CANOVA, Antonio, * Possagno 1. XI. 1757, † Mleci 13. X. 1821, talijanski kipar. Prvi je njegov učitelj bio Bernardi-Torretti. Kasnije je učio u mletačkoj umjetničkoj akademiji. Najvažnija su njegova djela: grupe Orfej i Euridika i Dedal i Ikar (Mleci, Akademija) te Eskulap (Padova, Museo Civico). G. 1779 ide C. u Rim, kamo se poslije kraćeg boravka u Napulju i Mlecima vraća ponovno 1781. U ovo su vrijeme nastali: grupa Tezej i Minotauro (London, Beč) i grobni spomenici pape Klementa XIV. (Rim, crkva Santi Apostoli) i Klementa XIII. (Rim, crkva sv. Petra). G. 1787 modelira C. čuvene grupe Amora i Psihe, kasnije izvedene u mramoru, od kojih se (po dvije varijante, jedna sjedeći, druga stojeći) nalaze u Louvreu i Petrogradu. Dalja su djela nastala poslije 1799, iza ponovnog povratka u Rim: Magdalena (Cadenabbia), Heba (model u Possagnu, mramor u Berlinu), divovski likovi Herakla i Lihe (Rim, palača Torlonia), Kreuga, Damoksena i Perzeja (Rim, Vatikan). G. 1802 odlazi C. na poziv Napoleonov u Pariz, da modelira njegovu bistu. Vrativši se u Rim izradi glasoviti grobni spomenik nadvojvotkinje Marije Kristine (Beč, crkva Augustinaca) i spomenik Alfierijev (Firenca, crkva S. Croce). Poslije 1806 nastaje spomenik nagog Napoleona (bronca u dvorištu milanske Brere), kip Paoline Borghese (Rim, Villa Borghese) i Leticije Bonaparte (model u Possagnu). G. 1810 boravi C. po drugi put u Parizu i izrađuje kip carice Marije Lujze (Parma). Poslije povratka u Rim nastaju kipovi Plesačica (tri varijante, modeli u Possagnu), Venere (Firenca, Uffizi) i Parisa (München), a poslije puta u Pariz i London čuvene Tri gracije (primjerci u Rimu, Petrogradu i Engleskoj), lik pape Pija VI. u molitvi (Rim, crkva sv. Petra) i kip Washingtona. Osim toga izradio je C. i čitav niz portretnih bista (jedna od njih, Josipa baruna Vrkljana, nalazi se u Arheološkom muzeju u Zagrebu). U Possagnu, rodnom mjestu majstorovu, ima muzej, u kojem se čuvaju njegovi sadreni modeli. — C. je bio izvanredan talenat, ali se u njegovim djelima razabira odviše istaknuta namjera, da oponaša antiku, kojoj je savršenu ljepotu on tek dokučivao (iako su ga se u Londonu duboko dojmili kipovi sa zabata Partenona). Nije on ni mogao zatajiti mletačke settecentističke korijene svoje umjetnosti, koji se tako bjelodano kazuju u odviše slatkoj i traženoj ljupkosti i dražesti njegovih ženskih likova.

LIT.: A. d’Este, Memorie per serviré alla vita del marchese A. C. Mleci 1823; G. Bossi, Biblioteca canoviana, Mleci 1823; A. G. Meyer, C. (Künstler-Monographien XXXVI.), Bielefeld-Leipzig 1898; V. Malamani, A. C., Milan 1911; A. Pozzi, A. C., Ferrara 1922; A. Colasanti, A. C. (Artisti moderni italiani), Rim 1927.