CAR, 1. Bogumil, * Zagreb 26. IV. 1891, hrvatski slikar. Nakon položene mature polazio je zagrebačku akademiju likovnih umjetnosti i postigao osposobljenje za profesora crtanja. — Već na akademiji isticao se svojim akvarelima i gvašima unoseći u svoje vješto i realistički shvaćene crteže vedre boje. Zbog proćućenosti, kojom se odlikuju osobito njegovi primorski krajolici, uživa među hrvatskim akvarelistima u našoj javnosti opće priznanje. Od njegovih radova, u kojima je prikazao ulične vedute i krajolike iz Splita, Korčule, Hvara, Vrbnika i Omišlja, nalaze se u zagrebačkoj Galeriji umjetnina dva vrlo uspjela krajolika u gvašu s otoka Krka, Stražnja ulica u Omišlju i Stari trg u Omišlju. Osim slikanja krajolika rado se bavi i karikiranjem. A. J-k.

2. Janko, * Škaričevo 29. XII. 1822, † Zlatar 31. V. 1876. Sin zagorske vlastelinske obitelji (posjed Škaričevo, kasnije Zlatar), koja je potekla iz primorja (Crikvenice). Napisao je prvi libreto za »Ljubav i zlobu«. Pošto je svršio pravo, ušao je u upravnu službu i konačno postao savjetnik u hrvatskom ministarstvu u Budimpešti. Tri puta je bio izabran zastupnikom Krapine u hrvatski sabor (1861—71), sudjelovao je kao član kraljevinskog odbora (unionista) kod sklapanja nagodbe i kao hrvatski delegat na zajedničkom saboru. J. A.

3. Lazar, * Sv. Ivan Zelina 3. VII. 1860, † Zagreb 13. III. 1942, zoolog, sveučilišni profesor poredbene anatomije. Sveučilišne nauke sluša u Zagrebu, Beču i Jeni, gdje 1881 položi doktorat. Kao kustos zoološkoga odjela Hrv. narod. muzeja služi do 1906 i kroz nekoliko godina suplira zoologiju na zagrebačkom sveučilištu. G. 1906 postaje profesor poredbene anatomije na sveučilištu u Zagrebu, a 1927 je umirovljen. Predavanja su mu bila točna i osobito omiljela slušačima, a s naučne i metodičke strane na visini i brižno dotjerana. Piše u domaćim i stranim stručnim časopisima. Hrv. prirodoslovno društvo u Zagrebu bira ga za začasnoga člana, a od 1911—14 njegov je predsjednik.

Naučno u prvom redu obrađuje niže rake, kopepode (veslonošce) u Jadranskom moru s morfološkoga, sistematskoga i faunističkog gledišta, a u radnji Biologijska klasifikacija i fauna slatkih voda (1911, Glasnik Hrv. prir. dr., Zagreb, sv. 23.) obrađuje faunu jezera (Plitvička jezera, Blato kod Plaškoga, Gornju Švicu kod Otočca, Njivice i Ponikve na otoku Krku, Vransko jezero na Cresu i u Dalmaciji, Čepičko jezero u Istri, Blato kod Imotskoga, Imotsko jezero, Vlaško jezero, Đuvelek jez. kod Opuzena, Modrooko jez., Bokanjačko blato kod Zadra, Bačinsko jez. kod Neretve), zatim faunu ribnjaka i mlakâ, Maksimirskog jezera, rijeka i gorskih potoka. U Radu Akademije (66,1883) objavljuje uporednoanatomsku i ontogenetsku studiju Sauropsidi ili teorija postanka ptica od gmazova, a u Glasniku Hrv. prir. dr. i u stranim časopisima više rasprava s različitih zooloških područja. Nastoji protumačiti pokretanje nekih životinja u raspravama: Das Gestaltungsproblem bei den Copepoden (GHPD, sv. 33., 1921); Wie fliegt der Vogel (ibid. 26, 1914); Über die zweckmässigen Anpassungen in der organ. Welt (ibid. 36, 1924).

Originalnim opažanjem Car je u svojoj publikaciji Resultate einer naturwiss. Studien-reise (Glasnik Hrv. prir. dr., sv. 12., 1900) prvi u naučnom svijetu naslutio i raspravio, da u slaništima pri stvaranju petroleja vrlo važnu ulogu ima morski plankton, a to Carevo mišljenje prihvaćaju i drugi (Steuer 1910, Potonie 1920).

BIBL.: Osim već spomenutih radova objavio je još neke važnije: Kako postane iz jajeta pile (Glasnik Hrv. prir. dr., sv. 3., 1888); Ein Beitrag zur Kenntnis der Copepoden von Triest (ibid. 5., 1890); Copepodni plankton iz Jadran. mora (ibid., 8., 1895); Plumatella fungosa (ibid 12., 1900); Über den Mechanismus der Lokomotion der Pulmonaten (Biol. Centralblatt, 1897); Die embryonale Entwicklung von Asplanchna Brightwellii (ibid., 1899); Die Erklärung der Bewegung bei einigen Protozoen (ibid., 1913); Princip gibanja pomoću undulirajućih membrana (Glasnik Hrv. prir. dr., 31., 1919); Kako ribe repom plivaju (Priroda 1941). K. B.

4. Marko, * Hercegnovi 3. VIII. 1860, srpski književnik i književni kritičar i estetičar. Po svršenoj srednjoj školi u Kotoru prešao je u Zadar, gdje je uređivao list Vuk (1885). G. 1884 stupio je u službu dalmatinskoga pokrajinskoga sabora, gdje dugo služi kao predstojnik saborske kancelarije. Poslije svjetskoga rata prešao je u Beograd i kao nadzornik umjetničkog odjela umirovljen 1921. G. 1923 izabran je za dopisnog člana S. K. Akademije, a 1938 za predsjednika S. K. Zadruge. U svom književnom radu C. se najviše bavio književnom kritikom. Najveći dio njegovih portreta i eseja izišao je u četiri knjige pod naslovom Moje simpatije (1895, 1897, 1904, 1913). U njima se bavi piscima i djelima talijanske, francuske, srpske i hrvatske književnosti. Usto je dao i nekoliko knjiga putopisa (U Latinima 1894, Kroz Umbriju i Toskanu 1895, Naše Primorje 1910 i dr.), kao i dva sveska pripovijedaka (1904, 1911). G. 1920 tiskao je svoja Estetička pisma, a 1940 zbirku refleksija O jeziku i stilu. D. P.

Prvi mu je rad prijevod Ranjenika od Đ. Jakšića za mletački list Il movimento; zatim je nastavio suradnjom u dubrovačkom Slovincu, gdje je izašla pripovijest Pečeni golubi i prikazi o srpskim i talijanskim književnicima, prijevod Dumasove Gospođe s kamelijama. I kasnije je nastavio radom na obavješćivanju domaće javnosti o talijanskoj i francuskoj književnosti kao i talijanske javnosti o srpskoj i hrvatskoj književnosti. Odatle njegov niz rasprava: Studi slavi di letteratura ed arte. G. 1883 izašla je njegova zbirka pripovijedaka Za kišljive dnevi, zatim je dao nekoliko pripovijedaka u zajednici s Josipom Bersom: S mora i primorja (Zadar 1896), S bojnog i ljubavnog polja (Mostar 1904) i Primorke (1911).

LIT.: Godišnjak SKA 32., 1924; Stražilovo, Novi Sad 1892. A. Mi-ć.

5. Stjepan, * Škaričevo 1818, † Zagreb 4. IX. 1900, brat Jankov. Pravo je svršio u Zagrebu i bio upravni činovnik, najposlije tajnik u hrvatskoj dvorskoj kancelariji u Beču do njezina ukinuća, kada je umirovljen. U doba ilirskoga pokreta pristao je uz Gaja, koji ga je slao na putovanja u Srbiju, Bosnu i Crnu Goru. Napisao je mali spis Sanja Stepana Cara noćju medju 20. i 21. ožujka 1848 snivana (U Varaždinu, uz slobodu tiska tiskano kod Platzera), značajan za gledanje Hrvata na suvremene događaje. Kasnije je bio pristaša Starčevićev, ali je živio povučeno u Beču, gdje je podupirao hrvatske đake, i u Zagrebu. J. A.

6. Viktor Emin, * Kraj-Mošćenice u Istri 1. XI. 1870, hrvatski književnik. Gimnaziju je polazio u Rijeci, učit. školu u Kopru. Služio je kao učitelj u Istri, ali je 1900 zbog svoga uvjerenja premješten, zatim otpušten. U Opatiji je 1905—10 upravitelj opć. škole za dalju naobrazbu, a od 1915 služi na općinskoj gimnaziji. Od 1919 je profesor ženske real. gimn. na Sušaku, a 1925 umirovljen. — Već je zarana sudjelovao u narodnoj borbi Istre radeći na podržavanju hrvatske narodne svijesti i prosvjećivanju naroda. G. 1894—1919 bio je tajnik Družbe sv. Ćirila i Metoda. G. 1900—1904 uređivao je opatijski Narodni list, a 1909 —1914 Mladi Hrvat (s R. K. Jeretovom). Pri kraju 1918 prebjegao je na Sušak, pa u Bakar, gdje je radio kao pročelnik Nar. vijeća do Rapalla. Zatim se vraća u Opatiju i radi na narodnom poslu prema novim mogućnostima uređujući list Mladi Istranin. G. 1929 skloni se na Sušak i ondje uređuje list Mornar. Surađivao je još u tršćanskoj Našoj slozi, Supilovu Novom listu, Istarskoj riječi, Obzoru, Novostima, Nadi, kalendaru Svačić, Vijencu, Hrv. Kolu, Lovoru, Savremeniku, Domaćem ognjištu, Mladosti, Jadr. straži, Ženskom listu. U književnosti se javio 1888 crticom Bijednici u tršćanskoj Našoj slozi pod pseudonimom Vlatko Krajanin, a služio se kasnije i pseudonimima Lujo Dorčić i Barba Šime. Mladenački rad na stihu zarana je napustio i posvetio se pripovijetki, romanu i drami. Od velikog broja radova posebno je objavio romane Pusto ognjište (Zagreb 1900), Usahlo vrelo (Zagreb 1904), Iza plime (Zagreb 1913), Pod sumnjom (Zagreb 1918), Nove borbe (Beograd 1926), Presječeni puti (Samobor 1938), Vitez mora (Split 1939), Suor Aurora Veronika (Samobor 1940); drame Zimsko sunce (Zagreb 1903) i Vicencica (Sušak 1934). Pod pseud. Mladen Jelušić 1923 prikazivana je u Zagrebu njegova Mrtva straža. Tiskao je zbirku pripovijedaka Novele (Zagreb 1906—7), Kontesa Nina, Neznatni ljudi, U mraku i Starci (Zagreb 1917), pa monografiju Matko Mandić (Samobor 1938). — Radi na omladinskoj književnosti te posebno objavljuje veselu igru Nevidljivi Jurić (Zagreb 1922), po francuskom priređuje Nove Robinzone (Zagreb 1922), a mnogo je pripovijedaka za djecu tiskao u omladinskim časopisima, koje je uređivao. — Veliki je broj književnih radova rasut po listovima, kao romani Naša Mara (Ženski list 1931) i Između dva ognjišta (Novosti 1933). C. je slikar istarske Liburnije. Nastavljajući tradiciju Kumičićevu i ne uklanjajući se nacionalnoj tendenciji prikazuje političke borbe ovoga kraja i stradanja naših ljudi te upozorava na nacionalnu opasnost od prodiranja tuđinaca. Starija djela završavaju vjerom u pobjedu narodne stvari (Zimsko sunce), a poslijeratni radovi iznose bolove i napore u novim prilikama (Mrtva straža). Međutim je C. zarana stao iznositi i društvovne probleme i gospodarske krize (Pusto ognjište, Usahla vrela, Iza plime). Opisivao je propadanje naših jedrenjača pred pojavom parobroda, tvrdoglavost i nesposobnost naših ljudi, da se snađu u novim prilikama, ekonomsku oseku na našim primorskim ognjištima poslije plime, prodiranje tuđeg kapitala i osvajanje domaćeg tla, tuđinsko iskorišćivanje i seobe naših ljudi. C. ne prikazuje samo ove pojave, već i poučava, a to čini s blagošću i raspoloženjem pripovjedača, koji voli i ljude i zemlju i prirodu, pa mu opisivanje nerijetko prelazi u romantiku i patetiku. Iz takvog kruga dolaze brojni kapetani, brodovlasnici i mornari, a ovaj pomorski svijet većinom je gledan u času, dok se nalazi na svojim domovima. U nekoliko novijih radova izlazi iz ovog okvira, pa mu je tu i psihologijska analiza potpunija. U dalju prošlost uvode nas romani Pod sumnjom, Presječeni puti i Suor Aurora Veronika (francuska vladavina u Istri, doba Petra Kružića, kćerka Petra Zrinskoga).

LIT.: M. Marjanović, Viktor Car Emin, Pusto ognjište (Nada 1901, br. 11.); M. Ogrizović, Viktora Car-Emina roman Iza plime (Savremenik 1914, br. 4.); N. Bartulović, Viktor Car-Emin: Iza plime (SKG 1914, knj. XXXII., br. 9.); Isti, Viktor Car-Emin, Starci (Knjiž. jug 1918, knj. I., br. 2.); Isti, Viktor Car-Emin, Pod sumnjom (Knjiž. jug 1919, knj. IV., br. 2.—3.); Isti, šezdesetgodišnjica Viktora Cara-Emina (SKG 1930, knj. XXXI., br. 7.); Lj. Maraković, Novi pripovjedači, Zagreb 1929. V. B. Z.