CALDERÓN DE LA BARCA, Don Pedro, * Madrid 17. 1.1600, † Madrid 25. V. 1681, španjolski pisac drama, najveći dramatik uz Sofokla i Shakespearea, uz Dantea najveći katolički pjesnik svjetske književnosti. Po ocu je pripadao starom plemstvu, a majka mu potječe iz Flandrije. Rodio se kao srednji od petoro braće u već osiromašjeloj porodici. Učio je kod isusovaca u Madridu, gdje se iz isusovačkih »školskih drama« naučio strogoj kompoziciji drama, koje je počeo pisati već 1623. Pošao je u Salamancu, da uči bogoslovlje, ali je najprije svršio pravo. Međutim je stupio u vojničku službu, bio u Italiji i Flandriji; zatim je postao upraviteljem novoga i sjajnog dvorskog kazališta Buen Retiro (1635) i vitezom Santjagova reda (1637). Iste godine borio se junački kod Fuenterrabíje, 1640 protiv katalonskog ustanka, uzevši svoju vojničku dužnost jednako ozbiljno kao i Cervantes i Lope de Vega, premda ga je sam Filip IV. nastojao suzdržati od toga pjesničkim i kazališnim radom. Istom 1642 bude kao nesposoban pušten iz vojske, a 1652 postaje konačno svećenikom; od 1653—63 C. je čuvar kapele Los Reyes Nuevos u Toledu, a poslije živi u Madridu kao kraljevski kapelan ne podigavši nikad mirovine, koju mu je doznačio Filip IV. (Da je uočio genij Calderóna i Velázqueza, služi napose na čast Filipu IV.). Poslije kraljeve smrti živi sve oskudnije i umire tiho i smireno započevši upravo novi »auto sacramental« — »gotovo pjevajući, poput labuda«, kako kaže prijatelj mu Solís.
C. je najsavršeniji, ali i posljednji pjesnik tijelovskih svečanih igara, t. zv. »autos sacramentales«. Ta specifično španjolska vrsta duhovne drame razvijala se još od 15. st., otkad se u Španjolskoj uobičajio tijelovski ophod, ali su joj pravi dramski značaj dali Juan de Timoneda, zatim Lope de Vega i njegovi učenici Valdivielso i Tirso de Molina. »Auto sacramental« je alegorijska igra u jednom činu, koja se izvodila pod vedrim nebom (u Madridu Plaza Mayor). Svrha joj je teologijska proslava Euharistije. Radnje nema mnogo, nego se sastoji poglavito iz dijaloga, pri čemu dramska napetost raste sve većim objašnjenjem vjerske istine i njezinim konačnim triumfom. Podloga su joj zgode iz Staroga Zavjeta kao »tipovi« Euharistije, Isusove priče iz Evanđelja, pa čak i mitologijski motivi. Povijesne osobe — koliko se javljaju, kao na pr. kralj Baltazar — i opet imaju samo alegorijsko značenje. Vatra, Voda, Zemlja i Zrak, Mudrost, Vjera, Ljubav i dr., Poganstvo, Židovstvo, Stari i Novi Zavjet predstavljeni su alegorijskim likovima. Već su Lope i njegovi učenici unijeli u igru živahniji dijalog i bujan lirizam, no C. je napose lirizmom sve natkrilio. U tom se odlikuju La cena de Baltasar, La primer Flor de Carmelo, El Sacro Parnaso i dr. Kako je svake godine trebalo izvesti nov »auto sacramental«, može se razumjeti veliki broj Lopeovih i C-ovih djela te vrste.
Druge C-ove drame najpodesnije se dijele na svjetovne drame i drame vjerskog sadržaja. Od svjetovnih su najpoznatije: De un castigo tres venganzas, El médico de su honra, El mayor monstruo del mundo, A secreto agravio, secreta venganza (drame ljubomore i povrijeđene časti), La hija del aire (Semiramida), La cisma de Ingalaterra (prikaz protestantskog raskola u Engleskoj, usporedan Shakespeareovu Henriku VIII.), El Alcalde de Zalamea (socijalna drama, u kojoj C. prikazuje seljakov osjećaj časti kao opravdano moralno pravo, a ne kao strastvenu osjetljivost i osvetljivost plemićkoga pojma časti), te ponajbolja, najuniverzalnija C-ova drama: La vida es sueño (za koju i naš Šenoa kaže, da je »kroz više od 200 godina sačuvala neodoljivu silu«). Od duhovnih drama zanimljive su: Los cabellos de Absalón, El gran principe de Fez D. Baltasar de Loyola, Las cadenas del demonio, no najslavnije su: La devoción de la Cruz, El magico prodigioso i ponajljepša od svih: El principe constante.
»Pobožnost križu« svojim je zapletom ponešto prežestoka, no stilski neobično uspjela; »Čudesni čarobnjak« obrađuje motiv Ciprijana, antiohijskog maga, koji se predaje crnoj magiji i sklapa s đavlom ugovor, da mu ovaj predobije ljubav kršćanke Justine. Po tome motivu nazvali su ovu C-ovu dramu »španjolskim Faustom«; no analogija je samo u ugovoru s đavlom i u demoniji motiva, inače se ovdje ne radi o spoznaji istine nego o zadovoljenju strasti. Ciprijanov monolog snagom svoje patetike sjeća doduše na »Fausta«, ali odlučno rješenje drami daje junački otpor Justine, koja odolijeva napastima đavla snagom svoje slobodne volje te tako obraća Ciprijana i pogiba zajedno s njim mučeničkom smrću. U »Postojanom kraljeviću« i opet je motiv pobjeda slobodne volje (albedrío): povijesna radnja odigrava se u Fezu i Tangeru počevši od 1437. Portugalskoga kraljevića Don Fernanda zarobili su Mauri u nesretnom pohodu na Fez, te traže kao otkup za njega predaju Ceute. Kralj Alfonso, Fernandov brat, konačno pristaje na otkup, ali Fernando voli poginuti u ropstvu nego li da se preda Maurima ključ Iberskog poluotoka. C. je prekrasno upleo u tu po sebi pasivnu radnju nesretnu ljubav maurske kraljevne Fénix i junačkog vojskovođe Muleya, kojemu je Fernando spasio život, te se on natječe s ovim u viteškoj lojalnosti. Drama je intonirana tužnom pjesmom zarobljenika, a svršava se veličanstvenom apoteozom Don Fernanda, čije moći prenose pobjedonosni Portugalci u domovinu, da nad njima sagrade slavnu katedralu. Glazba, cvijeće, zvijezde prepleću se stvarajući divne ugođaje dosegavši vrhunac u čuvenom sonetu o cvijeću i zvijezdama kraljevne Fénix, koji pripada među najljepše, što je stvorilo španjolsko pjesništvo. Isto tako ide među najdublje objave španjolskoga duha Segismundov monolog u II. činu drame »Život je san« (Qué es la vida?), koji je idejno blizu Hamletovu monologu: To be or not to be. Motiv je drame srodan prastaroj indijskoj priči o Barlaamu i Josafatu: sina, nad kojim lebdi zloslutno proroštvo, dade uspavati kralj Basilio i prenijeti u kraljevsku palaču, te on tako, kad se probudi, misli, da je kralj. Segismundo se ponese silovito i divljački, na što ga opet uspavaju i vrate u zatvor u šumskoj pustoši. Spoznaja o tom, da je sve to bio san, obraća Segismunda na ozbiljnije shvaćanje života. Međutim se narod pobunio protiv Basilija te oslobađa Segismunda i proglašuje ga kraljem; otac je pobijeđen i svladan, ali sin je postao drugi čovjek, te u toplom zagrljaju oprašta ocu i oslobađa ga. Drama je stilski manje savršena od »Postojanoga kraljevića« (u nekim dijelovima), ali je problem općenitiji, izgradnja radnje tako jasna i osnovna misao tako duboko izražena, da je ova drama u svijetu poznata kao najbolje C-ovo djelo. Međutim se o tu slavu svakako takme još i »Postojani kraljević« i »Zalamejski sudac«.
C-ov se rad započeo u doba, kada je španjolska drama proživljavala kobnu krizu: prijelaz od pučke igre na dvorsko kazalište. Stoga posljednja tako tipska španjolska vrsta dramatike t. zv. comedia de capa y espada, c. de enredo ili c. de costumbre kod C-a nije više ono, što je bila kod Lope i drugih C-ovih preteča i suvremenika. To je društvena komedija ili drama (comedia u španj. znači oboje), franc. comédie de moeurs. Nema više onoga svježeg realizma u crtanju tipova iz t. zv. nižih slojeva, nema one neposredne pučke duhovitosti; samo jednom (ali u patetičnom obliku) pokazao je C. i tu svoju snagu: u »Zalamejskom sucu«. Inače se njegove drame ove vrste odigravaju samo u plemićkim i dvorskim krugovima, gdje vladaju konvencionalni pojmovi i gdje je sve odmjereno po kodeksu časti. Zaplet je obično spretno proveden, no osnovan na prilično naivnim sredstvima (preoblačenja, sakrivanja, zamjenjivanja osoba i sl.); dijalog mu je neposredan i gibljiv, tako da bi se te komedije intrige mogle nazvati konverzacionim komedijama: Mañanas de abril y mayo, Dar tiempo al tiempo, Casa con dos puertas, La dama duende i dr. Posljednja je igrana i kod nas kao »Gospođa đavolica« (između sobe gospođe i kavalira tajna su pokretna vrata, za koja ovaj ne zna, i tako ga dama izigrava svojom »čarolijom«). Kao uopće u španjolskoj dramatici, ozbiljna drama i komedija nisu strogo razlučene, štaviše, i u dramama tragičnog značaja redovno dolazi »gracioso«, komična figura, sluga s prirodnim pučkim humorom i filozofijom Shakespeareovih dvorskih luđaka. Za C-a je značajna apsolutna moralna čistoća u pogledu erotike; poštovanje žene i nepokolebljiva lojalnost u odnosu prema njoj posljednji je odraz viteškoga shvaćanja; ne pozna grubih seksualnih aluzija kao Shakespeare. Inače oba velika pjesnika plaćaju svoj tribut stilskoj modi vremena zapadajući katkad u baroknu kićenost (estilo culto, préciosité), koja znači bombast i verbalizam. Uz španjolsku rječitost i veliku produktivnost to je kod C-a češće nego kod Shakespearea. Ali zato je lirizam obojice u svojim najjačim manifestacijama neodoljiv. Kod C-a nas odbija donekle pretjerano shvaćanje časti i krvavo obračunavanje iz ljubomore, što pripada njegovoj zemlji i vremenu. Shakespeare je u povijesnim motivima divno pronicav, iako ni on ne ide za tim, da realistički vjerno iznese povijesne zgode; C-u je povijest samo građa za fantaziju. »Život je san« odigrava se »u Poljskoj« — ali bez ikakve stvarne oznake. Sve je samo simbol i alegorijska sugestija, ali je zato radnja neposrednije shvatljiva, a idejni svijet katolički jasan. Dok se Hamlet sumorno pita, što je u onom »snu«, koji nas »možda« čeka iza smrti (»da, to je, što nam ruku ustavlja, i to je razlog, što je nevolja dugovječna«), Segismundo vidi, da je život »un frenesí, una ilusión, una sombra, una ficción«, ali na kraju, pobijedivši sama sebe, zna, ako život prolazi kao san, da treba iskoristiti vrijeme, da molimo oproštenje za svoje pogrješke i da ih opraštamo drugima. Tako se, gotovo doslovno, molbom iz »Očenaša« završava kršćanska drama, koja ne može biti tragedija nego svečani i slavni uspon duha, kao što se i »Postojani kraljević«, unatoč Fernandovoj smrti, svršava svijetlom i veličanstvenom apoteozom.
Hrvatsko kazalište izvelo je: Život je san, Zalamejski sudac, Gospođa đavolica, Postojani kraljević (princ). Osim toga prevedene su i izvedene kao prigodne igre: Tajne sv. mise, Večera kralja Baltazara (prev. A. Matasović), Pobožnost križu (K. Dočkal). Sve su te drame prevedene po njemačkim preradama, osim »Večere«.
BIBL.: Prvo moderno izdanje Don Juan Eugenio Hartzenbusch, Comedias de Don P. C. de la B., Madrid 1848—50; kritičko izdanje (Luiz Astrana Marin): Obras completas, Madrid 19412.
LIT.: E. Cotarelo y Mori, Ensayo Sobre la vida y obras de C., I., Madrid 1924; Fitzmaurice Kelly, Spanish bibliography, Oxford 1925; M. Menéndez Pelayo, C. y su teadro, Madrid 1881; Isti, Estudios y discursos, III., Madrid 1941; F. Sánchez de Castro, C., estudio critico, Madrid 1881; E. Günther, C. und seine Werke, Freiburg i Br. 1888; Blanca de los Ríos, De C. y de su obra, Madrid 1914; H. Breymann, Die C.-Literatur, München 1905; K. Dočkal, C. de la B., Život, Zagreb 1939.