CAR ili CESAR, riječ je nastala prema lat. Caesar — Cezar. Cezar je isprva bilo prezime članova vladalačke kuće Julijevaca, koja je izumrla s carem Kaligulom. Muški članovi toga roda nosili su ga ili umjesto imena roda (Iulius) ili uz ime roda. Kasnije je ta riječ označivala samoga cara (otklonio je taj naslov jedino Vitelije). Od Hadrijana nazivaju se tako samo designirani nasljednici i suvladari. Dioklecijan je napokon postavio na čelo države dva cara (augusta) i dva cezara kao njihove pomoćnike i nasljednike. O tomu kaže Laktancije (De mortibus persecutorum 18): »Treba zauvijek očuvati njegovu uredbu, da u državi budu dva viša, koji će održati vrhovnu upravu, i isto tako dva niža, koji će služiti kao potpora.« — U istočnorimskom carstvu bili su cezari prvobitno na drugom mjestu iza careva, a u 11. st. je Aleksije I. Komnen umetnuo između cara i cezara višu čast Σεβαστοϰϱάτωϱ. Z. D.

Car je hrvatski i ruski naziv za vladara najvećeg stepena u značenju njem. Kaiser, franc. empereur, engl. emperor, tal. imperatore; u bugarskom znači »kralj«. Stoji u vezi s hrv. riječju istoga značenja cesar, koja se nalazi u svim slavenskim jezicima (st. crkv. slov. цѣсарь, slovenski i hrvatsko-kajkavski cesar ili ćesar u Dalmaciji, češki císař, poljski cesarz, ukrajinski císaŕ). Od Slavena uzeše ovaj posljednji oblik Madžari császár, Litavci cíecorius i Turci (preko Madžara) časar kao naziv za austrijskog cesara. Slavenima je taj oblik prvobitno značio istočnorimskog cara u Bizantu; odatle naziv Carigrad za Constantinopolis. U sve evropske jezike prodro je oblik car kao naziv za ruskoga cara u pisanju czar prema poljskoj latinici (ovako tal., franc., španj., engl. i nekada njem., a danas Zar). Današnja slavistika slaže se u tome, da oba oblika nastadoše od rimskog osobnog imena Caesar. Nema sloge među slavistima u tome, kojim je putem i na kakav način ušao taj rimski naziv među Slavene. Mnogi, držeći se Miklošiča, smatraju cesar’ posuđenicom iz gotskoga káisar, a ovo iz lat. caesar, ne iz grč. ϰαῖσαϱ). Neki istraživači, a među ove ide i pisac, tvrde naprotiv, da je slav. naziv nastao izravno iz duge latinske formule za rimskog vladara, koja je glasila imperator caesar (na pr. Flavius Theodosius) augustus. Prvi dio toga rimskog naslova (imperator) sačuvaše romanski jezici (Rumunji împărat i t. d., Albanci mbret), a drugi (caesar) narodi na periferiji rimskog carstva (Germani, Slaveni, Bizantinci i Arapi). Car je nastalo iz cěsarъ na taj način, što mjesto ě nalazimo i meki poluglas съѕаrъ, a iz toga oblika nastade pravilno car stezanjem suglasnikâ cs u c. Starosrpski spomenici poznaju još izraz kesar (ćesar) za carskog namjesnika.

LIT.: E. Berneker, Slav. etymol. Wörterbuch, I.; A. Stender-Petersen, Slavisch-germanische Lehnwortkunde, Göteborg 1927; V. Kiparsky, Die gemeinslavischen Lehnwörter aus dem Germanischen, Helsinki 1934; P. Skok, u Zeitschrift für rom. Philologie, XLI., 1927; Isti, Razprave (Znanstveno društvo za humanističke vede), III., Ljubljana 1926. P. S.

Slavenski narodi, koji su došli u bliži dodir s Bizantom, nazivali su bizantskog vladara (βασιλεύς) carem; ugledajući se u njega uzimali su taj naslov i vladari u Bugara, Srba i Rusa, kada su težili za uzvišenjem svoje moći. Bugarski vladari služe se njime od Simeuna (najvjerojatnije 913) do pada pod Bizant 971, a zatim ga je preuzeo Samuel i njegovi nasljednici u Ohridu do 1018. Obnovljenom bugarskom državom (1186) vladali su carevi do dolaska Turaka 1393 (propast trnovskog carstva) i 1396 (pad vidinskog carstva). S proglasom potpune nezavisnosti kneževine Bugarske 1908 prozvao se Ferdinand I. carem, pa taj naslov ima i njegov nasljednik. — Od srpskih vladara bili su carevi Stefan (Dušan) od 1346, njegov polubrat Simeon (Siniša), koji se do 1369 spominje kao gospodar Tesalije i Epira, i Uroš IV. († 1371). Čast ćesara (kesara) davali su oni nekim namjesnicima u osvojenim grčkim krajevima; prvi je ćesar Hrelja († 1343), a posljednji Uglješa († 1423), gospodar Vranja. — Od moskovskih velikih knezova prvi ima carski naslov Ivan III. († 1505); od krunidbe Ivana IV. Groznoga 1547 za cara nazivaju se tako njegovi nasljednici do 1721 kad je Petar Veliki uzeo naslov imperatora, a državu prozvao Ruskim carstvom.

Povijesna vrela i pučka predaja u Hrvata razlikuju obično nazive car i cesar (ćesar); prvi daju vladaru Bizanta, kasnije i sultanu u Carigradu, a drugi njemačko-rimskom (kasnije austrijskom) caru. J. Š-k.