CANTI CARNASCIALESCHI je naziv talijanskih pokladnih pjesama (pridjev od nekadašnje imenice carnesciale, danas carnevale, izvedene iz glagola carnescialare za carnelasciare od lat. carnem laxare »prestati jesti meso, postiti«). Tako se nazivlju u Italiji pjesme, koje su se od 15. st. pa dalje pjevale uz pokladne zabave. Osobita se njihova vrsta razvila u Firenci za pokladnih priredaba u doba rinascimenta. Te su fiorentinske maskarade prikazivale različite stvari, koje su pratile odgovarajuće pokladne pjesme, t. zv. trionfi za mitološka božanstva i za personifikacije kreposti, carri za različite zanate i običnu čeljad. Izraz su ondašnjeg raspojasana i lakoumna života. Glavni im je začetnik pjesnik Lorenzo de’ Medici, il Magnifico (v.), koji je tu vrstu poezije iz pučke pjesme uzvisio do umjetne. Pjevali su takve pjesme mnogi, i skromni anonimni pučani i veliki književnici (i Poliziano i Machiavelli i Varchi). Brzo je pokladna pjesma tako omiljela u Italiji, da je postala svojina cijeloga puka, ali je pritom izgubila na pjesničkoj vrijednosti, težeći samo za površnim efektima. Glavni je motiv: poziv na uživanje i na zaborav moralnih ograda; zato su često u svojoj prostoti nepjesničke. U hrvatskim je primorskim gradovima, osobito u Dubrovniku, ta vrsta pjesama našla brzo odjeka, ali pokladne pjesme (v.) hrvatskih pisaca nijesu toliko raspuštene ni razuzdane.

BIBL.: C. c., con prefazione di O. Guerrini, Milan 1883: Lirica ital. antica i Lirica ital. nel 500 e nel 600, con note di E. Levi, Firenca 1905 i 1909; C. c. di Lorenzo de’ Medici e di altri, con prefaz. di M. Bontempelli, Milan 1913; P. M. Masson, Chants de carneval florentins, Pariz 1913; Lorenzo de’Medici, Opere, a cura di A. Simioni, sv. II., Bari 1914; C. c. del Rinascimento, Bari 1936, i Nuovi c. c. del Rinascimento, a cura di Ch. S. Singleton, Modena 1940.

LIT.: G. Melilo, Intorno ai c. c., Foggia 1920. M. D-ić.