CAGLIARI, 1. pokrajina na Sardiniji, zahvata južni i jugozapadni dio otoka. Na prostoru od 9.298 km2 živi 507.201 stan. (1936) ili 55 na 1 km2, dok je 1921 bilo samo 415.683 stan. Najzanimljiviji dio je barovita i nezdrava nizina Campidano, u kojoj se vrše veliki melioracioni radovi. Velik napredak obećava ovom kraju i rudno bogatstvo.
2. Najveći grad i glavna luka Sardinije. Leži u dnu polukružnog zaljeva, na južnoj obali otoka. Širi se amfiteatralno podnožjem vapnenačkog brežuljka (120 m), na kome je tvrđava sv. Mihovila. Istočnije i zapadnije su dvije velike lagune. Dva lukobrana zatvaraju pristanište (34 ha površine), koje zbog svog položaja i lake obrane od davnih vremena ima velik značaj.
Danas je C. glavno mjesto na Sardiniji, važno talijansko vojničko uporište. Ima dobre prometne veze s talijanskim kopnom. Razvijeni su veleobrt cementa, kemijski veleobrt, prerada drveta, vina, ribe i brodogradnja. Već 1606 počinje život sveučilišta, koje je tek u najnovije doba upotpunjeno. Osim gradskih zidina i brojnih crkava sačuvani su u bogatom muzeju brojni spomenici duge i promjenljive prošlosti toga grada.
Uređivanjem močvara, pretvaranjem prostranih laguna u velike solane i iskorišćavanjem rudnoga bogatstva povećava se privredni značaj okolice, a tim i samog grada. U vezi je s ovim radovima brzi napredak C-a, koji 1936 ima 106.649 stan., dok je 1921 imao samo 61.758 stan.
Sačuvani su tragovi feničke kolonije, koju su kasnije naslijedili Kartažani. Poslije rimskog osvajanja (238 pr. Kr.) Caralis je imao sretnije dane, jer je osim vojničkog uporišta postao i upravno središte Sardinije i Korzike. Najvažniji su ostatak iz ovog vremena ruševine velikog amfiteatra (88,50X72,90 m). Okupacijom Vandala (454) počinju za C. teški dani, koji su se nastavili i za vrijeme vlade Bizanta. U 13. st. Pizanci su sagradili utvrdu, ali je grad stradao u sukobu Pize i Genove. G. 1326 pripada Španjolskoj, poslije kratke austrijske vlade u početku 18. st. vraćen je ponovno Španjolskoj. G. 1718 pripada Pijemontu, a kasnije Italiji.