CARIGRAD (tur. Istanbul, grč. Kωνσταντινούπολις, levantinski Cospoli, perz.-arap. Der-i-Seadet »vrata sreće«) nalazi se na južnom izlazu Bospora i na Mramornom moru, na presjecištu prometnih putova s Balkanskog poluotoka u Malu Aziju i iz Sredozemnoga u Crno more. Leži na brežuljcima (simbolično na sedam brežuljaka kao i Rim), koji se na sjeveru sastoje od devonskih škriljavaca, a na jugu od tercijarnih vapnenaca. Jezgra se grada nalazi oko Zlatnog Roga (tur. Haliç). Ovaj nije drugo do preplavljeno ušće doline, dug 7 km, širok do 800 m, a dubok do 40 m. Na sjevernom kraju utječu u nj dvije rječice, t. zv. Evropske slatke vode.
Klima. Značajka su carigradske klime česte i znatne promjene temperature, i to prema tome, duše li hladni vjetar sa sjevernoga ili topli vjetar s južnoga kvadranta. Veli se, da »Carigrad ima dvije klime: onu sjevernoga i onu južnoga vjetra«. Srednja temperatura u siječnju iznosi 5,2° C, u kolovozu 23,6°, a godišnja 15,8° C. Godišnja količina oborina iznosi 733 mm, a od toga padne najviše zimi (122 mm).
Dijelovi grada. Na poluotoku između Zlatnoga Roga i Mramornoga mora, koji ima oblik trokuta, nalazi se glavni dio grada, Istanbul u užem smislu. On je orijentiran prema Zlatnom Rogu, pa Mramornom moru, tako reći, okreće leđa. Istanbul je uglavnom orijentalnoga karaktera s vijugavim i uskim ulicama i bazarima, kuće su većinom drvene, pa su u njemu često haračili požari. Ima unutar grada napola porušenih ulica i obrađenih polja. Na SZ uz Zlatni Rog nalazi se grčka četvrt Fanar (Fener) s kamenim zgradama bogatih Grka, i tu je sijelo grčkoga patrijarhe. Sama je patrijaršijska crkva beznačajna građevina, iznutra bogato ukrašena. Na zapadnoj, kopnenoj strani ograničen je grad Teodozijevim zidom, a izvan njega je predgrađe Ejub (Eyüp). S onu stranu Zlatnoga Roga, preko kojega vode dva mosta, nalaze se t. zv. franačke četvrti, Galata i Pera (Beyoglu). Galata je lučka četvrt, sjedište velike trgovine, banaka i parobrodarskih agencija. Pera ima izgled evropskoga velegrada s više nebodera. Ovdje stanuju pretežno Evropljani, a tu se nalazila i većina poslanstava evropskih vlasti. Sjeverno od Galate i Pere nalazi se zloglasno grčko predgrađe St. Dimitri, Kasim-paša (Kasimpaşa) sa zapovjedništvom ratne mornarice i arsenalom, te židovska četvrt Hasköj (Hasköy). Uz Bospor se redaju predgrađa Tophane, Findikli (Fındıklı), Dolma-Bagdže (Dolma Bagçe), Bešiktaš (Beşiktaş), Ortaköj (Ortaköy), Kuru-Česme (Kuru-Çesme), Arnautköj (Arnautköy) i Rumilihisar (Rumili Hisari). Na azijskoj se strani nalaze Üsküdar, veliko tursko naselje s mnogo zelenih površina, Hajdar-paša (Haydarpaşa) s monumentalnim kolodvorom, glavom maloazijskih željeznica, i Kadiköj (Kadıköy).
Stanovništvo. Prije svjetskoga rata imao je C. 1,125.000 stan. Pošto je prestao biti prijestolnica, pao je u broju stanovnika te danas broji 700.000, od toga u Istanbulu 262.000, u Galati i Peri 287.000, a u Üsküdaru 125.000. Ima 478.000 Turaka, 90.000 Grka, 45.000 Armenaca, 47.000 Židova. Od Evropljana ima najviše Talijana, no Francuzi vrše najjači kulturni utjecaj. Po vjeri je 448.000 muslimana, 99.000 pravoslavnih, 53.000 armeno-gregorijanaca, 47.000 izraelićana i 23.000 katolika (latinskoga, grčkoga i armenskoga obreda).
Važnije građevine. Na rtu carigradskoga poluotoka nalazio se antikni Bizant, a kasnije palače Konstantina i Justinijana. Danas je tu niz palača Topkapu Saraj (Topkapu Saray), gdje su sultani stanovali do sredine 19. st. U neposrednoj se blizini nalazi Aja Sofia (ʿAγία Σοφία), najsjajnija građevina bizantske umjetnosti, sagrađena za Justinijana 532—537, a od 1453 glavna carigradska mošeja. Na JZ nalazi se na istaknutom položaju mošeja Ahmeda I., građena 1608—1614, a na SZ Visoka porta (Bab i Ali), nekoć sijelo velikoga vezira državnoga vijeća i ministarstva vanjskih i unutrašnjih poslova. Strance osobito privlači Velika čaršija s bezistanom i cijelim labirintom ulica. Pored nje je palača Seraskerat sa 60 m visokim tornjem, nekoć ministarstvo vojske, a danas sveučilište. Iz najboljega perioda turskoga graditeljstva potječe mošeja Sulejmanija (Süleymaniye). Na obali Bospora nalaze se nove carske palače Dolma-Bagdže i Jildiz Saraj (Yıldız Saray), rezidencije posljednjih sultana.
Kulturne i znanstvene ustanove. Carigradsko je sveučilište osnovano po francuskom uzoru 1863. Osim njega postoje visoke škole za medicinu, veterinu, agronomiju, tehniku, trgovinu, upravu i umjetnost. Ima više inozemnih kolegija, a Grci i Armenci imaju razvijeno svoje školstvo. Od muzeja je najpoznatiji antikni muzej, nadalje muzej otomanske umjetnosti, muzej staroga orijenta i vojnički muzej.
Vjerske ustanove. C. je sjedište grčkoga ekumenskog i armensko-gregorijanskog patrijarhe. Katoličku crkvu predstavlja apostolski delegat, a uz njega su ordinariji biskup armenskog obreda i apost. vikar grčkoga obreda. Do 1928 nalazio se u C. sjedinjeni armenski patrijarka (danas u Beyroutu), dok carigradski patrijarka latinskoga obreda nije rezidencijalan nego samo titularan. U C. ima oko 700 mošeja, 230 derviških tekija, oko 170 kršćanskih crkava i 40 sinagoga.
Privredni život. C. ide među najvažnije sredozemne luke, iako mu je važnost iza svjetskoga rata pala. G. 1913 imao je lučki promet od 17,4 milijuna reg. t., a posljednjih godina kreće se oko 12 milijuna. Zlatni Rog je jedna od najboljih prirodnih luka svijeta. Velik je tranzitni promet. Većeg veleobrta nema.
Grad se opskrbljuje vodom iz Belgradske šume, a vodovod potječe još iz bizantskih vremena. G. 1912 dobio je električno svijetlo, a 1913—14 električnu cestovnu željeznicu i brzoglas.
LIT.: R. Blanchard, Asie occidentale u Vidal la Blache-Gallois, Géographie universelle, VIII., Pariz 1929; K. Baedeker, Konstantinopel und Kleinasien, Leipzig s. a.; F. Courdoglu, La Turquie économique, Anvers 1928. Z. D-i.
Kolonija Hrvata u C., najstarija i najveća u Turskoj, potječe iz druge polovice prošloga stoljeća, a bila je sve do devedesetih godina glavno uporište hrvatskih pomoraca, koji su prolazili kroz Bospor. U početku su se iseljenici bavili pomorstvom, bili su kapetani, časnici i piloti u pristaništu, zatim su se zanimali trgovinom, posredničkim radnjama, a u zadnje su doba najviše stručni radnici. Zauzimlju u mnogim javnim turskim poduzećima i stranim velikim trgovinama i bankama, osobito u pomorskim poduzećima, istaknuta mjesta kao upravitelji, činovnici, suvlasnici, jer dobro poznaju jezike. U C. ima oko 6—7 tisuća Hrvata.
Ova hrvatska naseobina istakla se dugim nizom godina u brodograditeljstvu. G. 1875 je brodograditelj Korčulanin Oliva gradio lađe turskim sultanima. Poznate su naše mjenjačnice-banke, trgovine suknom, komptoarski biroi. Naše se iseljeništvo u Turskoj, a naročito u Carigradu, nacionalno održalo uprkos velike društvene asimilacije. M. B.
Povijest. Najstarije naselje na mjestu današnjega Carigrada bio je Bizant (grč. Βυζάντιον), koji je prema priči osnovao heroj Bizant (Βύζας) i dao mu svoje ime.
B. su osnovali iseljenici jednoga dorskoga grada (kasniji izvori kažu, da je to bila Megara), što se očito vidi po dijalektu grada. Jednako se ne zna točno, kada je osnovan. Svakako je to bilo oko sredine 7. st. pr. Kr.
Radi dobrih luka, i jer je tu bio prolaz u Crno more, grad se brzo razvio. U prvo doba zadavali su gradu velike brige susjedni Tračani, koje je mamila plodnost toga kraja.
Prigodom svoje vojne na Skite 513 prešao je perzijski kralj Darije Bospor u blizini B-a. Tada je B., kao i ostali maloazijski gradovi, došao pod perzijsku vlast, jer i Herodot (IV, 138) kaže, da su se među brodovima, koji su plovili prema Dunavu, nalazili i bizantski pod Aristonom. Poput ostalih helenskih gradova na Bosporu i na Propontidi nije se ni B. istaknuo vjernošću prema perzijskom osvajaču, možda je, štoviše, sudjelovao kod razaranja mosta preko Bospora, jer u Herod. IV, 143 i d. i V, 26 i d. čitamo, da je B. podložio Megabazov nasljednik Otan.
Za vrijeme jonskoga ustanka 500 zaposjeli su B. Jonjani. U bitki kod otoka Lade ne spominju se brodovi B-a. Histijej se kasnije zaputio u B., da hvata brodove, koji su dolazili iz Ponta. Kad je jonski ustanak bio skršen, pobjegli su stanovnici B-a zajedno s Kalhedoncima iz straha pred Perzijancima i osnovali u Pontu koloniju Mesembriju. Sam B. bio je popaljen (Herod. VI, 33).
Perzijanci su ubrzo spoznali važnost B-a kao uporišta svoje vlasti u tim krajevima. Nakon poraza kod Plateje 479 poveo je perzijski vojskovođa svoju vojsku preko B-a u Aziju (Herod. IX, 89). Premda se poslije bitke kod Mikale 479 činilo, da Spartanci više ne kane ratovati s Perzijancima, ipak su Grci pod vodstvom Spartanca Pauzanije 478 osvojili veći dio Kipra i B. Tom zgodom pao je u ruke Grka znatan broj perzijskog plemstva, a među njima i neki članovi kraljevske porodice. U B-u je Pauzanija zapodio izdajničke pregovore s Perzijancima. Premda su ga efori pozvali, da se vrati u Spartu, nije htio ostaviti B. Vodstvo u ratu s Perzijancima bilo je tada predano Atenjanima, i to Aristidu. Atenjani su konačno Pauzaniju u B-u podsjeti, i on je, čini se, prije svršetka opsade odande pobjegao.
God. 477 osnovan je delsko-atički savez sa svrhom, da oslobodi maloazijske Grke od perzijskoga gospodstva. Saveznici su se obvezali davati ratne lađe i momčad ili mjesto toga plaćati prinos u novcu (φóϱoς). Saveznička blagajna bila je na Delu. Tomu savezu pristupio je i B. Koliko se B. u to vrijeme već bio pridigao, vidi se po tom, što je od 340 talenata, koliko je isprva iznosio prinos svih saveznika, g. 450 na B. otpalo 15 talenata (CIA I, 230).
God. 440 došlo je do pobune na otoku Samu. Stanovnici otoka pristanu uz Perzijance. Tomu pokretu pridruži se iz nepoznatih uzroka i B. Kratko vrijeme iza pokorenja Sama bio je 439 pokoren i B.
Za vrijeme peloponeskog rata 431—404 stajao je B. na strani Atene. God. 416 sudjelovao je B. u zajednici s Kalhedonom u okrutnoj vojni protiv Bitinije. Iza nesretne vojne na Siciliji B. je ljeti 411 otpao od Atene. Da se posvema spriječi dovoz žita u Atenu, povećana je bila po nalogu spartanskoga kralja Agisa posada u B-u pod Klearhom, koji je bio proksen u B-u. God. 409 udarili su Atenjani na Kalhedon i B. Alkibijad podsjedne B., koji je branio Klearh. Neki građani, prisiljeni glađu, otvore s kopnene strane vrata Atenjanima, i tako dođe do krvave bitke. Grad se predao, kada je Alkibijad obećao, da će poštedjeti građane. Kada je Lisandar u bitki kod Egospotama potukao Atenjane, zauzeo je i B. i postavio ondje harmosta. Kako je međutim grad stradao od unutrašnjih zadjevica i napadaja Tračana, zatražili su stanovnici stratega iz Sparte. God. 403 poslan im je za stratega Klearh, koji je doskora uveo strahovladu, te su ga i sami Spartanci morali javno napasti.
Nakon nesretne bitke kod Kunakse 401 poveo je Ksenofont 10.000 Grka uz obalu Crnoga mora i došao s njima 400 u B., gdje je tada bio harmost Kleandar. Grci su se htjeli nastaniti u B-u, no poradi lukavog i neiskrenog držanja spartanskoga nauarha Anaksibija umalo da nije došlo do pljačkanja grada. Samo govoru Ksenofontovu treba zahvaliti, da nije do toga došlo. Konac spartanskoj vlasti u B-u učinio je Trazibul. B. je i nakon Antalkidina mira 386 ostao na strani Atene i s njome još prije osnutka drugoga atenskoga pomorskoga saveza (378/7) sklopio poseban ugovor.
God. 357 došlo je do otpada saveznika od Atenjana. U tom savezničkom ratu Atenjani podsjednu B., ali bez uspjeha, i moradoše sklopiti mir. Atena prizna nezavisnost saveznika 355. B. proširi svoju vlast na susjedni Kalhedon i Selibriju.
Makedonski kralj Filip spoznao je važnost B-a i htio ga se dočepati. Demostenu pođe za rukom, te ljeti 341 sklopi savez B-a s Atenom. God. 341/40 udari Filip najprije na Perint, a kad ondje nije uspio, pođe na B. i podsjedne ga. Atenjani, a i drugi neki Grci priteknu B-u u pomoć. Opsada ne uspije. Konac opsade pada vjerojatno u proljeće 339.
B. je i za vrijeme Aleksandra Velikog bio autonomna država. I borbe dijadoha zadavale su B-u malo jada. U to doba bile su se pred gradom dvije pomorske bitke.
Jedna četa Gala opustošila je 278 zemlju i nametnula gradu danak od 80 talenata. B. se našao u neprilici. Tražio je novaca iz čitave Grčke i bio prisiljen povisiti carinu za brodove, koji su plovili iz Ponta. Dotada se tražila desetina. — Od 262 do 258 opsjedao je B. Antioh II. Sirski. B-u je poslao pomoć Ptolemej Filadelf, kojemu su Bizantijci kasnije podigli hram.
Povišenje carine bilo je povodom ratu, što ga je 220/19 počeo Rod protiv B-a. Na strani Roda bio je Pruzija, kralj bitinijski, koji je bio kivan na B. radi prijateljevanja s Atalom I. Pergamskim. Saveznici B-a bili su Ahej, Atal I. i Pruzijin ujak Tibet. Taj je međutim umro, a Aheja su predobili Rođani. Pruzija je jako pritisnuo grad, i napokon je posredovanjem keltskoga kralja Kauara došlo do mira, u kojem su se Bizantijci odrekli carine i zato dobili natrag izgubljene krajeve.
U ratovima protiv Filipa V. Makedonskoga, Antioha Sirskoga i Perzeja, sina Filipa V., stajao je B. na strani Rimljana.
God. 146 sklopljen je savez s Rimom, koji je konačno bio uređen valjda tek za Pompeja. U ratu protiv Andronika, u I. i III. ratu protiv Mitridata i u ratu protiv gusara B. je izvršio dužnosti, na koje ga je vezao savez.
Kasnije su u gradu nastale nesuglasice. Jedan dio protjeranih građana zatražio je pomoć pučkoga tribuna Klodija. Taj je izradio, da ih je Katon imao 58 uvesti natrag u grad. God. 57 i 56 grad je mnogo trpio od pljačkanja i nasilja Pizona, koji je bio prokonzul u Makedoniji, te je i sam Ciceron nastupio protiv njega. U ratu između Cezara i Pompeja bilo je u Pompejevoj mornarici bizantskih lađa.
I u carsko doba često su rimske vojske prelazile preko B-a. God. 18 pos. Kr. posjetio je B. Germanik. Car Klaudije je na pet godina oprostio danak, Hadrijan je navodno izgradio vodovod. Koncem 2. st. pos. Kr. u gradu je radi ribolova, carina i plodnosti zemlje bilo veliko blagostanje. Sam je grad bio dobro utvrđen, te su prema nekoj legendi i sami Atenjani jednom ondje pohranili svoje blago. Za borbe careva Pescenija Nigera i Septimija Severa pristane B. uz Pescenija. Vojska Severova podsjedne u zimi 193/4 B. Opsada je trajala gotovo 3 godine. Nakon predaje bili su činovnici i vojnici poubijani, a gradske zidine razorene. Međutim se Sever, čini se, brzo pokajao radi svoje okrutnosti i opet uspostavio sva prava B-a te ga uresio brojnim javnim zgradama.
Za vladanja Severa i njegova sina Karakale grad se zvao Antonija (ʾAντωνία) ili Antoninija (ʾAντωνινία). Za cara Galijena B. je mnogo stradao od vojničke bune. Kada je Dioklecijan podijelio državu, postao je Perint, a ne B., glavni grad provincije Evrope. U borbi s Licinijem zauzeo je Maksimin zimi 312/3 B. Nakon pada Maksiminova pripao je B. Liciniju. Kada je Konstantin 323 kod Adrianopola potukao Licinija, pobjegao je ovaj u B. Konačno je Konstantin ušao u B. i odlučio onamo prenijeti svoju prijestolnicu.
11. V. 330 bio je B. pod imenom Konstantinopolis (ϰωνσταντινούπολις) podignut na prijestolnicu rimskoga carstva.
LIT.: J. W. Kubitschek u PWR, III. Z. D.
Bizantinci su najčešće nazivali svoju prijestolnicu jednostavno »grad« (πóλις) ili »carski grad« (βασιλὶς πόλις); otuda je došlo ime Carigrad, kao i tursko ime Istanbul, što je upravo grčki dijalektički (dorski) izraz ἐς τὰν πολιν — »u grad«.
C. se smatrao za »Novi Rim«, koji je imao naslijediti i zamijeniti staru rimsku prijestolnicu na Tiberu. Ova idejna povezanost s rimskom prošlošću našla je vanjskog izraza u tome, što se pri izgrađivanju C. u svemu polazilo od gradskog plana starog Rima, tako da je i C. smješten na 7 brežuljaka i podijeljen na 14 kotara. C. je dobio svoj senat, kao i sve ostale prijestolničke državne ustanove, a ujedno su mu dodijeljeni i svi oni privilegiji, koje je uživao narod u Rimu, što je znatno pridonijelo brzom porastu broja njegova stanovništva. Svoju novu prijestolnicu Konstantin je bogato iskitio, a isto su činili poslije i njegovi nasljednici. Podignute su mnoge javne zgrade, u prvom redu veliki i raskošni carski dvor. Povećan je i hipodrom (trkalište, circus) malog Bizantija, koji je u carigradskom životu igrao izvanredno veliku ulogu. Iz sviju krajeva carstva preneseni su u C. najslavniji spomenici antikne umjetnosti, da krase prijestolničke građevine i trgove. Ujedno je započelo zidanje mnogobrojnih crkava. Za razliku od Rima C. je od početka imao posve kršćanski karakter. Iza starih gradskih zidova malog Bizantija podignuti su novi veći bedemi. Međutim, i ovi su se bedemi doskora pokazali tijesni, te su za Teodozija II. (408—450) sagrađeni novi, i to mnogo duži, a ujedno i mnogo jači zidovi, tako da se gradski teritorij ponovno znatno proširio. Već u ovo doba C. je nadmašio Rim nesamo značenjem, nego i brojem stanovništva, a u 6. st. imao je više od pol milijuna stanovnika. Dok je Rim opadao, nova je prijestolnica neprestano rasla, a usporedno s time povećavao se i njen ugled i značenje. Poslije Konstantina Velikog najviše je pridonio sjaju C-a car Justinijan I. (527—565) svojim mnogobrojnim veličanstvenim građevinama. Za njega je sagrađena i najčuvenija bizantska crkva, velika saborna crkva sv. Sofije, koja je zamijenila skromniju crkvu sv. Sofije iz 4. st., izgorjelu za vrijeme čuvene carigradske bune 532. Kasniji bizantski carevi nastavili su s izgrađivanjem i uljepšavanjem C. dižući nove crkvene i svjetovne zgrade te nove umjetničke spomenike.
Malo ima gradova, koji su u svjetskoj povijesti imali tako važnu ulogu kao C. Kao sjedište bizantskih careva i upravno središte imperija C. je postao političko središte Bizantskog carstva i kroz 1000 godina vršio najveći utjecaj na politički razvitak ne samo Bizanta nego i svih okolnih zemalja. Uskoro je C. postao i prvi crkveni centar istočne polovine kršćanskog svijeta (→ Carigradska patrijaršija). U kulturnom pogledu C. je bio središte sredovječnog svijeta, a naročito je velik bio njegov utjecaj na razvitak južnih i istočnih Slavena. Kulturnoj je ulozi C. udario temelj sam Konstantin Veliki, a za Teodozija II. osnovano je 425 u C. sveučilište, na kome je predavalo 30 profesora. Kasnije, poslije propasti ovog sveučilišta, car Heraklije (610—641) osnovao je u C. t. zv. sabornu školu, a kad je ovu zatvorio ikonoborac Lav III., stvorio je Cezar Barda oko 860 novu visoku školu na Magnavarskom dvoru, koja je mnogo pridonijela kulturnom procvatu Bizanta. Napokon, za Konstantina IX. Monomaha, osnovano je 1045 u C. novo sveučilište, koje se sastojalo od filozofskog i pravnog fakulteta, i na kome su predavali najveći učenjaci onog doba, kao filozof Mihajlo Psel i pravnik Ivan Ksifilin.
Zahvaljujući svom geografskom položaju C. je nadzirao promet između Evrope i Azije kao i između Mediterana i Crnog mora. Stoga je C. bio jedno od najvažnijih prometnih i trgovačkih središta i nesumnjivo je igrao prvu ulogu u svjetskoj trgovini sve do 11. st., kada su ga počele postepeno potiskivati talijanske pomorske republike (Mleci, a zatim i Genova). Vojnu jačinu C. sačinjavali su njegovi silni bedemi, a prije svega njegov izvanredan strategijski položaj, jer mu se moglo prići kopnom samo s jedne strane, a s mora samo kroz dva morska tjesnaca (Dardanele i Bospor). Stoga je C., i kraj čestih neprijateljskih napada, ostajao kroz vjekove neodoljiv i izdržao i najjače opsade, kao što su opsade Perzijanaca i Avara (626), Arapa (674—678 i 717—718), Bugara (813, 913 i 924), Rusa (860, 907 i 941), Pečenega i Seldžuka (1090—91). Tek su 1204 u četvrtom križarskom ratu križari i Mlečići uspjeli zauzeti C. Tada je stvoreno Latinsko carstvo u C. Križari su opljačkali bizantsku prijestolnicu, njeno vjekovima nagomilavano blago i slavni umjetnički spomenici velikim su dijelom uništeni ili preneseni u zapadne zemlje. Međutim su 1261 Bizantijci ponovno zavladali nad C. Premda od nekadašnjeg njegova sjaja nije bilo mnogo ostalo, ipak je C. još duže vrijeme, usprkos dubokog opadanja bizantske države, zadržao svoje značenje kao svjetski kulturni centar. Napokon ga je 1453 osvojio osmanlijski sultan Muhamed II. Time je Bizantsko carstvo prestalo, a C. je postao prijestolnica Osmanlijskog carstva. G. O.
Pod turskom vlasti C. je do 1922 bio prijestolnica sultana, koji je od 1517 imao i čast kalifa, vjerskog poglavara muslimana. Kako je sultanov dvor bio središte goleme, centralistički upravljane države, prozvala se kasnije po njemu i vlada, osobito ured za vanjske poslove, perzijskom riječju Bab-i-ali, t. j. Visoka Porta. Na dvoru se zbog prisutnosti janjičara i dostojanstvenika, koji su bili rodom iz hrvatskih krajeva, raširio u 16. st. hrvatski jezik, a postojala je ondje i posebna »slavenska kancelarija«. Grcima je osvajač isprva prepustio zapadni dio grada oko crkve sv. Apostola, a zatim predgrađe Fanar, po kome se carigradski Grci nazivaju Fanarioti. Stare su građevine s vremenom gotovo sasvim propale, a mnoge džamije, palače i bazari dali su C-u (turski Stambul ili Istambul) izrazito istočnjačko obilježje. Uske ulice s visokim drvenim kućama često je harao požar, osobito 1714, 1755 i 1808. U doba nagloga propadanja carstva u 19. st. C. je postao poprište teških događaja. Ustanak Grka 1821 uzbudio je carigradsku svjetinu toliko, da je uz ostale objesila i samog patrijarha. Ukinuće janjičarske vojske 1826 dovelo je do žestokih uličnih borbi, ali je baš uništenje prostranih nastambi za janjičare omogućilo izgradnju modernog C-a.
Predgrađa Galata i Pera na Zlatnom Rogu sačuvala su naprotiv svoje kršćansko obilježje; u njima su se nalazile kolonije talijanskih trgovaca, ponajviše Mlečana, a u Peri su boravili od 16. st. i poslanici evropskih država. Poslije požara 1870 razvila se Pera u velegrad evropskog izgleda.
Za I. balkanskog rata 1912—13 zaprijetili su C-u Bugari, a na kraju svjetskog rata zaposjele su ga 1918 savezničke čete (do 1923). Već 1920 izgubio je C. političko prvenstvo u korist Ankare; kad je 1922 ukinut sultanat, a 1924 i kalifat, C. je 1926 proglašen drugim glavnim gradom republike Turske. J. Š-k.