CADORNA, 1. Carlo, * Pallanza 8. XII. 1809, † Rim 3. XII. 1891, odvjetnik i političar. Stupivši u stranku liberala sklopio je prijateljstvo s Giobertijem. Prvi put izabran je za narodnog zastupnika 1848. Iste godine postao je ministrom prosvjete. Poslije bitke kod Novare 1849, koja se svršila pobjedom Radetzkoga, potpisao je na bojnom polju uvjete primirja. Bio je 1853—1856 podpredsjednik, a 1857—58 predsjednik zastupničke komore. Cavour mu je 1858 povjerio ministarstvo prosvjete. G. 1868 bio je ministar unutrašnjih poslova, 1869—1875 talijanski poklisar u Londonu. Poslije toga bio je predsjednik državnoga savjeta. Napisao je više djela, među kojima se ističu: La politica di Cavour nelle relazioni fra la Chiesa e lo Stato (1882), Della espansione coloniale dell’Italia (1885), Religione, diritto, libertà (2 sv. 1893). U.

2. Luigi, * Pallanza 4. IX. 1850, † Bordighera 23. XII. 1928, talijanski generalissimus u svjetskom ratu. U srpnju 1914 postao je glavarom glavnoga stožera talijanske vojske. Pokušao je da prodre austro-ugarske položaje prema Trentinu i uglavnom prema Soči. Metodički je priređivao ofenzive na Soči, na Doberdobu, oko Krna, Lavarona, Col di Lana, Sette Communi i drugdje. Imao je većih ili manjih uspjeha, ali je u 12. bitki na Soči došao prodor Nijemaca i Austrijanaca kod Kobarida. Talijanska je vojska u listopadu 1917 morala uzmaknuti najprije do Tagliamenta, a onda na Piavu. U studenom 1917 bio je Cadorna uklonjen s položaja glavara glavnoga stožera. Ostao je još tri mjeseca član međusavezničkog ratnog vijeća, a poslije toga povukao se iz javnog života. Mussolini ga je 1923 imenovao maršalom Italije. General Luigi Cadorna istaknuo se i kao vojnički pisac djelima Il generale Raffaele Cadorna nel Risorgimento italiano (Milan 1922), La guerra alla fronte italiana fino all’arresto sulla linea del Piave e del Grappa (Milan 1921) i Altre pagine sulla grande guerra (Milan 1924).

3. Raffaele, * Milan 9. II. 1815, † Turin 6. II. 1897, talijanski general, brat političara Carla, otac generalissimusa Luigija. Sudjelovao u talijanskom ratu 1848—49, u alžirskom ratu, u Kabiliji, u krimskom ratu, a zatim u talijanskom ratu 1859. Kod Custozze 1866 nije imao uspjeha, ali je zato 1870 zauzeo Rim. Od 1873 do 1877 bio je zapovjednik u Turinu. Odlikovao se i kao vojnički pisac. Najpoznatije mu je djelo La liberazione di Roma nell’ anno 1870 ed il plebiscito (Turin 1889). Sl. P-ć.