CALQUE LINGUISTIQUE ili emprunt de sens ili emprunt par traduction francuski, calco linguistico ili prestito semantico talijanski, Lehnübersetzung ili Übersetzungsentlehnung ili Übersetzungswort ili (Sprach)Abklatsch njemački, naziv je za osobitu jezičnu pojavu, kada se iz stranoga jezika ne uzima sama riječ nego samo njezin »unutrašnji oblik« (W. Humboldt), t. j. njezino značenje. Hrvatski bi se takva riječ mogla nazvati prevedena posuđenica ili semantična posuđenica. To je česta pojava u t. zv. prelaznim dvojezičnim krajevima, gdje se znadu dva jezika, te u književnim jezicima i stručnim izrazima pri prevođenju termina. Ima ih više vrsta:

1. Neka domaća riječ dobiva uz svoje staro još i novo značenje pod utjecajem strane riječi, koja ima ta dva značenja, na pr. prema Σωτῆρ Redemptor, stsl. Sъpasitelь, Spasitelj; ΚύριοςDominus, Gospodin (Bog); prema deminutivu οὐρανίσϰος nepce (u ustima); prie-dieu Gottesanbeterin, bogomoljka (kukac); milieu sredina (okolina); ausgeben izdati (knjigu); ohne weiteres bez daljega.

Česti su takvi primjeri u uljudnom govoru, u t. zv. eufemizmima, da se izbjegne nepristojna riječ, na pr. bisogno, besoin, Bedürfnis, potreba, nužda, ili prema Stuhl, stolica. Slično su nastali i neki naši građanski pozdravi, kao sluga, (moje) poštovanje, moj naklon prema servus, (ergebenster) Diener, meine Hochachtung, mein Kompliment.

2. Strani pojam ili stvar označuje se domaćim jezičnim sredstvima tako, da se učini nova riječ prema stranom uzoru ili kalupu, na pr. prema ποιότης od ποῖος Ciceron je od qualis učinio qualitas, prema μεσότης medietas. Slično postaju i neki nazivi, na pr. prema dentex, tal. dentice, dentale, imamo zubatac; prema tal. fidanzato vjerenik.

3. Te su prevedene posuđenice većinom kovanice; na pr. παντοϰράτωρomnipotens, allmächtig, stsl. vьsemogз, svemogući; st. vis. njem, heri-zogo, stsl. vojevoda, vojvoda; συνείδησις conscientia, stsl. sзvěstь, s(a)vjest; συνίσταμαι consistere, stsl. sзstojati, sastojati; expropriare izvlastiti; compre(he)ndere begreifen, shvatiti; immensus unermesslich, neizmjeran; Seelsorger dušobrižnik (Reljković).

Tako se često prave nužni neologizmi na svim poljima ljudske djelatnosti. Mnogo ih je u kršćanskom crkvenom latinskom jeziku, odakle su prešli i u opći govor, na pr. εὒπλαγχνος misericors, st. vis. njem. armherzi, nj. barmherzig, stsl. milosзrdз, milosrdan; εὐλογειν benedicere, stsl. blagoslovьstviti, blagosloviti; ϑεοτόϰος deipara, bogorodica; πρωτότοϰος primogenitus, erstgeboren, prvorođeni; μυϰρόψυχος pusillanimus, kleinmütig, stsl. malodušьnз, malodušan; εύποιία beneficium, dobročinstvo, dobrotvornost, high teason haute-trahison (1694), Hochverrat (1703), veleizdaja (samo mi u prvom dijelu imamo vele- mjesto visoko-), Handkuss, baisemain, besamano, baciamano, rukoljub.

4. Ima prevedenih i slikovitih izraza i fraza, koji tako prelaze iz jezika u jezik i postaju općenitim dobrom; neki na pr. potječu čak od Grka, a valjda su još i stariji; na pr. odnijeti pobjedu, robovati strastima, bacati ulje u vatru, žeđati za slobodom, dubok san; neki su pak noviji: loviti u mutnom, gutati očima, u srcu zime, to je na dlanu, to stoji, oko u glavi, visoka starost, tvrd orah, kurje oko, crvena nit, modra krv.

5. Prenose se i tuđe sintaktičke konstrukcije, koje se samo donekle mogu smatrati kao prevedene posuđenice, jer se ne odnose na rječnik. Na pr. ovakve konstrukcije u hrvatskim govorima na našem primorju potječu iz talijanskoga jezika: prijedlozi bez i za s infinitivom: bez pitati senza domandare, mjesto ne pitajući, za učinit per fare, mjesto da učini; ako pođe izgubljeno se va perduto, mjesto ako se izgubi; Gospa od 7 bolesti Madona dei sette dolori, mjesto samoga genitiva; živi od gospara vive da signore, mjesto živi kao gospar; ili iz njemačkoga privući pažnju na sebe die Aufmerksamkeit auf sich ziehen; u žumberačkom narječju o pame(t) dojt um den Verstand kommen, za poludjeti.

Na taj su način stari pisci hrvatski izgrađivali svoj književni jezik ugledajući se u talijanski, odakle su prevodili izraze kao servizio d’amore služba ljuvena, fiamma d’amor plam ljuveni, sospiri ardenti gorući uzdasi, va a meno ide na manje, corteggiare dvoriti.

U doba romantičkoga nacionalizma, a u cilju jezičnoga purizma, smatralo se, da su te maskirane posuđenice i kovanice domaćega izgleda bolje negoli očite tuđice. Tako su od Slavena postupali tada Česi i Slovenci. Hrvati, koji su tada bili u sličnim prilikama pri stvaranju svoga književnoga jezika, većinom su posredovanjem njemačkoga i slavenskih jezika dobili ovakve termine: našastar inventarium; skladatelj Kompositor; tajnik Sekretär; tečaj Kurs; tiskati drucken, imprimere; udvoran höflich; i složenice kao časopis Zeitschrift; izlet Ausflug; kolodvor Bahnhof; naklada Auflage; poduzeće Unternehmung; utisak (Gaj u »Danici ilir.« 1842: utištenje) Eindruck, impression; velevlast Grossmacht; mjerodavan massgebend; napadan auffallend. Najviše takvih hrvatskih kovanica potječe od B. Šuleka, koji, podrijetlom Slovak, nije uvijek imao dovoljno razvijen hrvatski jezični osjećaj. Jednako se prevode i strana imena, kao Felix Srećko, Florianus Cvjetko, Ignatius Vatroslav, Ognjoslav.

I u najnovije doba oživjeloga nacionalizma s purističkim težnjama kod mnogih se naroda opaža nastojanje, da se dosadašnje tuđice zamijene ovakvim prevedenim posuđenicama. Jednako se prevode i najnoviji stručni termini, kao na pr. amerik. engl. sky-scraper Wolkenkratzer, gratte-ciel, grattacielo, neboder.

Tu su jezičnu pojavu zapazili neki lingvisti pri kraju prošloga vijeka (među prvima F. Miklošič i H. Schuchardt, a zatim i drugi, na pr. M. Bréal), ali su je počeli potanje proučavati tek od drugoga desetljeća ovoga stoljeća. Takve posuđenice na nekim teritorijima obilježuju osobite zajedničke crte jezikâ i narodâ, koji su međusobno povezani sličnim kulturnim prilikama, tako da ih ima na pr. općeevropskih, balkanskih i dr.

LIT.: F. Miklosich, Die christliche Terminologie der slavischen Sprachen, Beč 1876; H. Schuchardt, Slawo-deutsches und slawo-italienisches, Beč 1884; V. Jagić, Zur Entstehungsgeschichte der kirchen-slavischen Sprache, Beč 1900; Ch. Bally, Traité de stylistique française, I., 2. izd., Heidelberg 1921; K. Sandfeld, Notes sur les c. l., u Festschrift V. Thomsen, Leipzig 1912; Isti, Linguistique balkanique, Pariz 1930; P. Skok, Décalques linguistiques, u Archiv f. slav. Phil., XXXVII., 1918; A. Meillet, Esquisse d’une histoire de la langue latine, 3. izd., Pariz 1933; B. Unbegaun, Le calque dans les langues slaves littéraires, u Revue des études slaves, XII., 1932; O. J. Tallgren-Tuulio, Locutions figurées calquées, u Mémoires de la Soc. néo-philologique de Helsingfors, IX., 1932; H. Rheinfelder, Kultssprache und Profansprache in den romanischen Ländern, Ženeva-Firenca 1933; M. Deanović, Osservazioni sulle origini dei c. l., u Archivum Romanicum XVIII., 1934; E. Schwyzer, Griechische Grammatik, I., München 1939; G. Devoto, Storia della lingua di Roma, Bologna 1940; M. Bréal, Essai de sémantique, Pariz 1897, 7. izd. 1924.