CARAVAGGIO, 1. Michelangelo da, nadimak talijanskog majstora M. Merisija (Amerigi) rodom iz C. kraj Bergama, * Caravaggio oko 1570, † Porto d’Ercole u srpnju 1610. Njegovo učenje u Milanu kod Simona Petrazana, koji se sam nazivao »Tizianovim učenikom«, kao i njegova putovanja, koja je neposredno zatim poduzeo, približila su ga gornjo-italskom krugu umjetnika, prije svega mletačkih.

Došavši kao mladić u Rim morao se dugo probijati u službi drugih slikara (Cavaliere d’Arpino, Prosp. Orsi). Kada je svojim slikama cvijeća kao i realističkim polufigurama iz svagdašnjega života upozorio na sebe ljubitelje umjetnosti, dobio je i narudžbe za veći broj oltarnih slika, koje su međutim naručitelji nerijetko odbijali zbog njihova nedovoljna »dekora«.

Bio je razdražljive ćudi i često zapadao u sukobe, od kojih je jedan svršio i smrću; tada je 1606 pobjegao i sklonio se najprije u Napulj, a zatim k ivanovcima na Maltu. Zametnuvši i tu svađu otišao je na Siciliju i nastojao da sebi ishodi dopuštenje za povratak u Rim, što je najzad i uspjelo. Iscrpljen mnogim nedaćama puta podlegao je na obali Lacija iznenadnom napadaju malarije.

C. je gotovo isključivo radio uljene slike. Već u prvom stvaralačkom razdoblju podredio je svoju kompoziciju u cijelosti ritmu svijetla i sjene, premda je osjetio i draž lokalne boje, a strastveno je, štaviše, težio i za izradbom plastičnih akcenata. U drugom razdoblju potiskuje C. linearni elemenat u svome radu i podređuje boju potpuno kompoziciji svijetla. U posljednjim slikama uspio je napokon s pomoću svjetlosnih akcenata postići prostornost, a u znatnoj je mjeri izrazio i produhovljena osjećanja. Taj mu je razvitak omogućio, da za svoga kratkoga života odlučno utječe na umjetnost prelaznog razdoblja iz manirizma u barok, nesamo u Italiji, nego i u ostaloj zapadnoj Evropi. Nesklonost prema akademskim uzorima kao i žestina njegova temperamenta često su ga navele, da prikazuje opore, uzbuđene ili jezovite likove i događaje. Premda ga zbog toga rado nazivaju »naturalistom«, ostao je po svome vrlo razvijenom smislu za plastičnu monumentalnost, po snažnom patosu svoga izražaja kao i težnji za stilizacijom uvijek tipičan talijanski umjetnik.

Kao novotar C. je prije svega djelovao svojim prvenstvom svijetla. Neposrednih učenika nije doduše imao, ali su mnogi suvremenici oponašali clair-obscur i »podrumsko svijetlo« njegova drugoga stvaralačkog razdoblja; među njima ističu se Talijani Spada, Borgianni, Manfredi i Gentileschi, zatim sjevernjaci Baburen, Honthorst i Valentin, a njegov se veći ili manji utjecaj opaža i kod svih slikara iz južne Italije i Španjolske. U njegovu su radu našli različite poticaje Rubens i Rembrandt pa, štaviše, i suvremeni mu talijanski antipodi Annib. Carracci i Guido Reni.

Glavna su mu djela iz prvog razdoblja: Košara s plodovima (Ambrosiana), Sviračica s lutnjom (Beč, Liechtensteinova galerija), Amor kao pobjednik (Berlin), Počinak na bijegu i Sv. Magdalena (Rim, Galerija Doria); iz drugoga razdoblja: Matejeva legenda (Berlin, Muzej, i Rim, S. Luigi de Francesi), Polaganje Krista u grob (Rim, Galerija u Vatikanu), Obraćenje sv. Pavla (Rim, S. Maria del Popolo), Madonna di Loreto (Rim, S. Agostino), Marijina smrt (Pariz, Louvre); iz trećeg razdoblja: Sječenje glave sv. Ivana (La Valetta, S. Giovanni), Uskrsnuće Lazarovo (Messina, Chiesa de’ Crociferi), Portret velikoga meštra Alofa od Vignacourta, Pariz, Louvre).

LIT.: W. Kallab, C., Jahrb. Samml. Kaiserh., Beč 1907; F. Witting, M. da C., Strassburg 1910; M. Marangoni, Il C., Firenca 1922; H. Voss, C’s Frühzeit, Jahrb preuss. Kunsts. 44, Berlin 1924; L. Venturi, Il C., 2. izd., 1925; E. Benkard, C.-Studien, Berlin 1928; R. Longhi, Quesiti Caravaggeschi, »Pinacoteca«, 1928/9; G. C. Argan, Il C. e la cultura artistica del Seicento, Novara 1942.

2. Polidoro da, nadimak Polidora (vjerojatno Caldare), * Caravaggio kod Bergama između 1495 i 1500, † Messina 1543 (1546?), talijanskog slikara. Već kao 18-godišnji mladić pomagao je Giovanniju da Udine, Raffaelovu učeniku, kod oslikavanja vatikanskih loggija. Radeći s Firentincem Maturinom brzo se razvio u majstora za slikanje fasada, a pri tom se služio sgraffito-tehnikom: s tamno obojene temeljne plohe, premazane svijetlom bojom, ostrugao bi po određenoj crtariji svijetli sloj boje, te dobio svijetlu sliku na tamnoj pozadini. Kada su 1527 carske čete opljačkale Rim, C. ode u Napulj, zatim u Siciliju, gdje je — čini se — umro nasilnom smrću. Osim jedne jedine njegove sgraffito-fasade (na palači Milesi-Lancellotti u Rimu na cesti Maschera d’Oro) poznajemo ostale tek po grafičkim reprodukcijama; u toj se vrsti rada povodio za antiknim uzorima. U slikama na platnu nastoji naprotiv rješavati realistične i koloristične zadaće. Pouzdano se može kao njegova utvrditi tek napuljska slika Isus nosi križ (1534). Svojim »herojsko-klasičnim« krajolicima u S. Silvestro al Quirinale (Rim), koji su rađeni u bojama al-fresco, prokrčio je put ovoj vrsti slikanja i postao preteča Poussina, Cl. Lorraina i dr. Njegovi neposredni učenici iz južne Italije neznatni su slikari, no bilo je još i majstora visokoga baroka, koji su se odgajali na njegovim djelima i osobito im cijenili plastičnost (Pietro da Cortona radio je po njima kopije).