su carine vršile veliku ulogu u vijeku merkantilizma (Cromwell, Colbert). Surtaxes d’entrepôts posebne su povišene stavke na robu, koja se ne uvozi izravno iz zemlje proizvodnje nego posredovanjem koje treće države. Posve su iznimni slučajevi, da se propisuje snižena carina za uvoz robe morskim putem. To je bilo općenito predviđeno u bivšoj austro-ugarskoj monarhiji (a djelomično za kameni ugljen i koks u bivšoj Jugoslaviji). Svrha je takve mjere unapređivanje domaćeg morskog brodarstva i prometa preko domaćih luka.
Među povremene carine idu antidumping carina (suzbijanje stranog dumpinga), valutne carine (kod velikog pada vrijednosti vlastite valute) i retorzivne carine, t. j. carine više od maksimalne tarife, koje se ubiru za uzvrat za nepovoljno i šikanozno postupanje s vlastitim izvozom u nekoj drugoj državi (carinski rat). U slučaju carinskog rata primjenjuje se i potpuna zabrana uvoza iz neke zemlje ili izvoza u dotičnu zemlju ili se uvode prohibitivne carine, t. j. carine, koje nadmašuju vrijednost robe tako, da u pravilu djeluju kao zabrana uvoza, odnosno izvoza. Među povremene carine spadaju donekle i t. zv. odgojne c., t. j. zaštitne c., koje se po unaprijed utvrđenoj osnovi imaju ubirati samo kroz neko razdoblje, a zatim se imaju ukinuti ili prikladno sniziti.
Po načinu ubiranja carine su ili po vrijednosti (ad valorem) ili specifične (po težini, komadu ili obujmu robe). Potonji način ubiranja prevladava, jer je mnogo jednostavniji, samo ima slabu stranu, što većinom iznos opterećenja pada s porastom vrijednosti robe (to se najviše opaža kod tekstila). C. ad valorem (sistem Sjedinjenih država Sjeverne Amerike) imaju tu prednost, da omogućuju razmjerno opterećenje robe po vrijednosti i da se lako prilagođuju kretanju cijena na tržištu, no slaba im je strana, što iziskuju rad velikog broja vještaka za procjenjivanje prave vrijednosti robe, što je u praksi skopčano s vrlo mnogo poteškoća. Međutim danas i jedan i drugi način ubiranja postaje sve zamršeniji zbog golemog napretka tehnike, sve veće diferencijacije proizvoda te golemih razlika u trgovačkom nazivlju (nomenklaturi).
Zbog politike zaštite, koja se od početka ovoga vijeka sve više provodi u cijelom svijetu, nastoji svaka država, da joj se carinske granice poklapaju s političkim, što se međutim ne može uvijek postići radi gospodarske povezanosti određenih graničnih područja. Tako nastaju slobodne luke i slobodne zone (na pr. Hamburg i Bremen do 1888) kao dijelovi vlastitog državnog područja, koji su izvan carinske granice (carinski isključak), ili se opet dio stranog državnog područja priključuje vlastitom carinskom području (carinski priključak). U oba se slučaja redovito radi ili o tom, da se gospodarski usko povezano granično područje, koje je presječeno političkom granicom, sačuva od gospodarskog propadanja, ili da se unaprijedi trgovina preko neke luke ili pograničnog gospodarskog središta. Uzduž carinske granice postoji pogranična carinska zona do 15 km širine, za koju redovito vrijede posebni propisi za promet robom (sitni granični promet, promet dvovlasnika) i za suzbijanje kriomčarenja. Katkad se sklapaju posebni sporazumi za uzajamno potpomaganje oko suzbijanja kriomčarenja u pograničnom pojasu dviju susjednih država (carinski kartel).
U carinama i carinskoj politici sadržano je gospodarsko-političko vrhovništvo svake države. U eri gospodarskog liberalizma tokom 19. st. prevladavala je težnja za stvaranjem što većih gospodarski jedinstvenih područja, dok je opadanje liberalizma izazvalo nove struje, koje istodobno žele ostvariti velike gospodarske prostore sa što većom autarkijom i izmijeniti značenje svjetske trgovine za pojedine gospodarske prostore i kontinente; ujedno se traži, da sve sirovine svijeta budu što lakše pristupačne preradbi u svim državama. Tokom 19. st. ostvaruju se u dosta velikom opsegu carinski savezi, po kojima dvije ili više država čine zajedničko carinsko područje te se time odriču svojeg individualnog ekonomsko-političkog vrhovništva. Rezultat je svakog carinskog saveza stvaranje velikog unutarnjeg tržišta sa slobodnim prometom robe unutar toga područja, zatim odabiranje sjedišta različnih veleobrta prema tomu, gdje postoje najpovoljniji preduvjeti, i konačno jedinstvenost cijele ekonomske politike. Ondje, gdje ne postoje preduvjeti za ostvarenje tih rezultata, carinski se savez ne može trajno održati. Klasičan je primjer carinskog saveza, koji je bio važan preteča političkog sjedinjenja cijelog njemačkog naroda, Njemački carinski savez (Zollverein), koji je osnovan g. 1828 pod vodstvom Prusije, a koji je zatim postepeno izgrađivan te bio gospodarska podloga za obnovu jedinstvenog njemačkog carstva g. 1871. Značajno je međutim, da je sve do g. 1867 taj savez mogao stvarati odluke samo jednoglasno, a tek počevši od te godine stvarane su odluke većinom glasova, no tako, da su neke države južne Njemačke u određenim slučajevima imale pravo veta. Slično značenje, dašto u mnogo manjem opsegu, imao je carinski savez južne Afrike od g. 1903, Kanade od g. 1857 i Australije od g. 1901, i oni su bili prethodnici političkog ujedinjenja dotičnih zemalja. Carinski savezi, koji se nisu mogli trajno održati zbog razrožnosti ekonomsko-političkih i političkih interesa, bili su austro-ugarski (do g. 1918) i švedsko-norveški savez (1874 do 1905). Posebno mjesto u stvaranju carinskih unija i sličnih sklopova zauzima nastojanje Velike Britanije oko stvaranja jednog posebnog imperijalnog gospodarskog područja, zasnovanog na sustavu preferencijala i uže gospodarsko-političke suradnje između matice zemlje i svih dominiona i kolonija. Temelj je tom nastojanju udario britanski ministar kolonija Joseph Chamberlain (1895—1903), a došlo je do nekog stvarnog izražaja u zaključcima imperijalne konferencije, održane u Ottawi g. 1932.
Carinske unije u prednjem smislu ne postoje ondje, gdje se male državice uklapaju u carinsko područje koje susjedne veće ili velike države. To možemo nazvati carinskom inkorporacijom (Monaco s Francuskom, Liechtenstein sa Švicarskom, Luxemburg od 1921 do 1940 s Belgijom).
Novi protekcionizam posljednjih desetljeća potaknuo je u mnogim zemljama nove rasprave o mjerama za olakšanje robnog prometa između pojedinih država, jer se opazilo, da je carinska zaštita gotovo u svim zemljama pojačana i da otud nastaju smetnje i za one zemlje, koje misle zaštitnom politikom unaprijediti gospodarske interese vlastite zemlje. U razdoblju između g. 1913 i g. 1929 porastao je prosjek carinskog opterećenja u pojedinim zemljama ovako: u Španjolskoj od 24,5% na 58,9%, u Sjedinjenim Državama od 28,5% na 43,2%, u Njemačkoj od 8,8% na 14,2%, u Italiji od 8,5% na 18,1%, u Vel. Britaniji od 0% na 7,7%, u bivšoj Jugoslaviji (Srbiji) od 18% na 22,8%. Razumljivo je stoga nastojanje različitih krugova oko toga, da se carinska zaštita u svim državama snizi. Tim se pitanjem osobito bavila svjetska gospodarska konferencija, održana u Ženevi g. 1927 na poticaj Lige naroda. Tom je prilikom zaključena konvencija o ukidanju zabrana uvoza i izvoza, koja međutim u praksi nije dala znatnih rezultata. Zatim su opet pod vodstvom Lige naroda održane tokom g. 1930 i 1931 tri konferencije sa svrhom, da se zaključi međunarodna konvencija o carinskom primirju. Tom bi se konvencijom imale sve države potpisnice obvezati, da kroz određeno vrijeme ne će povisiti carinu. Napokon je Liga naroda usporedo s nastojanjem mnogih stručnjaka osnovala poseban odbor za izradbu jedinstvene sheme carinske tarife. Ni u pogledu ostvarenja carinskog primirja ni u pogledu sheme jedinstvene carinske tarife nije međutim došlo do praktičkih rezultata. U vezi s tim treba zabilježiti nastojanja panveropskog pokreta (Coudenhove-Calergi), koji predviđa stvaranje pet velikih gospodarskih sklopova u cijelom svijetu (kontinentalna Evropa, Britanski imperij, Panamerika, Sovjetska Rusija i istočnoazijski sklop). Osim toga su neki stručnjaci predložili stvaranje djelomičnih carinskih saveza. Tu bi zajedničko carinsko područje obuhvatalo samo određene vrsti robe. Takvi savezi imali bi olakšati gospodarsko-političke odnose u svjetskom gospodarstvu i ostvariti bar donekle one prednosti, što ih pružaju opći carinski savezi, koji se u sadašnje vrijeme ne mogu ostvariti (prijedlog Austrijanca Herberta Böhma iz g. 1926). No i te misli imaju zasada samo teoretsko značenje i malo izgleda za uspjeh, jer je njihova provedba odviše zamršena.
Sustav, po kojem se danas sastavljaju carinske tarife, oslanja se redovito na jedno od slijedeća tri načela: 1. po homogenosti sirovina, 2. po homogenosti proizvodnje ili 3. po homogenosti upotrebe. U praksi se nijedna od tih značajka razredbe ne može isključivo primijeniti. Većinom je sustav proveden po načelu homogenosti sirovina. No i tu postoje teškoće, jer višeput isto gospodarsko dobro služi i kao sirovine i kao polusirovine ili istodobno kao potrošno dobro i kao sirovina. Sve opsežnije razgranjavanje proizvodnje i tehnologije dovelo je do toga, da se sustav carinske tarife sve više raščlanjuje. Ženevski prijedlog stručnjaka za izradbu jedinstvene carinske tarife predviđa više od 1300 stavaka, dok carinska tarifa USA sadržava više od 21.000 stavaka i podstavaka. U novije vrijeme kušaju u nekim zemljama (na pr. u Sjed. Državama) sastaviti t. zv. znanstvenu carinsku tarifu, u kojoj treba doći do skladnog izražaja objektivnost organa carinske uprave i stručno znanje interesenata. Zadatak idealan, ali jedva ostvarljiv. Postupak oko carinjenja temelji se na pretpostavci, da se roba, čim prijeđe carinsku granicu, nalazi pod carinskim zatvorom sve dotle, dok ne bude ocarinjena. Sama roba jamči državi za naplatu carine. Carinjenje se vrši u pravilu na temelju posebne prijave (deklaracije), koju podnosi ili vlasnik robe, odnosno njegov opunomoćenik, ili profesionalni deklarant (carinski posrednik). Primjena carinske tarife u svakoj je državi strogo centralizirana, jer je bezuvjetno potrebno s gospodarsko-političkih razloga, da se svagdje na istu robu primijeni ista carina. Za olakšanje postupka osnovale su mnoge države posebne informativne urede, koji izdaju službene svjedodžbe o ispravnom carinjenju na temelju predočenih uzoraka. Takav je ured prva osnovala Njemačka g. 1898. Carine se u pravilu moraju odmah platiti u gotovom. U nekim državama može se carina platiti posebnim carinskim čekovima, koje izdaje emisiona banka svojim komitentima u žiro-računu. Inače se carine kreditiraju jedino u vezi s uvozom ili izvozom robe na doradu (Veredelungsverkehr, admission temporaire). Radi se o tom, da država odobrava u cijelosti ili djelomice povrat uvozne carine na sirovine kod izvoza gotove robe, izrađene u zemlji od tih sirovina (drawback). Svrha je tim mjerama unapređivanje preradbe tuđih sirovina u vlastitoj zemlji i izvoza završnih proizvoda, izrađenih na taj način.
LIT.: J. Gruntzel, System der Handelspolitik, Beč 1928; W. Gerloff, Finanz- und Zollpolitik des Deutschen Reiches, Jena 1913; F. E. G. Gregory, Tariffs, A Study in method, London 1921; A. Cutrera, Principii di Diritto e Politica Doganale, Milan 1927; J. W. Taussig, Tariff History of the United States, 7. izd. New York 1923; M. A. Todorovits, Einheitliche Zollgebiete, München 1908; E. Hentos, Europäischer Zollverein und mitteleuropäische Wirtschaftsgemeinschaft, Berlin 1928; J. Marchal, Union douanière et organisation européenne, Pariz 1929; E. Grossmann, Europäische Zollunion, Berlin 1926; A. von Metlekovits, Die Zollpolitik der österreichisch-ungarischen Monarchie und des deutschen Reiches, Leipzig 1891; L. Pasvolski, Economic Nationalism of the Danubian States, New York 1928; M. Weber, Der deutsche Zollverein, Geschichte seiner Entstehung und Entwicklung, 2. izd. Leipzig 1871; M. Todorović, Međunarodna trgovinska politika, Beograd 1922; S. Šećerov, Izveštaj o međunarodnoj ekonomskoj konferenciji u Ženevi od 4.—27. V. 1927, Beograd 1927; M. M. Kosić, Savremeni ekonomskopolitički pravci, osobito u srednjoj Evropi, Novisad 1929; Đ. Račić, Međunarodna politika i problemi svjetskog gospodarstva, Zagreb 1931; R. Fuks, Nove smjernice trgovinske politike, Zagreb 1933; S. Obradović, Trgovinski ugovori s najvećim povlašćenjem, Beograd 1933. V. L.
Povijest carina u hrvatskim krajevima. Rimski carinski sustav bio je dobro razvijen; naši su se krajevi tada nalazili u ilirskom carinskom području, koje je obuhvaćalo rimske pokrajine Dalmaciju, Panoniju, Daciju i obje Mezije. Na carinskoj granici nalazile su se postaje (stationes); saobraćaj s barbarima bio je dopušten samo na tim postajama. Carina (portorium) plaćala se od sve uvezene robe, a iznosila je na ilirskom području 2 i ½% od vrijednosti robe. Jedno vrijeme ubirala se samo na državnoj međi — prema barbarima, — no ubirala se u kasnijem razvoju rimskog carstva i između pojedinih carinskih područja. U prvo carsko vrijeme davala se u zakup, no kasnije je ubirahu carski robovi pod nadzorom carinskog prokuratora. C. se, koliko nije bila izričito namijenjena u neku svrhu, slala pokrajinskim blagajnama. Carinski bi prihodi služili za plaćanja vojničkih potreba, višak bi se slao u Rim. Padom rimske države nestalo je čvrsto organiziranih carinskih područja, no kako su se u to vrijeme različite ustanove i stoljećima zadržavale, to se vrlo vjerojatno portorij naplaćivao u pojedinim mjestima i dalje.
U rimskim pomorskim pristaništima ubirala se također c., a i različite druge pristojbe. Sudeći već po samom izrazu portorium — pristanišnina, lučka pristojba — c. se ponajprije ubirala kod dolaska brodova u luke, tek poslije i na kopnenim međama. Taj sustav lučkih pristojba sačuvao se i u dalmatinskim gradovima kroz stoljeća; bizantski carevi dali su čvrste pravne temelje carinama, koje kasnije dijelom prihvatiše i Turci od Bizantinaca. U trogirskoj diplomi, kojom je ugarski kralj Koloman potvrdio Trogiranima stare zakone i običaje, određuje kralj, kako će se dijeliti pristojbe, koje je ubirala carinarnica u trogirskoj luci, dakle u prvom redu c. Koloman je po tekstu diplome dobio dvije trećine pristojbi, jednu trećinu gradski načelnik (comes), desetinu biskup. Sigurno je, da su dvije trećine od carina pripadale prije Kolomana bizantskom caru, odnosno hrvatskim vladarima, koji su imali upravu dalmatinskih gradova. Dalmatinska pristaništa bila su zatvorena lancima; tu bi carinar imao svoju kuću i ubirao 2 i ½% carinu — četrdeseti dio od vrijednosti uvezene robe.
Zajedno s dolaskom Arpadovića, kao i s jačanjem prometa u hrvatskim krajevima, koji je u doba narodnih vladara — osim u primorju — bio veoma slab, padaju početci tridesetinske carine — tridesetnice. Tridesetnica se je razvila postepeno u pravi financijalni regal, pridržan kraljevskom fisku; taj je regal spadao među krunska dobra, koja se nisu mogla otuđiti bez privole sabora. Tada je tridesetnicom upravljala ugarska dvorska komora, koja bi postavljala carinike po kraljevom odobrenju. Židovi i stranci bili su od toga zvanja nakon mnogih prosvjeda plemstva isključeni. Bilo je velike borbe oko toga, ubire li se c. samo od uvozne ili od izvozne te provozne robe. Ma da su plemstvo i gradovi dokazivali, da se tridesetnica plaća samo od uvoza, zakupnici nisu za ta pravila mnogo marili. Međutim sustavom povlastica znatno su bili smanjeni prihodi od carina. Oslobođeni su bili od carine plemići za robu, koju su uvozili za kućnu potrebu, a ne za trgovinu — tu su robu i njihovi kmetovi mogli prevoziti —, zatim slobodni gradovi, koji su imali kolektivna plemićka prava, zatim uopće svi, koji su dobili naročite povlastice. Izuzete su bile od c. i malenkosti, koje ukupno nisu vrijedile više od jedne forinte. Bilo je trajnih i privremenih zabrana izvoza ili uvoza robe: tako je trajno bilo zabranjeno izvoziti zlato i srebro, pretaljeno i neprekovano. Bio je zabranjen izvoz puščanog praha i salitre. C. se odmjerivala po tarifi, a ubirala od svake robe samo jedamput. Carina tridesetnica s vremenom se sve više udaljivala od svoje osnovne značajke, da se od robe može ubirati ⅟₃₀ vrijednosti. U zakonodavstvu Josipa II. već se tridesetnica posve približila carini, kako se plaća u 19. i 20. st.
Tridesetnica je u svojoj dugoj povijesti uređivana različitim zakonskim člancima, saborskim zaključcima i t. d. Može se reći, da joj je glavni značaj davao baš sustav povlastica i vječni spor između fiska i njegovih zakupnika s jedne, a povlastičara s druge strane. Važno je spomenuti nastojanja Matije Korvina, da mjesto tridesetnice uvede krunsku carinu (vectigal coronae), od koje bi bili oslobođeni samo plemići za svoje osobne potrebe. Krunsku su carinu imali utjerivati činovnici, a ne zakupnici. Porezne reforme Matije Korvina nisu uspjele; Vladislav II. Jagelović ukinuo je poveljom iz g. 1492 sve novotarije Matijaša i obnovio stare povlastice.
Novu eru znače nastojanja Josipa II. oko uređenja carine: provodi se strogi nadzor nad uvozom robe; g. 1784 izdan je opširan popis robe, koju je bilo dozvoljeno uvesti samo za privatnu upotrebu. Na tu je robu udarena vrlo visoka carina. Međutim glavnu je reformu donio Allgemeine Mauthverfassung (Zollordnung) iz g. 1784. G. 1788 bude Allgemeine Zollordnung pod naslovom Allgemeine Dreissigstordnung für sämtliche ungarische Erbländer nebst dem Dreissigsttarife uveden u Ugarskoj, Sedmogradskoj, Hrvatskoj i Slavoniji. Uredba o tridesetnici imala je neke malobrojne promjene prema Općem carinskom redu, a bila je do kraja AU temeljem carinskog sustava u Hrvatskoj i Ugarskoj, dok je u zemljama austrijske polovine g. 1835 donesen carinski i državno-monopolni red. U posljednja dva stoljeća AU znatno je nastojanje za stvaranjem velikog i jedinstvenog carinskog područja. Napoleonski ratovi donosili su sa sobom promjene carinskih područja; naposljetku zemlje, koje pariskim mirom padoše pod Austriju, budu 1827 utjelovljene u austrijsko carinsko područje, tako da je austrijsko carstvo bilo jedinstveno carinsko područje uz izuzetke Dalmacije, Istre i slobodnih luka: Mletaka, Trsta, Rijeke, Bakra, Bakarca, Kraljevice, Senja i Karlobaga. Ipak je ostala »međulinija« između austrijskih zemalja te Ugarske i Hrvatske. Ta »međulinija«, koja je stoljećima postojala, ukinuta je tek 1850 g. Vrijedi spomenuti, da je 1786—93 bila oslabljena time, što je ukinuta njemačka izvozna i ugarska uvozna carina. G. 1793 uvedena je posebna tridesetinska tarifa na uvoz iz austrijskih zemalja, kojoj su stope bile niže od onih prema inozemstvu. Odredbe od 1850 zamijenjene su odredbama austrougarskog carinskog i trgovačkog saveza iz g. 1867. Nastojanja oko unifikacije austrougarskog carinskog područja nastavljena su, te su 1879 inkorporirani carinski isključci: istarska markgrofija, Dalmacija, Brody (u Galiciji), Martinšćica, Bakar, Kraljevica, Senj i Karlobag. Iste godine inkorporirane su Bosna i Hercegovina. G. 1891 inkorporirane su u austrougarskom carinskom području slobodne luke Rijeka i Trst.
Dalmacija je bila carinskim redom od 1814 — Regolamento daziario — stvorena zasebnim carinskim područjem. U to područje bili su 1819—53 uključeni i kvarnerski otoci. Novi Regolamento za Dalmaciju stupio je u krepost g. 1830. Dalmatinsko područje odlikovalo se niskim carinama; to je uzrokom niskim cijenama uvozne robe na tom području prije inkorporacije austrougarskom području.
U Bosni i Hercegovini davala se carina (đumruk) pod turskom upravom u zakup. Potkraj turske vladavine davahu se carine u zakup i kršćanima. Carine se ubirahu i na bosansko-hercegovačkoj granici. Ubirale su se od vrijednosti, no zakupci su samovoljno dizali postotke, tako da su se trgovci tužili, da plaćaju umjesto 5% općeg turskog đumruka 6, 8 pa i 16% od vrijednosti robe.
U bivšoj Jugoslaviji protegnut je 11. III. 1919 na cijelo državno područje carinski zakon kraljevine Srbije od g. 1899 kao i zakon o općoj carinskoj tarifi Srbije. Taj carinski zakon doživio je do kraja Jugoslavije mnoge izmjene. G. 1925 izrađena je nova carinska tarifa i uvedena u život prije prihvata u parlamentu, koji nije nikad kasnije izvršen. Carinarnice su potpadale do godine 1928 izravno Generalnoj direkciji carina u Beogradu. Na temelju zakona o organizaciji financijske uprave iz 1928 provedena je neka dekoncentracija uprave osnivanjem odsjeka za carine kod financijalnih direkcija kao drugostepenih ustanova; hrvatski krajevi potpadaju pod odsjeke u Zagrebu, Splitu i Beogradu (Srijem). U Dubrovniku osnovan je umjesto odsjeka za carine financijalni inspektorat; pod taj je spadala carinarnica u Sarajevu. No nadležnost je odsjeka za carine bila neznatna. Odsjeci za carine u Zagrebu i Splitu dođoše poslije stvaranja banovine Hrvatske pod državni financijski inspektorat u Zagrebu, no djelokrug im do sloma Jugoslavije nije bio povećan.
Jugoslavenska carinska tarifa mijenjana je mnogo. Stvarala se zaštita veleobrta, ali nesustavno; visina zaštite postavljana je obično od oka. U posljednjih deset godina opstanka Jugoslavije ubirana su na hrvatskim područjima oko 42% svih carinskih prihoda države.
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pristupilo se odmah čvrstoj organizaciji carinske linije. Posebni režim olakšica utanačen je 21. V. 1941 s njemačkim oblastima za bivša jugoslavenska područja Štajerske, Koruške i Kranjske. Taj je režim postepeno ukidan, dok je posve prestao 31. V. 1942. Isto tako utanačenje s Italijom olakšalo je izmjenu robe između Hrvatske i dijelova Dalmacije, koji su ugovorom pripali Italiji. I dalje su na snazi carinski zakon i tarifa bivše Jugoslavije; carina je snižena za mnoge predmete naredbenim putem; to je učinjeno napose u slučajevima, gdje je u Jugoslaviji postojala carinska zaštita za veleobrtne ustanove, koje su ostale van područja Hrvatske. Na izmjenama tarife radi se marljivo. U Hrvatskoj postoji 6 glavnih carinarnica (Zagreb, Osijek, Zemun, Sarajevo, Kraljevica, Dubrovnik) te 20 carinarnica I. i II. reda. Ustrojstvo carinske uprave još nije dovršeno. J. A. R.