CAGLIOSTRO, Alessandro, grof, * Palermo 1743, † u tamnici San Leone kod Urbina 1795, u istinu Giuseppe Balsamo, čuveni pustolov u 18. st. Sin trgovca. U 15. svojoj godini stupio među redovnike-milosrdnike. Napustivši doskora samostan učio je neko vrijeme risanje i već vrlo rano podao se razvratnom životu. U Rimu se oženio 1768 lijepom Lorencom Feliciani, bavio se nečistim falzifikatorskim poslovima i pošao iza toga s mladom svojom ženom, koja je zloupotrebljavala svoje draži, da primamljuje vazda nove žrtve, na dalekosežna putovanja. Iza Grčke, Egipta i Prednje Azije krene (1771) put Londona, Pariza, Njemačke i Nizozemske. Svagdje se prikazao kao čudotvorni liječnik i kemičar, koji je svoja čudesna liječenja dijelio siromasima besplatno. Hvastao se, da posjeduje kamen mudrosti, tajnu pravljenja zlata i eliksira za postignuće duga života. Isticao je, da može dozivati duhove preminulih i da je nadaren proročanskim svojstvima. Uslijed svega toga došao je u daljem razvoju svoga života, u ono doba gotovo općenita nagnuća lakovjerju i sklonosti misticizmu, vanredno na glas i do znatna imutka. Za svog prolaznog boravka u Napulju (1775) prozvao se markiz Pellegrino, dok je iduće godine u Londonu poprimio ime i naslov grofa Alessandra Cagliostra. Po drugi put u Londonu, uvukao se u tamošnje lože slobodnih zidara kao tobožnji pronalaznik novoga, savršenijega sustava egipatskog masonstva, izdavajući se kao neki poslanik Velikog Kofte Eliasa, a da po svom kazivanju povede vjernike na put moralnog usavršivanja i sveopćega preporoda. Nastavio je s ovakvim i drugim obmanama i prevarama, te je bio za svojih neprekidnih putovanja uzduž i poprijeko Evrope na mnogim mjestima sjajno dočekan i uvelike slavljen. Iz Rusije protjeran (1780) ustali se konačno u Parizu (1785), gdje je nastojao, da opet različnim čarolijama i pokušanim utemeljenjem novih, od njega izmišljenim tajanstvenim ložama, kao i proračunanom darežljivošću velikog stila, zadobije i ustali glas dobročinitelja čovječanstva. Kao prijatelja kardinala Rohana, označila ga je u čuvenoj aferi Kraljičine ogrlice optužena Comtesse de la Motte intelektualnim začetnikom one grdne prevare, i on je bio zajedno sa svojom ženom utamničen u Bastilji. Uspjelo mu je dokazati svoju nevinost, u čemu ga je podupirao jednom svojom publikacijom također i duševni mu srodnik i prijatelj, pustolov Stjepan Zanović (lažni princ od Albanije) iz Budve, i on bude riješen, ali ujedno prognan iz Pariza. Tada se isprva skloni u London, a 1789 u Rim. Obnovljena njegova djelatnost kao tobožnjeg emisara masonerije prouzroči potkraj godine njegovo uhapšenje i pritvor u Anđeoskoj kuli. Kod rasprave pred inkvizicijom njegova se žena njega posve odrekla i nastupila kao glavni svjedok protiv njega. Bio je osuđen na smrt, a od pape Pija VI. pomilovan na doživotnu tamnicu.

C. je bio na glasu kao čovjek znatne umne nadarenosti i neobične spretnosti, ali nedostatne naučne spreme. U pravom ga je svijetlu prvi prikazao francuski novinar Theveneau de Morande u Courier de l’Europe (1786). Iste one godine posjetio je slavni njemački pjesnik Goethe njegovu rodbinu u Palermu i dao o tom zanimljiv opis u putopisu Reise in Italien. Usto ga je ovjekovječio u svojoj veseloj igri Der Gross-Coptha. Po smrti Cagliostra (1795) mnoge se čudovite legende oviše oko njegova šarena i uzbuđena života, a napose oko njegove smrti.

LIT.: H. d’Alméras, Cagliostro: la Franc-Maçonnerie et l’occultisme au XVIIIe siècle, Pariz 1904; B. Cassinelli, Cagliostro dinanzi al Sant’ Uffizio, Rim 1929; Corrispondenza segreta sulla vita del Conte di Cagliostro... e gli Arcani della Setta degl’Illuminati e Liberi Muratori, Mleci 1791; E. Petraccone, Cagliostro nella storia e nella leggenda, Milan 1912; Sierke, Schwärmer und Schwindler zu Ende des 18. Jahrhunderts, Leipzig 1875; Trowbridge, Cagliostro, the splendour and misery of a master of magie, London 1910.