CARDANO, Girolamo, * Pavia 24. IX. 1501, † Rim 21. IX. 1576, talijanski liječnik, matematičar i filozof. Nauke je polazio u Paviji i Padovi; u Padovi je bio rector artistarum i tu je promoviran za doktora liječništva. Bavio se praksom najprije na selu, zatim u Piove di Sacco, gdje se oženio. Pozvan 1534 u Milan, da predaje matematiku, C. je ondje 1539 izdao prvo svoje znanstveno djelo, Practica arithmetica. G. 1543 počne predavati liječništvo, najprije u Milanu, zatim u Paviji, gdje je ostao do 1551; objelodanjuje navlastito: Ars magna (1545), gdje iznosi metodu rješavanja jednadžbi trećeg stupnja, kojoj ga je naučio Tartaglia, a on je nadopunio, te jednadžbi četvrtog stupnja, koju je pronašao njegov učenik Ludovico Ferrari; De Subtilitate libri XXI (1550, brojna kasnija izdanja i prijevodi), neka vrst enciklopedije znanja njegova vremena, upotpunjena 1557 djelom De rerum varietate libri XVII. Glas, koji je uživao kao liječnik i astrolog, pribavio mu je laskave ponude od nekolicine vladara. G. 1552 odazove se pozivu Johna Hamiltona, nadbiskupa u Saint-Andrewsu u Škotskoj, te tom zgodom proputuje Francusku i Englesku. G. 1559 ponovno ima katedru u Paviji, odakle 1562 prelazi u Bolognu. Posljednje godine života ogorčile su mu tjeskobe bolesne njegove mašte, ali i različne zbiljske obiteljske nesreće. 6. X. 1570 bude uhićen po nalogu inkvizicije. Pošto se odrekao svojih zabluda, bude pušten na slobodu (22. XII.), ali primoran nastaniti se u Rimu (1571) i odreći se svakog naučavanja i izdavanja knjiga.

C-ov je rad neobično velik i raznolik. Prošao je sve znanosti, pa čak i krive (astrologija, metoposkopija, tumačenje snova i t. d.), kojima je jednako vjerovao. Prihvatio je baštinu starog i srednjeg vijeka, ali je ipak tražio za učenjaka pravo kritizirati predaju i suprotstaviti iskustvo autoritetu. Tako se u filozofiji borio protiv aristotelizma, u liječništvu je pristajao uz Hipokrata, jer je ovaj manje apsolutan i više sluša pouke, koje pruža klinika, nego Galijen. Zbog toga je cijenio i Arhimeda kao fizičara i matematičara.

U cjelini je C. više popularizator nego stvaralac, ali ima genijalnih nadahnuća te pridonosi svoj prilog svakoj znanosti. Od svih njegovih knjiga danas se čita samo još njegova autobiografija (De vita propria liber, prvo posmrtno izdanje 1643), gdje se ispovijeda katkada ciničnom otvorenošću, premda je opći ton apologijski. C. tu pokazuje čitavu neobičnost svoga duha, u kome se patološke težnje očituju pored najviših sposobnosti. Moralnim patnjama suprotstavljao je tjelesne boli, koje je sebi nametao; držao je, da posjeduje moć svrhunaravne spoznaje i neograničeno je vjerovao u otkrivenja, koja je crpao iz svojih snova i t. d. Nastranosti njegova značaja stvorile su već zarana oko njega legendu, koja se javlja još i u nekim novim djelima.

BIBL.: C-ova su djela doživjela brojna izdanja za njegova života, a i nakon njegove smrti. Spon ih je sakupio u 10 svezaka »in folio«: Opera omnia, Lyon 1663. Kritično izdanje De vita propria, s komentarom i francuskim prijevodom, izdao je J. Dayre u Bibliothèque de l’Institut français de Florence (Pariz 1935).

LIT.: Naudé, Judicium de Cardano, 1643 (pretiskano u Opera omnia, I.); J. Crossley, The life and times of C., London 1836; H. Morley, The life of G. C. of Milano, physician, 2 sv., London 1854; F. Buttrini, Saggio psicobiografico su G. C., Savona 1884; W. G. Waters, J. C., A biographical study, 2 sv., London 1898; M. Cantor, Vorlesungen über Gesch. d. Mathematik, II., Leipzig 1900; E. Rivari, La mente di G. C., Bologna 1906; I concetti morali del C., Bologna 1914; E. Bertolotti, I contributi del Tartaglia, del C., del Ferrari ... alla teoria algebrica delle equazioni cubiche, Studi e memorie p. la storia dell’ Univ. di Bologna, IX., 1926; J. Dayre, J. C., esquisse biographique, Grenoble 1927. J. D-e.

Glasovito je C-ovo matematičko djelo Ars magna ili Artis magnae sive de regulis algebraicis liber unus, Nürnberg, 1545 (posvećeno Ossiandru, piscu predgovora u slavnom Kopernikovom djelu De revolutionibus ...), jer su u njemu prvi put objelodanjeni: t. zv. »Cardanova formula« za rješavanje kubnih jednačaba i način (našao ga C-ov učenik L. Ferrari, 1522—1565), kako se rješava opća algebarska jednadžba 4. stupnja. C-ovu formulu je inače prvi našao Scipione del Ferro († 1526) i neovisno o njemu N. Tartaglia (1501—57); C. je zaslužan, što ju je podrobno analizirao (→ Casus irreducibilis!), dokazao i prvi objelodanio (zbog ovoga je nastala vrlo oštra polemika između C. i Tartaglie). Sama C-ova formula za jednadžbu x³ + px = q glasi (Ars magna, cap. XI):

x = ³√ √ 1/4 q² + 1/27 p3  + q/2  − ³√ √ 1/4 q² + 1/27 p3  − q/2 

Od drugih matematičkih, odnosno matematičko fizikalnih C-ovih djela spomenut ćemo: Practica arithmeticae universalis, 1539, De subtilitate, Basel 1550, De regula Aliza, 1570, Opus novum, Basel 1570, i t. d.

Vješto je baratao s jednadžbama višega stupnja, pa u zametku nalazimo kod njega nekoje važne principe algebre (Descartesovo pravilo o preznacima, »Regula aurea« za aproksimaciju korijena) i računa vjerojatnosti (zakon velikih brojeva, Petrogradski problem); u kasnije doba priznavao je imaginarne brojeve. U fizici je poznat C-ov način vješanja predmeta (njihalo, teški predmeti na brodovima). Đ. K.