CANTÙ, Cesare, * Brivio (Como) 5. XII. 1804, † Milan 11. III. 1895, talijanski književnik, historičar i političar. Kompromitiran u pokretu Mazzinijeve »Giovine Italia« piše u austrijskom zatvoru historički patriotski roman Margherita Pusterla (1838), s moralnom tendencijom i u duhu romantike, koji je onda postao veoma popularan u Italiji, a svidio se i strancima tako, da ga i prevode. C. aktivno sudjeluje i u političkom životu domovine. Neumoran je radnik također na polju povijesti, ma da je njegov rad više kompilatorski negoli originalan. Osim goleme Storia Universale (u 35 knjiga, 1838—46), bogate činjenicama i dokumentima, koju su preveli na više jezika, C. je dao velik broj drugih historičkih djela: Storia di cento anni (1851), Gli eretici d’Italia (1865—66), Della indipendenza italiana (1872 do 1877), Gli ultimi trent’ anni (1879). Zanimala ga je i talijanska književnost, kojoj također posvećuje više književno-historičkih radova; piše i o Ruđeru Boškoviću, a njegov brat Ignazio Cantù (1810—77) o drugoj dvojici Dubrovčana, o Eliu Cervi-Crijeviću i o Sebastijanu Dolci-Slade (Galleria dei Ragusei illustri, Dubrovnik 1841; u hrv. prijevodu u Slovincu 1884). C. je autor i poučnih djela, između kojih je najpoznatije Buon senso e buon cuore (1870); preveo ga je i preradio »za hrvatski svijet« Ivan Despot: Zdrav razum i pošteno srce, Pučki razgovori (MH, Zagreb 1881). Kod nas su prevodili i neke manje Cantùove radove, na pr. u Viencu (knj. IX.—XI., XIII., XX., XXIII.), a Ivan Fiamin izdaje u posebnim knjižicama svoje prijevode: Il giovinetto i Il galantuomo (1837) pod natpisom Mladić upućen na dobrotu, nauk i rad (Rijeka 1869) i Poštenjak iliti pravice i dužnosti, ljudsko vladanje pučki raspravljeno (Rijeka 1869). C. je dopisivao s Fiaminom (1868 do 1870); u nekim neizdanim pismima kaže mu, kako ga veseli, što će preko tih prijevoda moći nekako koristiti i našemu radniku i našemu mučeničkom narodu, kome želi što skorije oslobođenje; on zna za nas, jer mu Tommaseo, koji djelomično nama pripada (»che tiene in parte a codesta gente«), uvijek govori o nama s mnogo ljubavi i pouzdanja. Zato očekuje, da će ostarjele rase, latinska i germanska, imati što da nauče od mlade rase slavenske, ako ne drugo, a ono barem osjećaj autoriteta, poštovanje vođa, svetinju obiteljske zajednice.

LIT.: In morte di C. C., a cura della famiglia, Milan 1896; P. Manfredi, C. C., Turin 1905; B. Croce, Storia della storiografia italiana, II. izd., Bari 1930; G. Casati, C. C., Milan 1927. M. D-ić.