CANKAR, 1. Ivan, * Vrhnika 10. V. 1876, † Ljubljana 11. XII. 1918, slovenski pjesnik, pripovjedač i dramatičar. Bio je sin gospodarski propale malogradske obrtničke porodice. Rana životna razočaranja i poniženja, bijeda i sumnja u sve životne vrednote osim u materinu ljubav i samilost s patnicima pojačavali su prirođena svojstva njegove duševnosti, koja se očitovala u neobično uzbudljivoj stvaralačkoj mašti. Ta je mašta pretvarala sve doživljaje u književnu krađu. C. je jedan od najrječitijih primjera burnoga vanjskoga kvantitativnoga razvoja i harmoničnog nutarnjeg dozrijevanja u razdoblju od dobrih 20 godina životne borbe i umjetničkog stvaranja. Književnom radu pristupa u doba prvoga tjelesnoga i duševnoga dozrijevanja. U đačkoj »Zadrugi«, koja je udružila cvijet tadašnjega slovenskoga srednjoškolstva, vrijedio je kao originalan pjesnik, polemičan kritičar i revolucionaran debater. Njegov odnos prema slovenskoj književnosti i javnom životu bio je borben. Od suvremenih pjesnika cijenio je samo epičara Aškerca, iako se u njegovim lirskim pjesmama osjeća Gregorčičeva melodika. Gajio je i umjetničku prozu, u kojoj se mogu zapaziti Stritarovi stilski elementi i produbljena Kersnikova životna problematika. Uza sve to temelj je njegova đačkoga stvaranja vlastiti život, a cilj borba, ispovijed i prosvjed. Poslije mature na ljubljanskoj realci 1896 upisao se u Beču na graditeljski odio tehnike, ali je doskora prešao na romanistiku i slavistiku. No ni tada ni kasnije nije se kraj svih tvrdih odluka latio ozbiljne nauke. Sav se naime predaje književnosti i s velikim oduševljenjem pristupa novoj romantici, koja je bila moda tadašnjega bečkoga umjetničkoga života. Usprkos mladenačkim simpatijama prema nekim geslima naturalizma i realizma njegovo je umjetničko shvaćanje života spiritualističko i idealističko. U njegovu se stvaranju toga doba prepleću utjecaji Heinea, Nietzschea, Gogolja i Dostojevskoga. U to doba umjetničkoga pročišćavanja i dozrijevanja C. je baš pod utjecajem ruskih pripovjedača napustio pjesmu, jer je osjećao, da u njoj ne može izraziti ono, što bi htio. Najbolje pjesme skupio je 1897 u knjigu Erotika (tiskana 1899). Zbirka je tako smela slovensku javnost, da je liberalno naprednjaštvo obećavalo pjesniku — ludnicu, a biskup Jeglič kupio je čitavu nakladu i dao je spaliti. C. je povećanu zbirku opet izdao (1902), no tada se težište njegova stvaranja već tako pomaknulo u beletrističnu prozu, da je spaljenje Erotike osjetio kao simbolično djelo, u kojem su izgorjele i sve njegove nenapisane pjesme. Erotika je po svojoj iskrenosti više nego po nedotjeranosti oblika konac staroga epigonstva i početak impresionističke slovenske lirike. Danas je njena vrijednost tek povijesna. Ali zato je reformatorsko i trajno bilo C-ovo stvaranje u prozi. Još iste godine, kad i Erotiku, izdao je prvu knjigu novela, Vinjete. Istodobno se latio i dramatike, pa je s analitičnom društvenom tragedijom Jakob Ruda (1900) postigao prvi uspjeh. Od tada je, nešto i radi novčanih nevolja, stvarao naglo jedan tekst za drugim: roman o slovenskim umjetnicima Tujci (1902), zbirku novela Knjiga za lahkomiselne ljudi (1901), političku i društvenu komediju slovenskoga malograđanskoga života Za narodov blagor (1901) i niz novela, kritika i polemika u revijama i časopisima. Skupna je oznaka toga njegova rada idejni prosvjed protiv životnog materijalizma kod kuće i u svijetu, sad nietzscheovski samosvijestan, krut i patetičan, sad društvovno uporan i revolucionarno drzak, sad kršćanski blag i samilostan. Njegove pripovijesti i novele prvo su psihološko oblikovanje u slovenskoj književnosti, tu i tamo naturalistične, ali većinom psihološke studije i analize. No najveće je čudo jezik, odnosno stil, koji je muzikalan i ujedno plastičan. U ovim se dvjema dramama zrcali malogradski porodični i politički život kao i duboka ozbiljnost u prosuđivanju odnosa među ljudima. Po ideji i po obliku to su prve slovenske drame, koje se mogu mjeriti svjetskim estetskim mjerilima. Iz njih odišu ibsenovska idejna strogost i analitička napetost. Trećom dramom Kralj na Betajnovi (1902) zaključio je C. individualno-revolucionarno razdoblje mladenačkoga stvaranja. Tu je dramu stvorio iz želje, da nadvlada svijet krivice i nasilja u društvu i u sebi. No u svojoj borbi nije dovoljno dosljedan, i zato je njegova žrtva na oko uzaludna. Djelo je majstorsko po zamisli i uzbudljivo po ideji. C. je osjetio, da mora segnuti dublje u sam život, da mu se pjesništvo ne izvrgne u deklamaciju. Uzdigao se nad vlastitu prošlost i savjesno prikazao povijest svoje obitelji, naročito potresnu epopeju o materinjoj žrtvi u romanu Na klancu (1902). Djelo je međaš u njegovu umjetničkom i ličnom životu. U njemu se prvi put snažno oslobodio subjektivnosti; roman je prava pripovjedalačka umjetnina. No C. nije ostao vjeran objektivno-epskom smjeru, koji — istina — nije nikada kasnije posve napustio, ali u njegovoj je stvaralačkoj mašti živjelo toliko međusobno oprečnih duševnih i životnih elemenata, da se u njegovu stvaranju i pokraj socijalno-spiritualistične dominante javljaju naturalistički, realistički, satirički, polemički i simbolički akordi, koji se ipak konačno usklađuju. Već je u romanu Na klancu spoznao i osudio dualističan život: klanac siromaha i ponosnu gospodsku Betajnovu; kutić materijalne tihe žrtve i široki bijeli svijet. Njegov je odnos prema onom prvom svijetu, svijetu sirotinje, ostao do konca njegova stvaranja pun srdačnosti, iako kao uvjereni politički socijalist ćuti goruću problematiku društvenoga života. No njegov poziv nije društvena analiza, nego umjetnička slika, koja treba uvijek izricati suprotnost između materije i duha. Iza zbirke novela i crtica Ob zori (1903), koje prikazuju sve navedene mogućnosti, njegovo se djelo konačno priklonilo idealizmu vjere i čežnje za boljim svijetom. Taj smjer pokazuju i simbolične pripovijesti Življenje in smrt Petra Novljana (1903) i maleni roman Hiša Marije Pomoćnice (1904). U oba djela pokušao je umjetnički prikazati dječje trpljenje i čežnje; ovo oboje on odsada shvaća kao najviše oblike duhovnoga života uopće. Razumljivo je, da je njegova izvorna i načelna umjetnost često izazivala velik otpor utilitarističko-rodoljubne kritike. C. je odgovarao na napadaje stvaranjem novih djela u duhu svojih nazora, kao i satirama i polemikama. Silovit odgovor kritičarima, koji su mu predbacivali pornografiju u romanu Hiša Marije Pomočnice, jest satirična alegorija Gospa Judit (1904). Tu je potencirao upravo one elemente, o koje se je kritika najžešće spoticala. Odmah zatim skrenuo je u ljubavnom događaju, kako je sam nazvao svoje djelo Križ na gori (1905), na put simbolično shvaćenog realizma. Prvi put u stvaranju postao mu je važan problem domovine i umjetnikov odnos prema njoj. Slika siromašnoga rodnoga Klanca počela se stapati sa slikom domovine, koja je prema širokom svijetu ono, što je bijedni Klanec prema gospodskoj Vrhniki. Osim toga ukazuje mu se domovina još u jednom liku — komične doline šentflorjanske, koja je umilnija slika nekadašnje krute Betajnove. Za taj prijelom u C-ovu stvaranju značajne su pripovijesti Potepuh Marko in Kral Matjaž (1906), V mesečini (1906) i Križ na gori. Ta promjena nije samo od književnog značaja, jer pada u doba, kad se htio oženiti i učiniti kraj bohemskom životu. Središnje djelo njegova pripovjedalačkoga rada tvori roman Martin Kačur (1907) s podnaslovom »Životopis idealista«. U njemu je potresno izrazio svoju životnu sumnju, koja ide do zdvajanja, da bi čovjek njegove vrste mogao pribaviti priznanje i sreću u društvu, koje se osniva na želji za vlašću i novcem. S tim psihološkim romanom dosegao je C-ov simboličko-realistički smjer vrhunac, pa stoga Izidor Cankar kaže, da je to najbolja pripovijest Ivana C-a. No s njom je uglavnom bio već i konac toga smjera, kako nam svjedoči fantastična pripovijest Nina (1906), koja je u biti gorko odricanje od života i odluka za smrt. Njegova je životna snaga već bila načeta. Njegov put nije išao smjerom porodične sreće i građanske udobnosti nego u sveđer jače samotno zaronjivanje u skrovitosti vlastite duše, premda je tada bio na vrhuncu svoje slave i društvene popularnosti. I ostale kraće pripovijetke i novele, što ih je napisao u tom razdoblju, prikazuju nam njegovu borbu s pesimizmom, zalete optimizma i ponovne padove u očaj i nihilizam, na pr. Smrt in pogreb Jakoba Nesreće (1907), fragment Marta (1906) i satira Aleš iz Razora (1907).

Nakon bezuspješnog pokušaja, da uredi svoj život poput drugih ljudi, bacio se na poticaj svojih prijatelja u politički život te je kao organizirani pristaša socijalno-demokratske stranke 1907 kandidirao za zastupnika na carevinskom vijeću. Dragocjen je plod političke borbe, koju je vodio iz uvjerenja, pripovijest Hlapec Jernej in njegova pravica (1907). Djelo je počeo pisati kao agitacionu brošuru, ali se ono svojom iskrenošću i dosljednošću pretvorilo u majstorsku novelu. Hlapec Jernej vjekovni je izraz vječne borbe čovjeka za priznanje njegova djela i njegova prava. Priprost, ali veličanstven stil daje utisak neumoljive spoznaje. Polemičnoga su značaja Pohujšanje v dolini Šentflorjanski (1907), zbirka satira i novela Krpanova kobila (1906), Zgodbe iz doline šentflorjanske (1908), kritična alegorija Bela krizantema (1910) i više sitnijih satira i polemika. Skupna melodija, koja ih povezuje, jest borba protiv licumjerstva građanskoga morala te srdit otpor protiv književnog i uopće umjetničkoga kritikantstva i nemorala, koji izvire iz njega i iz pedagoških, političkih i drugih neumjetničkih pogleda. Nad građansko društvo uzdiže zapuštenu djecu, skitnice i pale žene, sve, kako misli, žrtve građanskog društva. Među tim tipovima dobiva lik mukotrpne matere sve potresnije, gotovo već mučeničke i svetačke crte. Još značajniji je lik progonjenoga djeteta, sina mukotrpne matere. Taj je tip simbolično uveličavanje C-ovih patnja u dječjim godinama, kao što je mati i bijedna djevojka umjetnički uveličana slika njegove matere. Taj proces autostilizacije vlastitoga života u svrhu oblikovanja jasnih umjetničkih parola, prilika i alegorija pokazao je osim u pripovijesti Na klancu naročito u zbirci Za križem (1909). Poradi matere počinje u svom stvaranju priznavati i domovinu, koja polako gubi u njegovoj stvaralačkoj mašti tragikomičan značaj šentflorjanskoga licumjerstva i abderitstva kao i demonske crte Kantorova kraljevstva na Betajnovi. U pripovijesti Kurent (1909) prvi je put ispovjedio vjeru u smisao i uspješnost slovenskoga narodnog i kulturnog života. Odsada prevladavaju u njegovoj umjetnosti sve češće domaći motivi objektivnoga sadržaja, koje je slikao krajnjom subjektivnošću. Osim te domoljubne težnje, koju izriču Sosed Luka (1909), Troje povesti (1911) i niz crtica, otvaraju se u njegovoj stvaralačkoj fantaziji duševni hramovi i prostori, o kakvima još nije slutio slovenski pisac. S njegovom borbenošću protiv društvene i osobne nepravde počinje se u njemu javljati i religiozna žica. O burnosti tih suprotnih sila svjedoče njegova djela iz tih godina. U drami Hlapci (1910) satira mu se na površnost slovenske inteligencije nehotice pretvorila u tragediju njegova odnosa prema bolesnoj materi. Od toga je trenutka svijesno išao po labirintima svoje duševnosti, dok nije u ljubavnoj pripovijesti Milan in Milena (1913) došao do zadnje stepenice svoga dosljednoga spiritualizma, do poricanja tjelesnoga života uopće, što je već prije najavio u zbirci psiholoških novela Volja in moč (1911) i u simboličnoj lirskoj drami Lepa Vida (1912). Ostale osnove, većinom autobiografskoga izvora, napušta poslije prvih poglavlja. Za tu stranu njegova stvaranja vrijedni su spomena fragmenti Moje življenje (1914) i Grešnik Lenart (1915). U patnjama i nadama svjetskoga rata rodile su se simbolične crtice posljednje zbirke Podobe iz sanj (1917), u kojima je doista izašao iz subjektivnosti i postao glasnik narodne i opće ljudske čežnje za mirom, pravdom i slobodom. To djelo i mnoštvo novela i crtica toga razdoblja svjedoče, da je njegova stvaralačka snaga još neprekidno rasla, iako je njegova tjelesna snaga ginula, dok mu nije nesretni slučaj nenadano i rano ugasio život.

C. nije samo, uz Prešerna, najveći književni umjetnik slovenske literature, već po duhu, obliku i sadržaju ide među najveće umjetnike evropskoga kulturnoga kruga.

BIBL.: Zbrani spisi, I—XX, s uvodom i napomenama Izidora Cankara, Ljubljana 1925—36.

LIT.: F. Dobrovoljc, Pozabljeni I. C., Ljubljanski Zvon 1938; B. Vodušek, I. C., Ljubljana 1937; J. Glaser, Iz pisem I. C. Anici Lušinovi, Ljubljanski Zvon 1926, 1928; F. Govekar, Pisma I. C. meni, Ljubljanski Zvon 1934, 1935; L. Kraigher, I. Cankarja zdravje, bolezen in smrt, Koledar Cankarjeve družbe, Ljubljana 1939; J. Kocmur, Cankar in delavske matere, Koledar Cankarjeve družbe, Ljubljana 1939; Izidor Cankar, Ob 60-letnici I. C., Dom in svet 1926; F. Čibej, Umetniško ustvarjanje I. C., Ljubljanski Zvon 1927; J. Vidmar, I. C. pisateljski početki, Ljubljanski Zvon 1929; Isti, Delo I. C., Ljubljanski Zvon 1930; Isti, Vprašanje Cankarjevega nazora, Ljubljanski Zvon 1932; I. Bručić, Za Cankarjevo podobo, Ljubljanski Zvon 1937; D. Kermavner, K pravdi za Cankarja, Sodobnost 1938; F. Vodnik, K pravdi za Cankarjevo podobo, Dejanje 1940; A. Slodnjak, Nekaj vodilnih idej in tipov Cankarjeve umetnosti, Slovenski jezik 1939; F. Koblar, Delo Ivana Cankarja v Zadrugi, Slovenski jezik 1939, 1940; H. Rinn, Der Dichter des slowenischen Volkes, Deutsche Zeitschrift 1935; B. Calvi, Il crisantemo bianco ossia I. C. e la critica, Mantova 1931; Isti, Le imagini di sogni (Podobe iz sanj) di I. C., Turin 1941 (Atti della R. Acc. delle Scienze di Torino 76). O C-u je pisao N. Bartulović (Književni Jug, 1919 knj. III.) te M. Marjanović (Vienac 1903).

PRIJEVODI: Cankarovi su spisi prevedeni na gotovo sve kulturne jezike, najviše puta Hlapec Jernej, Martin Kačur, na pr. čak i na finski jezik (Maila Talvio, 1907). Opširnije uvode o njemu i njegovoj umjetnosti imaju ovi prijevodi: Sluga Jernej i njegovo pravo, Narod. knjiž., Zagreb 1925 (preveo Z. Doroghy, uvod napisao N. Bartulović); Martin Kačur, ZB, Zagreb 1934 (preveo i uvod napisao I. Kozarčanin); Pripovetke, SKZ, Kolo 33, br. 219, Beograd 1930 (Ć. Čičin Šain i N. Bartulović); Za krstom, Ženeva 1917 (V. Fabjančić); Il racconto di Šimen Sirotnik, Rim 1929 (N. Giusti); Il re di Betainova, Turin 1929 (B. Calvi); La mia vita, Mantova 1930 (B. Calvi). A. S-k.

2. Izidor, * Šid 22. IV. 1886, slovenski povjesničar umjetnosti i političar, bratić Ivanov. Otac mu je bio krojač u Šidu, i ondje je I. C. svršio pučku školu. Preselivši se u Ljubljanu učio je ondje gimnaziju i bogoslovlje od 1897 do 1909; sveučilišne nauke učio je u Louvainu i u Beču (kod M. Dvořáka), gdje je 1913 postigao doktorat (disertacija o talijanskom slikaru G. Quagliu izašla je u Domu in svetu 1920). Od 1914 do 1918 uređuje Dom in svet, 1918—19 Slovenec, 1918 član je Narodnega sveta (Narodnoga vijeća) i Izaslanstva za ujedinjenje. G. 1919—20 nastavio je nauke u Beču, 1920 postao docent za umjetnost na sveučilištu u Ljubljani, 1923 izvanredni, a 1928 redovni profesor. U naučne svrhe putovao je po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i Engleskoj. U rujnu 1936 otišao je kao poslanik Jugoslavije u Buenos Aires, a 1941 u Kanadu.

Javni rad započeo je u Domu in svetu pod pseudonimom Fr. Bregar. Tu je 1911 priopćio svoje interviewe s viđenijim slovenskim književnicima i umjetnicima (izašli 1920 prošireni u knjizi Obiski) i roman S poti (1913), koji obrađuje unutarnju rascjepkanost modernoga estetski obrazovana čovjeka (izašao u posebnoj knjizi 1919, a češki prijevod B. Vybírala 1921). Mnogo je prevodio s engleskoga i francuskoga (Dickens, Sheehan, Bazin, Lichtenberger). Kao urednik Doma in sveta podigao je dotadašnji porodični list na razinu umjetničke revije. U uredništvu Slovenca vodio je slovensku politiku u Krekovu narodnom smislu protiv Šušteršičeve austrofilske politike. Bio je među glavnim začetnicima i redaktorima »autonomističke deklaracije«. U Ljubljani je bio glavna osoba na polju izučavanja i promicanja umjetnosti. G. 1920 osnovao je Umetnostno zgodovinsko društvo, vodio njegovo znanstveno glasilo Zbornik za umetnostno zgodovino (od 1921 dalje), organizirao različne umjetničke izložbe (portretnu, povijesnu, Meštrovićevu, češku). Njegova je zasluga osnutak Narodne galerije, velikodušnim darom omogućio je osnutak i izgradbu Moderne galerije. Mnogo je truda posvetio obrazovanju znanstvenoga pomlatka svoje struke. Mnogogodišnji zajednički život s Ivanom Cankarom kvalificirao ga je za izdavača njegovih sabranih djela, kojima je napisao uvode i tumačenja. Organizirao je stožer suradnika Slovenskog biografskog leksikona i dugo mu godina bio glavni urednik.

BIBL.: Uvod v umevanje likovne umetnosti (Sistematika stila), 1926; Zgodovina likovne umetnosti v zahodni Evropi, I: Od početkov kršćanske umetnosti do l. 1000 (1926—29); II: Razvoj stila v visokem in poznem srednjem veku, od l. 1000 do l. 1400 (1931); III: Od l. 1400 do l. 1546, 1. Razvoj stila v italijanski renesansi (1936).

LIT.: Slov. biografski leksikon, s. v.; Zgodovina slov. univerze v Ljubljani. J. G.