CAMPOFORMIO (Campoformido), općina u pokrajini Udine, udaljena 7 km od glavnoga grada, na državnoj cesti Venezia—Tarvisio. Ima gotovo 4000 stan., ali se taj broj vidljivo smanjuje zbog velikog iseljavanja. Ime toga malog poljoprivrednog središta povezano je uz ugovor Napoleona Bonapartea s Austrijom 17. X. 1797; ugovor je zapravo potpisan u obližnjem mjestu Passeriano, gdje je Napoleon stanovao. Na dokumentu je međutim ubilježen C., koji leži na pola puta između sjedišta dvaju glavnih stanova, kao mjesto, gdje je ugovor potpisan. Kao uspomenu na taj događaj dao je Napoleon isklesati kip u neoklasičnom stilu, koji sada stoji na glavnom trgu Udina pred dvorom; tek jedan skroman kamen u C-u podsjeća na taj značajni događaj. Na području ove općine, na pola puta u Udine, nalazi se jedno od najpoznatijih i najmodernijih uzletišta u Italiji s visokom školom za letače i upravljače zrakoplova. A. V-i.

Campoformijski mir. Nakon sklopljenog primirja u Leobenu (18. IV. 1797) francuski general Napoleon Bonaparte i austrijski opunomoćenici markiz Gallo i grof Merveldt nastavili su pregovore. Gallo je dapače ugovorio s Bonaparteom konvenciju u Mombellu kraj Milana (24. V.). Austrijski ministar vanjskih poslova Thugut nije bio zadovoljan s Gallovim radom, pa mu je pridijelio poslanika u Veneciji Humburga. 30. VI. odlučili su opunomoćenici, da se pregovori nastave u Udinama. Uz Galla i Merveldta bio je postavljen za opunomoćenika i barun Degelmann. Napokon je došao i sam Bonaparte u Passeriano blizu Udinâ, te su po njegovoj želji vođeni pregovori naizmjenično u Passerianu i Udinama. U međuvremenu Thugut je uzalud pokušao izigrati Bonapartea putem izravnih pregovora s pariskim direktorijem, a i nova mletačka vladavina nastojala je kod pariske vlade i Bonapartea da sačuva samostalnost i spriječi okupaciju Istre i Dalmacije po austrijskoj vojsci. U nastavku pregovora s austrijskim opunomoćenicima Bonaparte je vodio glavnu riječ i nadmoćnošću svoga genija igrao se s njima stavljajući im gotovo neprihvatljive zahtjeve i prijeteći se prekidom pregovora. Konačno su on i Clarke sastavili dva nacrta za pregovore, koje su Austrijanci predložili u Beč na mišljenje. Uto je i Thugut poslao svoga najspretnijeg diplomatu grofa Ludviga Cobenzla s neograničenom punomoći, da sklopi konačni mir. Cobenzl je došao u Udine u najkritičniji čas (26. IX.); on se odmah uhvatio u koštac s Bonaparteom zbog različnih ustupaka u Njemačkoj i Italiji. Hirovito je raspoloženje Bonapartea postiglo vrhunac, i već se činilo, da će se pregovori prekinuti. Ali je na kraju došlo do sporazuma, i sklopljen je mirovni ugovor u 1 sat poslije ponoći 18. X., datiran 17. X. 1797, u malenom seocu Campoformiju između Udina i Passeriana.

Prema javnom ugovoru (25 čl.), koji su potpisali Bonaparte, Gallo, Cobenzl, Merveldt i Degelmann, Francuska dobiva Belgiju, Jonske otoke i mletačke posjede u Albaniji; Austrija dobiva Istru, Dalmaciju s otocima, Boku Kotorsku, Veneciju i Terra-Fermu, a priznaje cisalpinsku republiku, sastavljenu od austrijske Lombardije, nekih mletačkih posjeda u Italiji te Modene, Masse-Carrare i triju legacija Bologne, Ferrare i Romagne; vojvoda od Modene dobiva kao odštetu austrijski Breisgau. Mirovni kongres održat će se u Rastattu i na njemu će sudjelovati samo opunomoćenici njemačkog carstva i francuske republike.

Prema tajnom ugovoru (17 čl.) car Franjo II. priznaje granicom prema Francuskoj Rajnu i ustupa neke posjede u Njemačkoj. Sklopljena je i tajna konvencija (7 čl.).

Campoformijski mir značio je potpunu kapitulaciju Austrije, a sjajan uspjeh Bonapartea; račun su za sve platili Venecija i njemačko carstvo.

LIT.: Hüffer-Luckwaldt, Der Frieden von Campoformio (Hüffer, Quellen zur Geschichte des Zeitalters der französischen Revolution, II./1., Innsbruck 1907); S. Antoljak, Dalmacija i Venecija na preliminarima u Leobenu i na miru u Campo-Formiu, Zagreb 1936 (s potpunom bibliografijom izvora i literature). S. A.