CAMÕES, Luis Vaz de, * Lisabon 1524, † Lisabon 10. VI. 1580, najveći portugalski pjesnik. Sin pomorskog časnika iz stare galicijske plemićke porodice, rođen je u dosta oskudnim prilikama, te ga je školovao ujak mu Bento, prior samostana Sta. Cruz u Coimbri, gdje je svršio i sveučilište stekavši opsežno klasično obrazovanje i poznavanje romanskih jezika. G. 1542—46 bio je paž na dvoru, ali se zapleo u ljubavni odnos s dvorskom damom Katarinom de Ataide te je zatočen u Santarem. Javio se u vojsku, sudjelovao u ratu protiv Maura i kod Ceute izgubio desno oko. Vrativši se u Lisabon dođe u sukob s nekim dvorskim činovnikom i bude kažnjen jednogodišnjim zatvorom, a na to se kao vojnik ukrca za Indiju (1553), ponesavši sa sobom već donekle izrađeno šest prvih pjevanja Luzijada. Dovrši ih 1556—58 za razmjerno najsretnijeg razdoblja svoga života, kada mu je podkralj Konstantin de Bragança podijelio intendanturu velikih posjeda nekih gospodara, koji su boravili u Evropi. Vraćajući se u Gou doživi brodolom na ušću Mekonga (tu je rijeku divno opjevao u svom epu), pri tom izgubi sve svoje imanje — osim rukopisa već izrađenih pjevanja epa — te radi neimaštine morade ostati u Mozambiqueu 2 godine, gdje dovrši čitavo djelo. Dne 7. travnja 1570 prispije opet u Lisabon. Kralj Sebastijan podijelio mu je privilegij za tiskanje Luzijada, koje su izašle 1572, a usto je dobio od kralja i potporu. Iza smrti kraljeve opet je osiromašio i umro gotovo kao prosjak od kuge u bolnici, noseći sa sobom samo rukopis svoga djela.
Glavno C-ovo djelo, koje ga je učinilo slavnim, jest ep u 10 pjevanja u stancama Os Lusiadas, nazvan po mitologijskom božanstvu Lusu, čiji bi potomci imali biti Portugalci (Luzitanci). Veliko C-ovo rodoljublje odražava se u čitavom djelu slaveći velika djela Portugalaca na moru, otkrivanje novih putova kršćanstvu i kulturi, veliki raspon moći Portugala u doba Emanuela Velikog (1495—1521) i njegovih neposrednih nasljednika. Pomorska djela Vasca da Gama (s kojim je C. bio u rodu), Albuquerquea i dr. prikazana su zorno, jer je sam pjesnik obišao sva mjesta, gdje se odigravala epopeja portugalske srčanosti. Žarki zanos za ideal nadahnuo je djelo duhom srednjevjekovnih križarskih vojna, dok mu pjesnički ukrasi daju renesansno obilježje, a prekrasni opisi mora i slikoviti orisi egzotičnih krajeva znače znamenitu prinovu u pjesništvu, što je specifično C-ovo. Na taj način nastaje ona značajna sinteza dekorativnih knjiških i doživljenih, realističkih elemenata, koja je bitno obilježje baroka. I figurativni pseudoklasicizam ide u te elemente: Venera pomaže pomorce, Bakho im je protivan. Uz pjesnikovo oduševljenje za kršćanstvo (to je doba velikog razmaha misijskog rada, napose na Dalekom Istoku) to bi zapadanje u mitologiju bilo inače čudno. Ali — sasvim u duhu baroka — Tetida tumači pjesniku, da u Empireju, sjedištu Božanstva, stoluje Bog sa svim svojim blaženicima, »a ja, Saturn, Vulkan, Jupiter, Juno, Janus — svi smo mi samo varka i bajka, koju je izmislila ljudska mašta; mi smo samo zato tu, da pjesma bude ljupkija; pa ako nam se iskazuje tolika čast, to je zato, što vi ljudi rado dajete zvijezdama naša imena« (X. pjev.). Aluzija na zvijezde pokazuje sjajnu fantaziju pjesnikovu, koja nas sjeća, da su mitologijski likovi nesamo simboli prirodnih sila, nego da ih je mašta prenijela i na široki nebeski svod, što se rasprostire nad dalekim kopnima i morima, kojih su jedinstvo ostvarili smioni pomorci. Oceani tako rekavši optječu C-ovo djelo, ljepota prirode upravo ga opija, te čini, da su osjećajni i opisni dijelovi najjače stranice epa — i opet u duhu baroka (por. Gundulićev »Osman«!).
Stvaran na mahove i u različitim zgodama i nezgodama pjesnikova života, ep nema s obzirom na radnju prave cjelovitosti; ukrasni elementi, ponešto prebujni, guše epski tok događaja, a romantičku nit zbivanja imala bi sačinjati ljubav između Don Fernanda i Inés de Castro, no taj elemenat ostaje sporedan. Sve su to tipske oznake baroka. Značajno je, da u gotovo svakom pjevanju pjesnik prekida pripovijedanje jadikovkama: tuži se na pohlepnost i sebičnost svojih zemljaka, na njihovu nestašicu smisla za književnost, na svoju umornost i tešku tugu. Samo herojski napor omogućio mu je, da dovrši djelo. Ramiro de Maeztu opaža duhovito, da se »Lusiade« ne mogu pravo razumjeti bez Cervantesova »Don Quijotea«. C. guši svoju bol patetikom idealnih zanosa i stoga nam njegova potištenost ostaje zagonetna. Cervantes naprotiv krvavim smijehom jasnije tumači svoju tugu: obojica su svijesni, da su na izmaku najslavnijeg razdoblja u povijesti svoga naroda. Kao što naš Gundulić proriče propast otomanskoga carstva, a i bolno naslućuje neminovnu nizbrdicu u sudbini Dubrovnika, tako je C. doživio kobnu godinu 1578, a Cervantes 1588. Mladi kralj Sebastijan, kojemu je C. posvetio svoje djelo zazivajući ga u borbu na odsudni boj za pobjedu kršćanstva, poginuo je sa cvijetom portugalskoga plemstva 1578 kod Alcázarquivira, a s njim je izumrla kraljevska loza Aviza, jer je jedini potomak, Henrik, bio kardinal u dubokoj starosti, te je već nakon dvije godine vladavine umro. Tim je naglo poput meteora pala veličina i sjaj Portugala. Filip II. sjedinio je Portugal sa Španjolskom, te će se obje zemlje razdružiti istom pod Filipom IV., obje izmoždene iseljivanjem u kolonije, iscrpljene ratnim djelima i premorene nedavnom slavom. G. 1588 propala je naime Velika Armada i Španjolska postaje sjenom onoga, što je bila, s Don Quijoteovim nemirima za veličinom, ali i s njegovom nemoći pred realnošću. Tako je Tasso uzalud posvetio svoj »Oslobođeni Jeruzalem« Alfonsu Ferrarskomu, a Gundulić »Osman« kraljeviću poljskom Vladislavu. Tragika je baroka sudbina prerano dozrelih bića, koja naglo i bujno procvatu, ali se zatim nečujno ruše i venu. Svi pjesnici baroka imaju — možda posljednji put u povijesti — svijest o veličanstvenoj cjelovitosti kršćanstva kao idealne i kulturnotvorne zajednice svih naroda i rasa; svi se oni bore za uspostavu toga jedinstva — ali svi, naprotiv, doživljuju njegovo raspadanje. Tasso je poludio, Gundulić preminuo u naponu snage ostavljajući svoje veličajno zasnovano djelo kao krhotinu; Cervantes i C. pripadaju među najzlosretnije velikane svijeta. Ali dok je Cervantes pustio maha svojoj gorčini u sumornoj groteski, C. je našao herojsku snagu duha, da u neobično zvučnim stihovima i najodabranijim pjesničkim jezikom svoje zemlje iskleše njezinoj slavi najveličanstveniji spomenik. Melankolija povijesti i životne borbe uzdigla se nad krutu zbilju u preobraženju Rubensovih nebesko-zemaljskih vizija.
Ipak i u tome čarobnom sjaju zapadnog sunca C. nazire i sumračnu sliku realnosti. Zloupotrebe kolonijalne uprave, životinjsku brutalnost i bezobzirnu pohlepu svojih zemljaka žigoše oštro, ističući, da će njegova pjesma slaviti samo one, koji su srčano izložili svoj život za Boga i kralja, te su svojom krvlju otkupili vječnu slavu. Taj duboki smisao za socijalnu pravdu sjeća na »Zalamejskoga suca« Calderonova, a i na neustrašivost Cervantesovih sarkazama. U svijetu prilično pometenih pojmova, bijen mnogim nedaćama života, C. je umio sačuvati jasne i čvrste ćudoredne pojmove.
Još nas jedna činjenica kod »Lusiada« podsjeća na Gundulića: Tasso je opjevao vremenom daleke križarske vojne, Ariosto još daljega Rolanda; C. uzima događaje gotovo suvremene, tako i Gundulić. Samo što je prostorni raspon »Lusiada« golem, te daje mašti maha, prenoseći čitaoca u egzotične, daleke krajeve. Ali ne treba zaboraviti, da je Gundulić, zahvaćajući u povijest tursku, sjajnim razmahom duha naznačio onu značajnu okomicu, koja je kroz brojna stoljeća dijelila Stari svijet na dvoje: kršćanstvo i islam. Gundulić je mediteranac, C. je oplovio ocean. Takvim usporedbama ne dižemo dakako Gundulića na razinu veličine C-ove, ali je korisno istaknuti i ono, što govori za veličinu hrvatskoga pjesničkoga genija.
C. je i kao lirski pjesnik znamenit. Kancone, ode, soneti, elegije, poslanice i ekloge u stilu Sá de Mirandine škole pokazuju duboko unutarnje proživljavanje i akcente nepatvorene iskrenosti. Tri komedije: El rei Seleuco, Amphitriões, Filodemo mogu se takmiti s najboljim predšasnicima.
BIBL.: Izdanja: Visconde de Juromenha, Obras de L. de C., Lisabon 1880, novo izd. 1912; Lusiade je izdao Gonçalves Guimaraes, Coimbra 1919, J. M. Rodríguez (s kritičkim aparatom) 1921, C. Michaëlis Vasconcellos (kritičko izdanje s uvodom) Bibliotheca Romanica, Strassburg 1908.
LIT.: T. Braga, C. vida e obras, Porto 1907; Isti, Historia de C., Porto 1873—74; R. F. Burton, C. His life and his Lusiads, London 1881; Storckova opširna biografija u portug. prijevodu C. M. de Vasconcellosa, Vida e obras de L. de C., Lisabon 1898; F. de Figueiredo, Historia da Litteratura classica, I., Lisabon 19222; T. Braga, Bibliographia Camoniana, Lisabon 1880; J. de Vasconcellos, isto, Porto 1880.