CARDUCCI, Giosuè, * Val di Castello (Toscana) 27. VII. 1835, † Bologna 16. II. 1907, talijanski književnik. Djetinjstvo je proveo u toskanskoj primorskoj nizini, naročito u Bolgheri (1839—48), gdje mu je otac Michele boravio kao općinski liječnik, pošto su ga prognali nakon rodoljubnih ustanaka iz 1831 kao člana »karbonarskog« pokreta. Već kao dječak neumorno čita djela talijanskih i latinskih pjesnika i rado zalazi u prirodu. G. 1849 C. se preseli u Firencu, gdje marljivo uči pod vodstvom pijarista Jeremije Barsottinija; zatim odlazi u Pizu na Visoku školu (Scuola Normale Superiore); tu uređuje Arpa del popolo, mjesečni prilog jednoga dnevnika. U lipnju 1856 svršava nauke i postaje doktor književnosti. Te je iste godine nastala znamenita polemika, što ju je s prijateljima G. T. Garganijem, G. Chiarinijem, C. Targioni-Tozzetijem vodio protiv romantične književnosti, a za odlučniju narodnu svijest. Godinu dana nakon toga C. poučava u jednoj gimnaziji u S. Miniato (poredi njegov prozni sastavak Le risorse di S. Miniato), gdje je u tankoj knjižici izdao svoje prve Rime. Zatim nekoliko godina uređuje malu zbirku talijanskih klasika Diamante; za neke od tih svezaka napisao je izvrsne predgovore. Pošto je kraće vrijeme poučavao u gimnaziji u Pistoji, imenovan je (1860) profesorom talijanske književnosti na sveučilištu u Bologni. To su godine velikih boli i radosti u njegovoj obitelji: 1857 samoubojstvo bratovo, 1858 očeva smrt, 1859 vjenčanje s Elvirom Menicucci, s kojom je imao četvoro djece.

Međutim je doživio velike događaje, koji su u Italiji baš tada dozrijevali: rat g. 1859, garibaldinski pothvat tisuće (1860), proglašenje Kraljevine Italije (1861), borba 1866 za oslobođenje mletačkih pokrajina, zauzeće Rima (1870). Još prije zauzeća Rima odigrala su se dva junačka, ali nesretna Garibaldijeva pokušaja, jedan kod Aspromonta (1862), gdje su vođu Garibaldija ranili sami talijanski vojnici, i drugi kod Mentane (1867), gdje su Garibaldijeve čete bile potučene. Tada se gorljivim duhovima, kakav je bio Carducci, činilo, da je taj herojski zanos, koji je talijanski narod doveo do pobjede nad samim sobom, ponešto popustio i da će sada, nakon razdoblja borba, slijediti razdoblje pregovaranja i odstupanja. U himni A Satana, umjetnički osrednjoj, C. proglasuje potrebu i ljepotu ljudske slobodne misli protiv svih prepreka na tom putu. U pjesmama, koje je kasnije sabrao u zbirke Levia Gravia i Giambi ed epodi, ustaje žestinom, kojoj nema ravne u talijanskoj književnosti, protiv svega, što je bilo ili se njemu činilo lažno, kukavno i u suprotnosti s idealima slobode i domovine. U književnom pogledu tim pjesmama svog neposrednog i borbenog odnosa prema stvarnosti C. veoma smiono prekida književne tradicije talijanske, čak i u samom pjesničkom jeziku. Čitanje Hugoa i kasnije Heinea, kao i drugih stranih pjesnika, nije ostalo bez posljedica u Carduccijevu stvaranju ovoga razdoblja.

Ali postepeno u C. dozrijeva njegov politički nazor. Nekadašnji revolucionarac, republikanac, pristaša Mazzinija i Garibaldija, sve se više približava stvarnosti monarhističke Italije. Dok je još u lipnju 1878 odbio jednu visoku počast, u studenom prihvaća ponudu, da ga predstave kraljici Margheriti, kojoj će malo zatim posvetiti jednu od svojih znamenitih oda (Alla Regina d’Italia). G. 1886 izjavio je, da je monarhija »zakonit čuvar narodnog suvereniteta«. Ma da je opći razvojni pravac Carduccijeve političke misli jasan, bilo je kod njega i kolebanja, koje zapravo nije važno, jer je njegov rodoljubni osjećaj bio uvijek nepromijenjen, uvijek spreman na borbu i obranu, a u cilju, da pokaže putove budućnosti.

Sličan je i njegov književno-umjetnički razvoj. Onaj se politički zanos, koji predstavlja, ako ne jedinu, a ono svakako najznačajniju crtu Carduccijeva duhovnog lika, malo pomalo sve više udaljuje od dnevnih događaja, da se vine do uzvišenog razmatranja vječnih povijesnih vrednota iz dalje i bliže prošlosti: Rim, sredovječne Komune, Renesansa, Narodni Preporod. Istančanost ukusa, zrelost njegovih osjećajnih snaga, koje su se razvijale u bolima i borbama i obnavljale u živom ljubavnom žaru, što ga je od 1871 kroz nekoliko godina gojio prema mladoj gospođi Caterini Pivi Cristofori (Lini iz zbirke Primavere elleniche, Lidiji iz zbirke Odi barbare), davali su njegovoj umjetnosti značaj muževne vedrine i ravnoteže, čak i u časovima klonulosti, boli i ogorčene borbe.

C-a su smatrali tipičnim domoljubnim pjesnikom Italije i klasikom. Baš radi toga i stoga, što kod njega nisu nalazili neke duhovne motive novih pjesničkih naraštaja s kraja 19. st., pjesnici ga nisu više smatrali živom i djelotvornom snagom, već predstavnikom preživjelog pjesničkog ukusa; ali narod je prema njemu gojio neograničeno i iskreno divljenje i zahvalnost. Od 1890 bio je senator; velike povijesne ode, koje je kroz više godina objavljivao na obljetnicu zauzeća Rima (20. rujna), očekivali su kao važne narodne događaje. G. 1899 paraliza mu onesposobi desnu ruku, a kad se proširila na čitavu desnu stranu tijela, morao je 1904 napustiti sveučilišna predavanja. Tada je dobio počasnu mirovinu, kao nekoć i Manzoni, a 1906, pred smrt, podijeljena mu je Nobelova nagrada.

Kritičar i prozni pisac. U poučavanju je C. bio velik i strog učitelj. Nikada nije žalio truda oko obogaćivanja svog znanja. Dokazi njegova kritičarskog i znanstvenog rada jesu na pr. izdanja djela A. Poliziana (Le stanze, Orfeo e le Rime, Firenca 1863), M. Frescobaldija (Rime, Pistoia 1866), Petrarke (Rime, djelomično obnovljene 1876, a u cijelosti 1899 u Firenci uz suradnju njegova ljubimca učenika Severina Ferrari), kao i izdanje Cantilene e ballate, strambotti e madrigali dei secoli XIII e XIV (Pisa 1871). U tim izdanjima bogatstvo znanja i ukus nadomještaju nedostatak pouzdane filološke metode. Kao kritičar obuhvatio je širokim potezima raznolika područja talijanske književnosti. I danas imaju svoju vrijednost njegove studije o Pariniju, Leopardiju, Ariostu, Tassu, kao i predavanja o Danteu, Petrarki, Boccacciu i dr. Carduccijeva kritika nema misaonog jedinstva, ali je bogata oštroumnom intuicijom duše dotičnog književnika i njegova vremena; nenadmašiva je pak u obnavljanju atmosfere, u kojoj se rađaju pjesnička djela. Uostalom, i njegovu kritiku treba promatrati kao djelo umjetnika, koji se lako gane pred nekim prizorom u prirodi, jednako kao i pred nekom pojavom u ljudskom životu, pred nekom povijesnom epizodom, nad nekim stranama tuđe knjige. On je uvijek jednak: uvijek energičan, odlučan čuvar čovječje slobode i dostojanstva, nagao i žestok žigosač podlosti. Ta svojstva predstavljaju granicu vedrog kritičara i povjesničara, ali od njih potječe toplina Carduccijeve proze. Ona je snažna, oštra, bogata naglim obratima; u njoj se može uvijek zamijetiti prikrivena polemička nakana (C. je vodio brojne polemike, katkada i neumjerene); ponekad je toliko uzdignuta nad običnim načinom izlaganja, da bi prešla u pretjeranost, kad se ne bi i u pogreškama i u protuslovlju osjetila snažna čistoća uvjerenja. Carduccijeva proza spada među najbolje u povijesti talijanske književnosti.

Pjesnik. Carduccijeva poezija rađa se kao otpor protiv mlohavosti drugog vala romantizma u Italiji, naročito protiv osjećajne apstraktnosti i stilske površnosti Aleardija, kojima suprotstavlja snagu osjećaja i stila. Suvremena se kritika ne zadovoljava tradicionalnim prikazivanjem Carduccija kao »pjesnika povijesti« ili »domovine«, već ona ističe i neke strane u pjesnikovu liku, koje nisu tako očite, ali su ne manje važne. I ako je koji kritičar pretjerao učinivši Carduccija parnasovcem ili čak dekadentom, ipak je neosporno, da u Carducciju ima prilično jakih parnasovskih odraza i da je povezan donekle sa suvremenim talijanskim i evropskim strujanjima. Primavere elleniche, na pr., ne bi se mogle objasniti bez pozadine francuskih parnasovaca; Idillio maremmano je preteča one poezije, koja je dala svoje najbolje u prvim desetljećima 20. stoljeća i koju su u Italiji nazivali »crepuscolare« (sutonska).

Ali sigurno je, da pjesnički motivi, koji daleko prevladavaju kod Carduccija, nisu oni, koje je on sam označio kao »individualne elegije«, kao »odraz beskorisne ljubavi«. Prva »barbarska« oda Sull’ Adda potječe iz 1873; »barbarska« je zato, što — prianjajući uz pokušaje iz 15. i nadasve iz 17. st. — pokušava oživjeti grčko-latinsku metriku, ali ne ritam, koji su Grci i Rimljani osjećali u svojim pjesmama, već onaj drugi, što ga »barbarski« čitaoci, koji su izgubili osjećaj za kvantitetu, nalaze u antičkim metrima, te ih čitaju po gramatičkim naglascima riječi. Teško je poreći, da u velikim Carduccijevim odama, bile one barbarske ili ne, težina obrazovanosti često guši poeziju; ali je teško poreći i to, da ponajčešće pjesnika ne privlači suha povijesna zgoda ili aluzija, koja odaje veliko znanje, već ga zanima epski smisao života, koji te epizode uznose i na koji se odnose te aluzije.

BIBL.: Sam je C. sredio izdanje svojih djela u 20 svezaka (Bologna 1889—1909; zadnji su svesci posmrtni). Danas postoji narodno izdanje u 30 svezaka, bogato neizdatim sastavcima (Bologna 1935—40). Upravo je u tisku izdanje njegovih pisama u 20 svezaka (Bologna od 1938 dalje). U jednoj su knjizi gotovo sve Poesie (Bologna). Ima i zbirka Prose (Bologna). Antologia Carducciana, 9. izd., Bologna 1940.

LIT.: G. Chiarini, Memorie della vita di G. C., 2. izd., Firenca 1907; A. Jeanroy, G. C., l’homme et le poete, Pariz 1911; G. Papini, L’uomo C., Bologna 1918; B. Croce, G. C., 2. izd., Bari 1920; Isti, u La Critica, XXXIX., 1941; I. Petrini, Poesia e poefica carducciana, Rim 1927; A. Galletti, L’opera di G. C., Bologna 1929; M. Saponaro, G. C., Milan 1940; za ikonografiju je važno djelo Albo carducciano, Bologna 1908. U. B.

G. Carducci i Hrvati. C-jeva su djela imala odjeka u svjetskoj književnosti od osamdesetih godina prošlog stoljeća, osobito, otkad je, pred smrt, dobio Nobelovu nagradu (1906). Kod nas su najprije upoznali C-a na jadranskim obalama, gdje se brzo osjetio njegov utjecaj i radi plamenih rodoljubnih osjećaja, koji su odgovarali također hrvatskim oslobodilačkim težnjama. Uskoro su i Hrvati počeli pisati o njemu i prevoditi njegove pjesme, a kod nekih se hrvatskih književnika opaža rano i ne mali njegov utjecaj.

Već 1884 u dubrovačkom Slovincu izlazi prva hrvatska rasprava, posvećena C-u, od Marka Cara; pet godina kasnije ondašnji najozbiljniji naš kritičar Jakša Čedomil piše o C-u s osobitim razumijevanjem i simpatijom (Talijansko pjesništvo u drugoj polovini našega vijeka, Vienac 1889). O C-jevu pjesništvu pišu i drugi pohvalno, na pr. u »Viencu« Dinko Politeo, u Glasniku Matice dalmatinske (1902) neki C. D., u Hrvatskom Kolu (1932) Vladimir Nazor. Najopsežniji je i iscrpan prikaz pjesnika C-a od Ante Petravića u Hrvatskoj smotri 1907 (pretiskan u Novim studijama i portretima, Osijek 1910), koji je kasnije objavio još jedan sintetičan članak o C-u (Život i rad 1932). O C-u u vezi s Hrvatima pišu Mato Lisičar (Savremenik 1907) i V. Nazor (Kobna lađa ili Carducci; D’Annunzio i Hrvati u knjizi Eseji i članci I., Zagreb 1942). U svim tim kritikama nema baš originalnih pogleda; one su informativne naravi. Najsamostalniji je u rasuđivanju Jakša Čedomil, koji dobro pozna i ondašnju C-jevu ulogu u razvoju talijanske misli.

Hrvati su upoznali C-a osobito preko brojnih i dobrih prijevoda, većinom u metru originala. Prvi je hrvatski prijevod izašao 1884 u Slovincu; to je pjesma Alla Regina d’Italia od Marka Cara. Zatim se nižu drugi u različitim časopisima, osobito od devedesetih godina pa dalje. Ti su prijevodi različite vrijednosti, ma da su većinom dosta vjerni. Teško je odrediti kriterij, po kome su prevodioci izabrali pjesme, ali je značajno, da su se tim ozbiljno bavili i u tom se međusobno natjecali neki od najboljih hrvatskih pjesnika svoga vremena i da su prepjevali uistinu najbolje C-jeve pjesme, među kojima ih je mnogo rodoljubnog nadahnuća. Najviše je pjesama uzeto iz Rime nuove i Odi barbare. Uspjelost i broj njihovih prijevoda pokazuje, kako je C-jevo pjesništvo kroz više desetljeća imalo dostojna odjeka kod Hrvata.

C. u svom širokogrudnom i borbenom rodoljublju, sa širokim vidicima, ne obuhvaća samo svoju domovinu, on suosjeća i s drugim narodima, koji se jednako kao i njegov bude i teže za oslobođenjem. Tako na pr. u pjesmi Sicilia e la rivoluzione (svibanj—srpanj 1860, u Juvenilia) zanosno poziva na zajedničku borbu zajedno s Talijanima sve potlačene narode, među njima i Hrvata, koga s mnogo topline naziva bratom (»o fratello Croato«), žaleći ga u svojoj plemenitosti, što se on mora boriti za tuđina i što nije svijestan, da strada u ratovanju baš protiv oslobođenja Italije. Za to su C-jevo držanje znali mnogi Hrvati, te je jamačno i to pridonijelo njegovoj popularnosti kod nas. Hrvati su osjećali, da je C. prema njima pravedniji od mnogih drugih talijanskih književnika onoga doba. On cijeni naše junaštvo i našu narodnu pjesmu: »una lingua memore di tanta prodezza e di tanta bella poesia popolare«, kaže u pismu Tresiću (Hrvatsko Pravo), Pula 1894, i u knjizi Ceneri e faville, III).

Još se ne može potpuno suditi o zamašaju C-jeva utjecaja u hrvatskoj književnosti. Svakako je neosporno, da je on jače djelovao na nekoliko naših književnika, na pr. na Jakšu Čedomila, koji je htio misli evropske kritike uvesti u hrvatsku književnost, te među svojim uzorima spominje i C-a. Od hrvatskih je pjesnika Tresić najbliži C-u, čijim je stopama išao unoseći kod nas protiv dekadence i romantike novoklasicizam, antičke rimske sujete, kult forme, visok stil i klasičan metar. I Nazor ima dodirnih točaka s C-jem: oba su pjesnici energije, povijesti i rodoljubnih osjećaja, oba vole klasične slike i metre. Ima još tragova C-jeva pjesništva kod Begovića i kod nekoliko stihotvoraca onoga doba. Vjerojatno je i Kranjčević u C-jevim stihovima osjetio treptanje genijalnog srodnog duha.

PREGLED HRVATSKIH PRIJEVODA. Nakon spomenutog prvog prijevoda 1884 dolaze ovi: Milivoj Šrepel prevodi Alla stazione in una mattina d’autunno i Ruit hora (Vienac 1890 i 1893); Ante Tresić Pavičić Miramar, Per le nozze di mia figlia (Vienac 1894), Su Monte Mario, All’Aurora (Prosvjeta 1894), Presso l’urna di P. B. Shelley (Nada 1895), Nevicata (Prosvjeta 1899), Alle Valchirie (Vienac 1902), Elegia del Monte Spluga (Nada 1902), Saluto d’autunno (Vienac 1903), Ad Annie, Congedo (Prosvjeta 1903); Mato Ostojić nanovo Ruit hora (Prosvjeta 1893), Idillio maremmano (Iskre i plamovi, Zagreb 1894); Nikola Ostojić Il bove, Colloqui cogli alberi (Nada 1895); Milan Begović Serenata, Mattinata (Prosvjeta 1895), nanovo All’Aurora (Vijenac 1897); Stjepan Buzolić A Vittore Hugo (Bog, rod i svijet, II. izd., Zagreb 1896); Rikard Katalinić Jeretov Vignetta (Prosvjeta 1900); Arsen Wenzelides nanovo Congedo (Vienac 1903); Ante Petravić Sirmione (Prosvjeta 1904), Per la morte di Napoleone Eugenio, Ave, Canto di Marzo, nanovo Saluto d’autunno i Alla Regina d’Italia (Prosvjeta 1905), Davanti al Castel vecchio di Verona (Prosvjeta 1906), Primavera classica (Prosvjeta 1907), Nella piazza di San Petronio, Mors, Sogno d’estate, Alessandria, Primo vere, nanovo Nevicata i Ad Annie (Hrvatska smotra 1907), nanovo Miramar (Život i rad 1930), Pe ’l Chiarone da Civitavecchia (Knjiž. sever 1933), nanovo Su Monte Mario (SKG 1930 i u knjizi Talijanska lirika, Zagreb 1939); osim toga je Petravić ostavio u rukopisu još 31 prijevod; S. Miličić nanovo Serenata i Mattinata, Ballata dolorosa (Pjesme, Beč 1907), Alle fonti del Clitumno (LMS 1907); V. Nazor Roma, Saluto italico i Alle Valchirie (Hrvatsko Kolo 1932), Nostalgia, Fantasia, Sogno d’estate (Tal. lirika, Zagreb 1939) i 26 prijevoda u knjizi Posljednja trijada, Carducci-Pascoli-D’Annunzio (Zagreb 1942), među kojima je pretiskao i pet od već spomenutih; to su: Qui regna amore, San Martino, Omero III, A un asino, Pianto antico, Maggiolata, Passa la nave mia, Alla rima, Egle, ulomak iz La chiesa di Polenta, Presso una certosa, Il bove, Serenata, Ad Annie, Elegia del Monte Spluga, All’Aurora, Canto di Marzo, Nevicata, Congedo; O. Delorko Traversando la maremma toscana (Tal. lirika, Zagreb 1939).

LIT.: G. Maugain, G. C. et la France, Pariz 1914; B. Calvi, G. C. presso gli Slavi meridionali, Turin 1933; M. Dell’Isola, C. nella letteratura europea, Pariz 1936; A. Barac, Hrvatsko Kolo 1929; Isti, Hrvatska književna kritika, Zagreb 1938. M. D-ić.