CAMBRAI (Cambray), glavni grad okružja u francuskom départementu Nord s 29.655 stan. (1936), 53 m nad morem, na rijeci Scheldi. Stari je grad okružen novim četvrtima, koje su sagrađene na mjestu nekadašnjih utvrda. Sjedište je nadbiskupije (od 1559) s gotskom katedralom, o kojoj ovise biskupije Arras i Lille. Ima muzej i knjižnicu, bogatu rukopisima i inkunabulama. Uz veleobrt glasovitih lanenih, zvanih »kembrik« (cambric), i pamučnih tkanina razvijeni su i drugi veleobrti (pivovarstvo, bojadisaone).

C. je u doba Kelta bio tvrđava plemena Narvijaca. Poslije propasti rimske vladavine, za koje se zvao Cameracum, bio je do samovlade Klodovekove prijestolnica jedne od franačkih državica. G. 843 ušao je u državu cara Lothara, pa mu je dalja sudbina zajednička sa sudbinom Lotaringije; pripadao je dakle ponajviše Njemačkoj, a od 1595 španjolskoj Nizozemskoj. U trajan posjed Francuske dolazi tek 1677. Kako se nalazio na granici više zemalja, C. je zbog svoje političke i strateške važnosti postao predmetom mnogih sukoba. Za prvoga svjetskog rata vodile su se oko njega značajne borbe, osobito »bitka tankova« potkraj 1917. C. ima opće povijesno značenje i po različitim ugovorima, koji su se u njemu sklopili (»cambraiska liga« protiv Mletaka 1508; »ženski mir« 1529, u kojem je Margareta austrijska zastupala cara Karla V., a Lujza savojska Franju I. francuskoga). Biskupija, koja je u C. osnovana u 5. st., podignuta je 1559 na nadbiskupiju (njezin je poglavar bio i pjesnik Fénélon). Kao gospodari grada i njegove okolice, prozvane Cambrésis, postali su biskupi 1007 grofovi, a 1510 vojvode. U dugotrajnim i žestokim borbama suzbijali su s izmjeničnom srećom težnje građanstva toga gospodarski vrlo razvijenoga grada; tek 1227, kad su se pismeno utvrdila obostrana prava, došlo je do nekoga smirenja.

LIT.: E. Bouly, Histoire de C. et du Cambrésis, 2 sv., Cambrai 1843; E. Hoeres, Das Bistum C. und die Entwicklung der Kommune, Leipzig 1882; Dieckmayer, Die Stadt C., 1890; W. Reinecke, Geschichte der Stadt C., Strassburg 1896; P. L. Boeren, Contribution à l’hist. de Cambrai à l’époque mérovingienne, Maastricht 1940.