CAMBON, 1. Joseph, * Montpellier 17. VI. 1754, Bruxelles 15. II. 1820, francuski političar. Bio je tvorničar u rodnom mjestu, izabran u zakonodavnu skupštinu, a zatim u konvent. Glasovao je za kraljevu smrt. Istakao se radom na području financija, potaknuo je objelodanjivanje stanja državnih dugova i uvedenje velike knjige javnog duga (1793). Od travnja 1793 bio je član odbora za narodno blagostanje, odlučno je istupao protiv različnih pojava tadanje strahovlade, no time se zamjerio Robespierreu, ali kad je iza njegova pada branio neke članove odbora, sam je okrivljen kao njihov ortak. Umaknuo je uapšenju i organizirao jakobinski ustanak od 1. prairiala (20. V. 1795). Kad mu se pothvat osujetio, pođe u inozemstvo, a zatim se sklonuo na svoje imanje kod Montpelliera. Za Napoleonovih sto dana bijaše član komore, a nakon Waterlooa okrivljen je zbog glasovanja za kraljevu smrt i prognan.

LIT.: F. Bornarel, C. et la Révolution française, Pariz 1905; R. Arnaud, C., Pariz 1926.

2. Jules-Martin, * Pariz 3. IV. 1845, † Vevey 19. IX. 1935, francuski diplomat. Rođen u tipično građanskoj porodici, bio je nakon smrti očeve skupa s bratom Pierre-Paulom odgojen od majke i ujaka, kasnije biskupa u Langresu. U majčinu salonu, u kome je vladala društvena uglađenost i književni ukus, dođoše braća C. u dodir s pariskom duševnom elitom i sklopiše poznanstva s državnicima Julesom Ferryjem, Julesom Simonom, Gambettom i Thiersom. Porodica C. i njezin krug bijahu pristaše republikanske stranke. Sudjelovao je u rusko-francuskom ratu, stupio je u upravnu službu i dijelom služio u Alžiru. G. 1891 postade generalni guverner Alžira. U uskoj suradnji s kardinalom Lavigerieom C. je proveo znatna poboljšanja u upravi i usprkos oprekama proširio Alžir prema jugu. G. 1897—1902 poslanik je u Washingtonu, gdje je vrlo spretno i uspješno posredovao kod sklapanja mira između USA i Španjolske. Tada je stupio u prijateljske veze s tadanjim podtajnikom u ministarstvu mornarice Teodorom Rooseveltom. Kao poslanik u Madridu 1902—07 imao je izvršiti vrlo težak zadatak u pitanju priključenja Španjolske englesko-francuskom sporazumu. 3. X. 1904 bila je potpisana deklaracija o interesima Francuske i Španjolske u Maroku. Da bi se sklopile što uže veze između obiju država, priredio je put Alfonsa XIII. u Pariz. Za konferencije u Algecirasu C., koji na njoj nije sudjelovao, radio je skupa s glavnim engleskim delegatom Sir Arthurom Nicolsonom na jačanju francusko-engleske veze. S francusko-španjolskim trgovačkim ugovorom 1907 bi završena njegova misija u Španjolskoj. G. 1907—14 bio je C. poslanik u Berlinu. Tu mu se nekoliko puta pružila prilika, da odlučno poradi na održavanju dobrih odnosa između Francuske i Njemačke, tako za Casablanca-afere o bjeguncima, zatim g. 1911, kad je francuska vojska zaposjela Fez, Mekneš i Rabat, pa za francusko-njemačkog sporazuma o Maroku i Kongu od 2. XI. 1911. Nakon sarajevskog atentata 1914 sudjelovao je odlučno u nastojanjima, da se spriječi rat u Evropi. Za rata bio je generalni tajnik na Quai d’Orsayu. U listopadu 1914 bio je u posebnoj misiji kod novog pape Benedikta XV. i nastojao predobiti rimsku Kuriju za ciljeve Francuske. Podjedno je nastojao sklonuti Italiju na ulazak u rat na strani zapadnih vlasti. G. 1915 bila mu je povjerena novo osnovana uprava američkih poslova, 1916—17 nekoliko se puta sastao s princom Sikstom Burbonskim i razgovarao o mogućnosti eventualnog posebnog mira s AustroUgarskom. Kad je u studenome 1917 Clemenceau postao predsjednik ministarstva, postade C. njegov glavni savjetnik u vanjskopolitičkim pitanjima. Bio je jedan od petorice francuskih delegata na mirovnoj konferenciji, surađivao je kod izgradnje Lige Naroda, a nakon potpisa mira u Versaillesu zastupao je Francusku na poklisarskoj konferenciji. G. 1918 postade članom francuske akademije. U svojoj osamdesetoj godini izdao je vrlo zanimljivo djelo Le Diplomate (Pariz 1926), u koje je sabrao mnoga iskustva svoga dugog djelovanja na polju međunarodne politike.

3. Pierre Paul, * Pariz 20. I. 1843, † Pariz 29. V. 1924, francuski diplomat, brat pređašnjega. Najprije u upravnoj službi, prelazi 1882 u diplomaciju i postaje rezidentom u Tunisu, gdje je proveo uvedenje novog protektorskog odnošaja. Od 1886 poklisar je u Madridu, a od 1891 u Carigradu. Povodom progonstava Armenaca zagovaraše kolektivnu intervenciju zapadnih vlasti. Glavnu djelatnost razvio je 1898—1920 kao poklisar u Londonu. U doba, kad je Francuska pod Delcasséom nastojala predobiti Englesku i Španjolsku za svoje namjere s obzirom na sjevernu Afriku, u prvom redu Maroko, za nju je mnogo značilo, što je jedan C. bio poklisar u Londonu, a drugi u Madridu. C. je bio jedan od glavnih osnivača francusko-engleske entente cordiale i 8. IV. 1904 potpisao englesko-francuski sporazum o Egiptu i Maroku. G. 1914 uspjelo mu je preobraziti engleski gentlemen’s agreement, po kome je Engleska trebala podupirati odupiranje Francuske protiv udara s njemačke strane, u vojničku suradnju obiju velikih sila. Vodio je pregovore s Italijom u svrhu njezina stupanja u rat na strani saveznika i potpisao Londonski ugovor od 26. IV. 1915.

LIT.: Diplomate, P. C., Pariz 1937; R. Kühlmann, Die Diplomaten, Berlin 1939; H. Hauser, Histoire diplomatique de l’Europe 1871—1914, Pariz 1929; A. Pingaud, Histoire diplomatique de la France pendant la Grande guerre, Pariz. Mnogobrojni izvještaji o djelovanju braće C. u zbirkama diplomatskih dokumenata: Documents diplomatiques français 1871—1914; Die Grosse Politik der Europäischen Kabinette 1871— 1914; British Documents on the Origins of the War 1898—1914.