CAMPANELLA, Tommaso, * Stilo u Kalabriji 5. IX. 1568, † Pariz 22. V. 1639, talijanski filozof. Odgojen kao dominikanski redovnik brzo razvija samostalnije naziranje, zbog čega je bio progonjen. Tražeći sigurnost boravi neko vrijeme u Rimu, zatim u Firenci, Veneciji i Padovi, no konačno je kao politički sumnjivac u Napulju osuđen na dugogodišnju tamnicu (1599—1626). Poslije toga proveo je još tri godine u zatvoru rimske inkvizicije. Pušten na slobodu nastavio je svoje staro djelovanje. Najposlije morao je bježati iz Rima. Od g. 1634 boravi u Parizu, gdje izdaje svoja djela pod zaštitom kardinala Richelieua i kralja Luja XIII.

C. je izraziti predstavnik talijanske renesansne filozofije. Kao zaneseni istraživalac i ljubitelj prirode pokazuje srodnost s Giordanom Brunom i Bernardinom Telesiom. U želji, da filozofiji omogući potrebnu nezavisnost, C. zastupa tada aktualnu misao o dvojakoj istini držeći, da se Bog objavio na dva načina: u svetim knjigama (codex scriptus), koje su predmet teologije, i u prirodi (codex vivus), koja ima biti predmet filozofije. Proučavanje prirode treba da se vrši na njoj samoj, a ne iz knjiga Aristotelovih. Iako C. izvodi filozofijsku spoznaju iz iskustva i zasniva je na osjetima (sentire est scire), ipak ga činjenica, da je u osjetu osim pasivnoga sadržan i aktivni elemenat, dovodi do idealističkog, pa i subjektivističkog stava u spoznajnoj teoriji. Svaki čovjek razvija svoju sliku svijeta, te prema tome spoznaja, budući da nije bez subjektivnih natruha, ne dopire do bivstva stvari, već se ograničuje na pojave mogućeg iskustva. Po tom fenomenalizmu C. je preteča novije spoznajne teorije, napose one Kantova kova. Nu uza sve to on ne smatra, da postoji nepremostiv jaz između čovjeka kao mikrokozma i svijeta kao makrokozma. Stojeći pod očitim utjecajem Augustinovim C. zabacuje neosnovani skepticizam te nalazi najsigurnije ishodište za spoznaju svijeta ponajprije u neospornoj spoznaji vlastite eksistencije, a zatim u spoznaji Boga, koji je jedini u stanju da proizvodi u čovjeku predodžbu o apsolutnom biću. Budući da su čovjek i svijet kao tvorovi božanskog bića međusobno srodni, to se makrokozam odrazuje u mikrokozmu. Prema tome, sudeći po analogiji, spoznati sebe znači spoznati svijet. Svjetski proces zamišlja C. po novoplatonskom uzoru kao emanaciju, koja tvori hijerarhiju svjetova od apsolutne punoće i savršenstva božanskog bića do sve nižih stupnjeva bitka i vrijednosti. U svom odnosu prema svijetu čovjek se uspinje preko osjećanja, mašte i mišljenja do najviše i najvrednije spoznaje, koja se sastoji u neposrednom ekstatičkom doživljaju Boga. Pitanje pojedinca i zajednice rješava C. u duhu svoga vremena sintezom individualizma i univerzalizma.

BIBL.: Philosophia sensibus demonstrata, Napulj 1571; De sensu rerum et magia, Frankfurt 1620; Universalis philosophiae seu methaphysicarum rerum iuxta propria dogmata partes III, Pariz 1638; Philosophiae rationalis et realis partes V, Pariz 1638; Civitas solis, Frankfurt 1623, Utrecht 1643; Atheismus triumphatus s. contra antichristianismum, Rim 1631; Monarchia Messiae, Aix 1633; Della libertà e della felice suggezzione allo stato ecclesiastico, Aix 1633; De propriis libris et recta ratione studenti syntagma, Pariz 1642; Opere di Tommaso Campanella, Turin 1854. M. P-s.

C. je po svojim političkim spisima jedan od prvih pisaca utopističkog socijalizma. Dok u njegovoj filozofiji prevladava subjektivizam, politička nauka osniva se na kolektivizmu. Njegov spis Civitas solis utopistički je prikaz države po uzoru Platonove države i Utopije Tome Morusa. No dok je Platonova država aristokratska, Campanellina je demokratska, te se time on približava Morusu. Osnovno je načelo novoga poretka jednakost. Privatno vlasništvo ne postoji. Sva su dobra u vlasništvu države. Društvo se brine za pojedinca od poroda do smrti, a pojedinac živi samo za zajednicu. Država je velika obitelj, te tako otpada potreba porodice u dosadašnjem smislu. Mjesto pojedinačnog braka uvodi se zajedništvo žena, a spolni život podvrgnut je zakonima eugenike. Kako nema obitelji, djeca su pod vlašću zajednice, koja se za njih brine. Svi su dužni za zajednicu raditi i boriti se kao ratnici. Uz potpunu jednakost u imovinskom pogledu postoji i potpuna jednakost spolova. Rad je dužnost sviju državljana. Fizički rad cijeni se isto toliko, koliko i duševni. Pravosuđe je javno, i u njemu vlada načelo: oko za oko. Vjera je monoteistička. Državom upravlja Metaphysicus, a uz njega vijeće od 3 osobe: Potestas, Sapientia i Amor.

Politička su djela Campanellina Monarchia Hispanica i Monarchia Messiae. Vjerujući u svoje životno poslanstvo C. je kušao da provede svoje utopističke nazore u život najprije sam dižući bunu u Kalabriji, a onda uz pomoć Španjolske, papinstva i najposlije francuskoga kralja. Pred očima mu je bilo staro rimsko carstvo, koje je on htio primijeniti na čitavu zemlju i učiniti vanjskim okvirom za provođenje komunističkoga poretka, obojenoga eklektički probranim zasadama iz kršćanstva, novoplatonizma i nauke Bernardina Telesiusa.

LIT.: L. Blanchet, Campanella, Pariz 1920; L. Firpo, Bibliographia degli scritti di T. C., Turin 1940; N. Bobbio, La Città del sole, Turin 1941; R. de Mattei, La politica di C., Rim 1928; P. Treves, La politica di C., Bari 1930; C. Alvaro, Le più belle pagine di T. C., Milan 1935; H. Freyer, Die politische Insel, Leipzig 1936; Schwartz, Denker der Politik, Zürich 1940; Ch. Th. Sigwart, C. und seine politischen Ideen, Freiburg 1889; P. Lafargue, Th. C. u. die Geschichte des Socialismus in Einzeldarstellungen, Stuttgart 1895; B. Croce, Materialismo storico ed economia marxistica, Bari 1900.