BYRON, 1. George Gordon, * London 22. I. 1788, † Missolunghi (Grčka) 19. IV. 1824, engleski pjesnik stare normanske loze. Sudbina mu je bila u krvi i odgoju. Nosio je teško breme nasljednog opterećenja. Otac, »mahniti Jack«, bio je razuzdan i nesavjestan čovjek, dok mu je mati bila neuravnotežena žena, kod koje su se mijenjali časovi velike nježnosti i bezrazložne okrutnosti prema sinu. Povijest B-ovih neposrednih predaka puna je strasti, nasilja i pustolovina. Prve godine života proveo je u Aberdeenu, gdje je pohađao osnovnu školu. Ranom odgoju u Škotskoj B. duguje ljubav prema planinama, poznavanje Biblije, osobito Staroga Zavjeta, i kalvinistička nagnuća. Od rođenja bio je hrom na jednu nogu. U desetoj godini naslijedi naslov lorda i obiteljski dvorac Newstead Abbey. G. 1799 ulazi u pripremnu školu u Dulwichu, gdje pohlepno čita engleske pjesnike. Zatim odlazi u srednju školu u Harrowu. Tu se ispoljava njegova burna narav, puna suprotnosti: čita klasike, povijest i životopise velikih ljudi, ali se u isto vrijeme ističe u plivanju i drugim sportovima, satima sanjari na groblju, a u školi je vođa svih pobuna i nestašluka. U šesnaestoj godini zavoli daleku rodicu Mary Ann Chaworth, koju kasnije spominje u mnogim pjesmama. Toj je ljubavi posvećena i poveća pjesma The Dream (1816), a o njoj pjeva i u Childe Haroldu. G. 1805 odlazi na sveučilište u Cambridge (Trinity College). G. 1807 izlazi njegova prva zbirka stihova Hours of Idleness, koju su dobro primili i općinstvo i kritika. Izuzetak je bio nepovoljan sud škotskog časopisa Edinburgh Review. To je ponukalo osjetljivog B-a, da napiše uspjelu satiru English Bards and Scotch Reviewers (1809), gdje se otkrio njegov dar za tu vrstu pjesništva, u kojoj je ostavio neke sastavke najtrajnije vrijednosti.
G. 1808 napustio je Cambridge i uselio se u povijesni dvorac Newstead. G. 1809 ulazi u gornji dom, gdje se ističe kao vrstan govornik. Iza toga polazi na dvogodišnje putovanje na Istok, koje je sasvim izmijenilo njegov duševni život i bilo od epohalnog značenja za političko i književno buđenje Evrope. Početkom srpnja 1809 kreće iz Engleske preko Lisabona, Gibraltara i Malte do zapadne obale Grčke; putuje na konju kroz Albaniju i u Tepeleniju posjećuje Alipašu, zatim krstari obalama Ambračkog zaliva i konačno dolazi kopnom u Atenu. Odatle polazi na izlete u Antiku, Sunij i Maraton. U proljeće 1810 putuje u Malu Aziju, posjećuje Troadu i ruševine Efeza, pliva preko Helesponta i vraća se sredinom srpnja u Atenu, nakon dvomjesečnog boravka u Carigradu. Glavni događaji prve godine putovanja opisani su u prva dva pjevanja spjeva Childe Harold’s Pilgrimage (1812). U jesen 1810 boravio je na Peloponezu i u Patrasu, dok se u studenom nije smirio u franjevačkom samostanu u Ateni, gdje uči novogrčki, piše bilješke drugom pjevanju Childe Harolda, sastavlja Hints from Horace (slobodan prepjev Horacijeva djela De Arte Poetica, objavljen 1831) i The Curse of Minerva (objavljeno 1815), gdje napada lorda Elgina, što je dao skinuti i odnijeti u Englesku metope i dio friza s Partenona.
U srpnju 1811 B. se vraća u London. Tu doznaje, da su za vrijeme njegova izbivanja umrli mnogi njegovi prijatelji iz djetinjstva. Doskora mu umire i mati. Za sve te zgode piše niz elegija. Njegovo iskreno ispovijedanje osjećaja samoće i melankolije bilo je novost i pobudilo je zanimanje suvremenika. U to vrijeme B. sklapa prijateljstvo s Thomasom Mooreom, pjesnikom »Irskih melodija«, koji je u životopisu B-a ostavio vjeran, ali nešto idealiziran portret pjesnika. G. 1812 izlaze prva dva pjevanja Childe Harolda i B. preko noći postaje slavan. Postaje idol društva, osobito ženskoga. Uzbudljive ljubavne pustolovine remete njegov duševni mir. Redaju se ljubavnice jedna za drugom. Lady Frances Wedderburn Webster javlja se kao Ginevra u sonetima i kao Medora u Gusaru (The Corsair). Tokom 1813 objavljuje The Waltz, The Giaour i The Bride of Abydos. Te »turske priče« stekle su još veću popularnost negoli Childe Harold. Od djela The Corsair, koje je napisano u 12 dana, prodano je 10.000 primjeraka na dan objave (1. II. 1814).
Ljeti 1813 B. se nakon dugog vremena ponovno sastao s polusestrom Augustom, koju je iskreno volio. Utjecaj je te ljubavi na B-ovo stvaranje bio vrlo jak. Njoj je posvetio neke od svojih najboljih pjesama (Stanzas to Augusta, Epistle to Augusta, 1816), a odjeke B-ove privrženosti prema Augusti nalazimo u mnogim djelima, osobito u Manfredu i Cainu. G. 1814 izlazi nastavak Gusara, pjesnička pripovijest Lara, 1815 zbirka pjesama nadahnutih Starim Zavjetom, Hebrew Melodies, a 1816 The Siege of Corinth i Parisina. Ovim »istočnjačkim« pjesničkim pripovijestima B. je proširio obzorje svojih suvremenika u Engleskoj upoznavši ih s dotad nepoznatim Istokom.
Međutim je B. u siječnju 1815 uzeo za ženu Annu Isabellu Milbanke, koja mu je krajem iste godine rodila kćer Augustu Adu. Odmah u početku braka došlo je do nesuglasica, i već u siječnju 1816 Lady B. traži rastavu. Ova je rastava bila uzrok, da je B. u travnju 1816 zauvijek napustio Englesku.
Putujući kroz Nizozemsku i tokom Rajne B. dolazi u Švicarsku, gdje se sastaje sa Shelleyem i njegovom obitelji. U lipnju 1816 nastani se u susjedstvu Shelleyevih, na obali Ženevskog jezera. Tu su 1816—17 pod utjecajem prirodnih ljepota i Shelleyeve poezije nastali The Prisoner of Chillon, Monody on the Death of S., drama Manfred i treće pjevanje Childe Harolda.
Ali ni tu B. ne nalazi mira. U listopadu 1816 odlazi u Mletke, gdje ostaje iduće tri godine, provodeći ih u raskalašenu životu. Izlet u Rim, u travnju 1817, urodio je četvrtim pjevanjem Childe Harolda (1818). Iste godine izlazi i satirična pripovijest iz mletačkoga života Beppo, a Venetian Story u metru »ottava rima«, koji je B. preuzeo od talijanskih burlesknih pjesnika. Pod utjecajem tih pjesnika, poimence L. Pulcija, F. Bernija, G. B. Castija i P. Burattija, B. je počeo pisati svoje glavno djelo, spjev Don Juan, na kojemu je radio do smrti. Pojedina pjevanja izlazila su ovim redom: I—II 1819, III—V 1821, VI—XVI 1823—4, XVII (nedovršeno) 1903. Međutim B. piše g. 1819 pjesničku pripovijest Mazeppa prema jednoj epizodi iz Voltaireova djela »Charles XII«. U proljeće iste godine upoznao se B. s groficom Teresom Guiccioli. S njom se preseli u Ravennu, gdje je napisao dramski monolog The Prophecy of Dante (1821), koji sadržava pjesnikovu viziju o budućem oslobođenju Italije. Dok su se Englezi divili B-ovu pjesništvu, on je za strance, osobito za Talijane i Grke, bio prorok i branič slobode. Braća grofice Guiccioli dovela su ga u vezu s pokretom Carbonara. Propovijedajući mržnju na tirane i zalažući se za potištene narode B. je postao sila u Evropi, ali kao uvjereni aristokrat više je mrzio tirane nego što je volio potlačeni puk, koji je zapravo prezirao.
U Ravenni pod utjecajem grofice Guiccioli prevodi prvo pjevanje Pulcijeva spjeva Morgante Maggiore (1822), zatim 1821 piše drame Marino Faliero, Doge of Venice, The Two Foscari i Sardanapalus, u kojima se, premda romantik, pod utjecajem Alfierija zalaže za klasična pravila jedinstva radnje, mjesta i vremena. Nakon toga slijede starozavjetni misteriji Cain (1821) i Heaven and Earth (1823). Međutim je poeta laureatus Robert Southey prilikom smrti kralja Đure III. g. 1821 napisao elegiju u heksametrima i u njoj usput napao B-ova djela. Na to je B. odgovorio svojom najboljom satirom The Vision of Judgement (1822), u kojoj je izvrgnuo ruglu i kralja i njegova pjesnika.
U to su vrijeme vlasti iz političkih razloga protjerale iz Ravenne porodicu grofice Guiccioli, koja se tada preselila u Pisu, gdje im se B. pridružio u listopadu 1821. Tu je opet našao društvo Engleza, u prvom redu Shelleya, E. J. Trelawnyja, Th. Medwina i E. E. Williamsa, koji su u svojim uspomenama i pismima ostavili dragocjenih podataka o B-ovu životu u ovo doba. Tu je dramatizirao priču »Kruitzner« od neke Miss Lee, Werner, or the Inheritance (1823). Od svih B-ovih drama ova je jedina postigla uspjeh na pozornici. U Pisi je nastala i nedovršena drama The Deformed transformed (1822), nadahnuta Goetheovim Faustom. U travnju 1822 umire Allegra, B-ova kći od Jane Clairmont. Dne 8. srpnja iste godine utopio se Shelley u zalivu Spezije. B. prisustvuje spaljivanju njegova tijela na obali morskoj u Viareggiu. Kratko nakon toga preselio se B. s groficom Guiccioli u Genovu, gdje su nastala posljednja pjevanja Don Juana, satira The Age of Bronze (1823) i pjesnička pripovijest The Island or Christian and his Comrades (1823) prema Blighovu opisu o pobuni na brodu Bounty.
U ožujku 1823 B. je izabran članom londonskog »Grčkog odbora«, kojemu je bila svrha oslobođenje Grčke od Turaka. B. je u početku ponudio novčanu potporu, ali naskoro odluči, da sam pođe u Grčku. Krenuvši iz Livorna stigao je početkom kolovoza u Kefaloniju, a odatle je na poziv kneza Mavrocordata otišao u Missolunghi (5. I. 1824). B-u je uspjelo izmiriti nesložne Grke; trošio je velike svote novaca za opskrbu vojske, i njegove se zasluge u borbama za oslobođenje Grčke ne mogu procijeniti. B. je na kraju za grčku stvar dao i svoj život i tako otkupio mnogu manje plemenitu stranu svoga burnog života. Umro je od groznice u Missolunghiju, gdje mu je pokopano srce, dok mu je tijelo preneseno u Englesku.
O vrijednosti B-a kao pjesnika mišljenja se mnogo razlikuju. Istina je, da se on kao lirski pjesnik rijetko uzdiže do visina svojih suvremenika u engleskom romantizmu, kao što su Wordsworth, Coleridge, Shelley i Keats. Ali B. je genij svoje vrste, pa ga je pogrješno uspoređivati sa spomenutim pjesnicima i suditi mu po običnim pjesničkim mjerilima. Kad se pojavio Childe Harold, značio je novost po bogatstvu boja, po opsegu i raznolikosti krajolika, po smionosti romantičnih slika i živahnih epizoda, po simbolima vječnosti, prostora i ništavosti čovjeka. Tim je djelom B. proširio i obogatio osjećajnost čitača u Engleskoj i na evropskom kontinentu. Zatim su slijedile pjesničke pripovijesti sa svim nejednakostima i nedostatcima brzog pisanja, ali strasni polet, kojim su u njima slikani eksotični prizori, kobni junaci i mračne tajne oduševili su cijela pokoljenja čitača. U pjesnikovu progonstvu nastao je Manfred i pobudio veliko zanimanje. Uspoređivali su ga s Faustom i Izgubljenim rajem, ali premda tu B. mjestimice dostiže neobične visine, djelo je kao cjelina neodređeno i maglovito, jer B-ova snaga ne leži u filozofijskoj refleksiji. Cain ima više dramatskih osobina zahvaljujući živom sukobu motiva, koji izvire iz »osjećaja grijeha i nepravde zakona, koji osuđuje grijeh kao krivnju« (M. Praz). Ali ni Cain, ni Manfred, ni ostalih šest B-ovih drama ne žive ni kao kazališna djela ni kao velika poezija. U njima nema konstruktivne umjetnosti, ni razvoja karaktera; nema napetosti i raspleta, koji su u drami od bitne važnosti.
Pravi B. živi u satiri. Kao satirik on je u Don Juanu obuhvatio više života i mašte nego što je sadržano u ma kojem drugom djelu nakon Don Quijotea. Don Juan je veličanstven roman u stihovima, tehnički savršeno usklađen sa skeptičkim ugođajem predmeta, koji obrađuje. U tom se djelu B. oslobodio osjećaja grijeha te se javlja kao cinik, koji napada sav utvrđeni poredak društva, vrijeđa njegove konvecionalnosti, izlaže ruglu njegovo licemjerje, pa ponizuje čak i njegove vrline. S druge strane djelo je protkano elementima ljepote, snage, nježnosti i tuge, tako da »nije paradoks reći, da upravo u toj unutrašnjoj promjenljivosti leži skladnost i jedinstvo Don Juana« (O. Elton). Premda je ostao nedovršen, taj spjev zauzima posebno i visoko mjesto u povijesti svjetske književnosti.
B. je još neposredniji u političkoj satiri, u Viziji Posljednjeg suda, u Brončanom doba, koje je nadahnulo V. Hugoa, i u Danteovu proročanstvu, kojim se oduševljavao Mazzini. Kad B. govori o slobodi i pobuni, nameću mu se sami od sebe prikladne riječi i zarazno ushićenje, te on njima uzdiže i oduševljava potištene narode od Irske do Poljske, od Evrope do mladih država južne Amerike. I možda ne bi bilo pretjerano reći, da je B. kao čovjek djela i osoba, koja se otkriva u sjajnim pismima, veći od B-a pjesnika. Stoga su neki kritici (O. Elton) prikazali razvoj B-ove umjetnosti kao prilagođivanje B-a pjesnika B-u, autoru pisama, i tvrde, da su njegovi stihovi postali isto tako dobri kao proza njegovih pisama onoga časa, kad se B. počeo »razgovarati« u stihovima. I zaista, u B-ovim najboljim djelima, u njegovim satirama riječi, stil, ritam i sadržaj tvore skladnu cjelinu, i u njima B. postiže savršenstvo vlastitog izraza.
Za pola stoljeća B. je uz Napoleona bio dominantna pojava u cijeloj Evropi. Po slavi se s njim može mjeriti samo Goethe, premda je B-ov utjecaj na evropsku književnost bio mnogo snažniji. Za života su B-a na evropskom kontinentu više cijenili nego li u Engleskoj ili Americi, i dok mu je slava u Engleskoj stalno opadala, njegov je glas u Evropi neprestano rastao. Nastali su prijevodi i parafraze njegovih djela na svim jezicima. Čim su se pojavila u izvorniku, mnoga su njegova djela prevedena na francuski, njemački, ruski i talijanski. S vremenom je broj prijevoda sve više rastao. Tako je na pr. Manfred preveden na armenski, češki, danski (2 puta), francuski (2), nizozemski (2), hrvatski (2), madžarski (3), njemački (9), poljski (2), rumunjski, ruski (4), talijanski (3) i španjolski (3). B-ov utjecaj na evropske pjesnike ne može se dovoljno naglasiti. Za njim su se povodili, da spomenemo samo glavna imena, u Francuskoj V. Hugo, Lamartine, Delavigne i A. de Musset; u Njemačkoj L. Börne, W. Müller i Heine; u Italiji Leopardi i Giusti; u Rusiji Puškin i Ljermontov; u Poljskoj Mickiewicz i Slowacki. Razlog tome treba tražiti u tome, što je B. našao adekvatan izraz za potrebe i osjećaje Evrope, za njenu melankoliju i općeniti duh vremena. Engleska je rodila velikog Evropejca, koji je možda upravo svojim protuinsularnim stavom stekao pravo na građanstvo svijeta i postao prihvatljiv narodima Evrope. Kao najmanje insularan i najevropskiji engleski pjesnik B. je u svojim djelima stvarao nove tipove, koji su jednako privlačili Romane, Germane i Slavene. Njegov je stil bio tako neposredan, predmet njegova pjesništva tako općenit, da su se njegova djela čitala gotovo isto tako dobro u prijevodima kao i u izvorniku. Od Rusije do Španjolske on je dao prvoj polovici 19. st. svijest, ushićenje i izraz budeći svuda liberalne osjećaje i ljubav za slobodom. U razgovorima s Eckermannom Goethe je neiscrpljiv o tom predmetu, dok je B-u iskazao najveću počast prikazavši ga u liku Euphoriona u svom Faustu. U Francuskoj, u kritikama Sainte-Beuvea, B-ovo se ime neprestano spominje.
U svojoj domovini B. nije uvijek bio »prorok«. Engleska mu je kritika često, i s pravom, predbacivala retoričnost, banalnost dikcije i nedostatak glazbenog sluha. Stranci su međutim pregledali te nedostatke. Goethe je rekao, da Englezi mogu misliti o B-u, što ih je volja, ali da nemaju pjesnika, koji bi se s njime mogao usporediti. Evropski su kritici u svom oduševljenju ponekad i pretjeravali, ali su se ipak približili točnoj ocjeni B-ove veličine. Njegov utjecaj na duh pjesništva može se mjeriti samo sa Shakespeareovim. B. nije, poput W. Scotta, stvorio nov književni oblik, premda su pjesnici u svim zemljama oponašali njegova Harolda i pjesničke pripovijesti. Po mišljenju O. Eltona B-ov utjecaj na Evropu bio je trojak. Na prvom je mjestu njegov buntovnički i strastveni »titanizam«, kojemu je on dao najsnažniji izraz. To je lirski, introspektivni B., koji se ispovijeda pred cijelim svijetom i koji je našao najviše odjeka u Francuskoj i Njemačkoj, u Španjolskoj i Italiji, u Skandinaviji i u slavenskim zemljama. Na drugom je mjestu B. satirik, pisac Don Juana, u kome je lirski element stopljen s nečim, što je oporo, iskreno i odvažno. To je pravi, veliki B., koji je manje utjecao na književnost, jer je trebao B-ov genij, da se napiše Don Juan, dok je naprotiv bilo lako oponašati pjesničke pripovijesti. Na trećem je mjestu B. osloboditelj, pjesnik himne grčkoj slobodi, junak Missolunghija, prorok, koji je klicao, da će »krv teći potocima i suze curiti kao kiša, ali će narodi na kraju pobijediti«. Ovaj B., koji je igrao važnu ulogu u revolucionarnoj politici i ustao protiv Svetog saveza kao pobornik mladih potlačenih naroda, rasplamsao je maštu rodoljubnih pjesnika u svim zemljama i stekao ugledno mjesto u povijesti modernih borba za slobodu.
BIBL: Glavno izdanje: Poetical Works, priredio E. H. Coleridge u 7 sv., 1898—1904; Letters and Journals, izd. R. E. Prothero u 6 sv. 1898—1901.
LIT: O životu: Conversations of Lord B. with the Countess of Blessington, 1824; T. Guiccioli, My Recollections of Lord B., 1869; E. J. Trelawny, Records of Shelley, B., and the Autor, 1878; biografije su napisali: J. Galt (1830), Th. Moore (1830), J. Nichol (1879), J. C. Jeaffreson (The Real Lord B,. 1883), Karl Elze (1872), A. Maurois (1930). Kritika: G. Brandes, Haupströmungen in der Literatur des 19. Jahrhunderts, 1872—90; M. Arnold, Essays in Criticism, II., 1888; O. Elton, A Survey of English Literature (1770—1830), II., 1912; J. L. Garvin, B., The Observer, 6. i 13. IV. 1924; M. Praz, La Fortuna di B. in Inghilterra, 1925; P. Quennell, B., 1925. O utjecaju: E. Estève, B. et le romantisme français, 1907; G. Muoni, La Fama del B. e il Byronismo in Italia, 1902; C. Flaischlen, Lord B. in Deutschland, 1890; A. Brandl, Goethes Verhältniss zu B., Goethe-Jahrbuch, 1899. O B. u ruskoj književnosti pisali su A. N. Pypin, W. Spasowicz, K. Waliszewski i A. Veselovski, a u poljskoj A. Mickiewicz, S. Krzeminski, I. Matuszevski i osobito M. Zdziechowski (B. i jego wiek, 1894). J. T-a.
Byron u Hrvatskoj. Odjek Byronove poezije i njegova pustolovnog života bio je vrlo snažan u Hrvatskoj. B-a Vraz naziva »najizvrstnijim pjesnikom vieka sadašnjega«, a Demeter veli, da se »cěli izobraženi svět divi slobodi i jakosti Byronovog duha, koi okrutničtvo od literarnih diktatorah skarši i krila svoje muze od svakog veza izbavi, da se do sunca podigne ...« (Danica, 1838). Lupis-Vukić misli, da je prvi prijevod B. na hrvatski objavljen već 1818 u izdanju njegovih pjesama, u kojem je jedna pjesmica, uz original, otisnuta u prijevodu na deset jezika. Skoro nakon B-ove smrti napisao je Krizmanić u Diversa Carmina bilješku o B-u i dva stiha u originalu; a Appendini (Memorie sulla vita e sugli scritti di G. Fr. Gondola, 1827) je poredio Gundulića s B-om. Stanko Vraz preveo je mnogo soneta i manjih pjesmica, koje su objavljene za njegova života ili kasnije u Dělima (1868). Svojim Djulabijama (1840) stavio je kao motto jedan B-ov stih. U Danici 1841 objavio je pjesmu Angjelii, prijevod jedne B-ove pjesme, koja je kasnije otisnuta u Dělima pod naslovom Na progorju aktičkom. U zbirci »Gusle i tambura« (1845) objavio je četiri prijevoda, kojima je stavio nov naslov, a kao motto prve stihove pjesama u originalu. Među Izvornim pjesmama (1866) otisnuta je Milina i dostojanstvo, prijevod B-ova soneta To Genevra. Osim toga preveo je pjesme Sužanj Šiljonski (The Prisoner of Chillon), prvi put u Kolu 1851, s uvodom, u kome pokazuje dobro poznavanje geneze pjesme i B-ova života, te Parisina, Povijest lorda Byrona, prijevod u stihovima, kasnije objavljen u Dělima 1868. I drugi hrvatski književnici prevode B-ove stihove.
Dragojla Jarnevićeva zanosi se u svom dnevniku iz 1837 za B-om kao pjesnikom slobode. Dimitrija Demeter piše Grobničko polje prema Byronovu Childe Harold’s Pilgrimage, a u Danici 1838 poredi Gundulića s B-om. Kukuljević u pjesmi Domorodac (Milan 1850) spominje B-a, a u Danici 1843 objavljuje pjesmu Uspomena na Veneciju, u kojoj četiri kitice posvećuje Byronu. Nijemčić u Putositnicama citira B-ovu poslanicu Murrayu (1817), a u Mislima na veronejskih poljanah spominje opet B-a i njegov život. Kukuljevićev igrokaz Gusar sastavljen je po Byronovoj pripovijesti The Corsair. I Mažuranićeva Smrt Smail-age Čengića ima mnogo sličnosti s B-ovim Gusarom. Kukuljevićeva je možda zasluga, da se Mažuranić upoznao s engleskom pjesmom, jer se poslije hrvatske preradbe zainteresirao za original. S tim se pitanjem pozabavio Vladimir Lunaček u »Kritici« 1922.
B. je polovicom stoljeća već toliko poznat, da Macun u Kratkom krasnoslovlju o Pěsničtvu (1852) spominje u primjerima i pregledu pjesnika Byrona i njegova Don Juana. Radoslav Razlaga pišući o romantici (Zora 1852) veli za B-a, da je »glava vsiuh, koj svojom preteranostju srednjemu veku nehotice krvave zaseka rane, i tako boljoj dobi put pripravi«. Virgil Malin dokazuje svoje poznavanje B-ove poezije citirajući u svojim Dvim listovima iz Mletaka (u »Slavoncu«, Požega 1865) B-ove stihove iz Childe Harold’s Pilgrimage i Beppa. U isto vrijeme, kada je Vraz preveo B-ovu »Parizinu«, preveo je istu pjesmu i Petranović u »Naše Gore Listu« (1865) u prozi, što je samo ponovni dokaz popularnosti B-ove poezije u to doba.
Šezdesetih godina, a već jedamput i 1847 u Danici, pa i u drugim časopisima, ima mnogo B-ovih stihova, uzetih kao motto različnim pjesmama i pripovijetkama. Velimir Gaj citira u Danici B-ove stihove u originalu. Korajac u »Dragoljubu« 1867 uzima iz Byronove satire Engleski pjesnici i škotski recenzenti nekoliko stihova. Tu su još mnogi prijevodi pjesama: Deželićev prijevod Iztok iz prvog pjevanja Abidovske nevjeste, te Samotnost u prijevodu Velimira Gaja u Danici. Trnski mnogo prevodi s engleskog, pa je u Vijencu 1873 pohrvatio B-ovu pjesmu S Bogom, 1874 Oproštaj s nesudjenom, a 1875 veliku pjesmu Mazepa u dvadeset poglavlja. B-ov Don Juan vrlo je popularan; pisci ga vrlo često spominju ili citiraju nazivajući ga sad »Don Juan«, sad »Dum Ivan«, ili talijanski »Don Giovanni«. Jedan od važnih byronista u Hrvatskoj bio je A. P. Kazali. Byronistički elementi nalaze se u njegovoj poeziji vrlo često, a nije ni čudo, kada znamo, da mu je B. bio jedan od prvih prijatelja u knjizi (Despot). Byronskih tragova ima u njegovoj Zlatki kao i u Vicama. On je preveo Manfreda i Sardanapala, a svom Ćosi, kojemu je bio uzor Don Juan, stavio je na čelo citate iz Byrona (Despot). Na žalost, oba su prijevoda i Ćoso ostali u rukopisu. Sve je to uzrokom, da Kazalija smatraju (Dubravčić) po duhu nenarodnim pjesnikom. Da je ipak ostao nacionalan, pokazao je svojim prijevodom B-ova Pozdrava Domovini (»Zora Dalmatinska« 1845), kojim se je Petar Preradović dvadeset i četiri godine kasnije zanosio i ponovno preveo u Vijencu 1869. — Josip Eugen Tomić već je za mladih dana čitao i B-a te kasnije (1863) preveo u karlovačkom »Glasonoši« njegovu Ne sjećaj me. U »Slovincu« (Dubrovnik) nalazimo često B-ove stihove. Tu je zabilježena proslava otkrića B-ova spomenika u Missolunghiju (7. XI. 1881). Dodajmo ovdje i Šenou, koji je čitao i poznavao B-a vrlo dobro, iako nije izraziti byronist; to se vidi među ostalim i iz Kazališnih izvješća, gdje, pišući o Delavigneovoj tragediji Marino Faliero, pokazuje originalnost i utjecaj B-a te iznosi karakteristiku B-ova Faliera i Sardanapala, koji nisu tako prikladni za kazalište. I u njegovim povjesticama pokatkada nalazimo byronovsku obradu predmeta. Propast Venecije sadržava »ljepotu okolišnog opisa, duhovitu jezgrovitost historijske karakteristike i žar za slobodu, što sve sjeća na Byronov način pjevanja u Childe Haroldu«.
Najizrazitiji byronist 19. stoljeća bio je Franjo Marković, koga Vodnik naziva »Byronist posthumus«. On je već kao đak pjevao u tom smjeru, te ga urednik đačkog lista »Domovina«, poslije tiskanja pjesme Slijepac, ubraja među byroniste. Kasnije i sam Marković veli u uvodu trećem izdanju Kohana i Vlaste, da je njegova »mladjahna fantazija povodjena romantikom Byronovom i Mickijevićevom smislila dogadjaj Kohana i Vlaste«. Vodnik veli, da je B-ov utjecaj na Markovića u Kohanu i Vlasti išao preko Mickijevića. Izravni utjecaj B-ov očit je u epskoj pripovijesti Povratak pod hrvatskog kralja (1871), gdje je izražena B-ova misao borbe pojedinca protiv društva i njegovih nazora. Tip Hadžib Hajrvana potpuno je byronski. I drugi su važniji pjesnici prevodili B-a ili pisali o njemu. Tako Stjepan Buzolić pohrvaćuje u zadarskoj »Iskri« 1884 B-ovu pjesmu Svomu Sinu (nezakonskomu) po nekom doslovnom talijanskom prijevodu, a u Zlatno zrnje uveo je nekoliko B-ovih misli. Prigodom stogodišnjice B-ova rođenja (1888) imamo nekoliko značajnih odjeka njegove poezije. F. I. Despot pohrvatio je u »Vijencu« 1888 Tasovo jadikovanje, a u Kumičićevoj pravaškoj »Hrvatskoj« br. 21, 1888 piše »mtk« o B-u i naziva ga najsjajnijim predstavnikom romantične poezije. Stavlja ga na čelo grupe Byron, Goethe, Ljermontov, Leopardi i Puškin. Da pokaže razliku između Heinea i Byrona, prevodi u prozi posljednju B-ovu pjesmu, pisanu u Missolunghiju nekoliko mjeseci prije smrti.
Književnici oko sarajevske »Nade« povremeno pišu u istom smislu, lako je M. Sabić 1895 objavio svoju studiju Faust i Manfred, koju poentira: »Ako je Goethe bio pjesnik svemira, to je B. bio pjesnik ličnosti. Prvi je tumač njemačkog genija; u drugoga je našao svoga tumača genij engleski«. Vladoje Dukat napisao je 1898 iscrpnu analizu Bayronov The Corsair i Kukuljevićev Gusar. Iste godine u »Vijencu« izlazi njegov prikaz Byronovih Jevrejskih melodija, vrijedan kritički pogled na te, u Hrvatskoj nepoznate i neprevedene B-ove pjesme.
Evo još nekoliko dobrih članaka o B-u: U »Hrvatskoj Vili« 1883 informativan članak s B-ovom slikom; Matoš u svom pismu iz Colignyja 1899, iz mjesta, gdje je B. neko vrijeme živio u vili Deodati, pokazuje dobro poznavanje B-ova života i njegove poezije, te završava: »Obožavam nekoliko naših i Byrona«. Vrlo je iscrpna i dokumentirana Šrepelova studija o B-u u Matičinoj knjizi Pjesnički prvaci u prvoj polovini 19. vijeka. Premda Šrepel crpe podatke iz poznatih djela Brandesa i Elzea, ipak je važnost tog djela dosta velika, jer je u to vrijeme to najpotpunija studija o B-u i jer — po riječima autorovim — treba da ponuka hrvatsku mladež, da s ljubavlju stane izučavati pjesnička djela svjetske književnosti. I doista, hrvatsko đaštvo, koje izdaje list »Nada«, stavlja B-a za primjer, kako treba nauke i vježbe, a i neuspjeha, dok netko postane dobar pjesnik, jer da su B-a stvorili genijem kritika i prvi neuspjesi. On je tako poznat tim đacima, da R. K. poređuje Shelleya s Byronom. U isto vrijeme Krišković prevodi izbor eseja od Macaulaya (1896), čiji essay o B-u dopunjuje prije izašli Šrepelov.
Iako B. nije tipičan dramski pisac, ipak je i na hrvatskoj pozornici zauzeo vidno mjesto među najranijim stranim dramama. 26. VI. 1847 daje se spomenuta Kukuljevićeva dramatizacija Byronova Corsaira pod naslovom »Gusar«. U Miletićevoj pak eri daje se premijera Manfreda (29. V. 1897) prema Miletićevu prijevodu, tiskanom već (1894) s dobrim prikazom života i rada B-ova. Povodom toga prijevoda napisao je Dukat u Vijencu 1894 kritički prikaz Manfreda i Miletićeva prijevoda. Za Miletićeva Boleslava piše Frank Wollmann, da mu je, osim Hamleta, izravan uzor bio Manfred. Tako isto veli Wollmann, da je Markoviću uzor za Karla Dračkog bio B-ov Manfred, te naziva Karla Dračkog novim izdanjem tragičnih junaka Byronovih. 22. V. 1917 bila je premijera B-ova Kaina, misterija u 3 č., u prijevodu M. Bogdanovića. Davan je svega dva puta. Tiskan je kao treća knjiga »Pozorišne Biblioteke« u Zagrebu istom 1921.
Neka budu spomenute još Uspomene Imbre Tkalca-Ignatijevića, tiskane u Obzoru 1925 povodom njegove stogodišnjice rođenja, u kojima on veli, da mu je 40-tih godina, t. j. u đačkim danima, lektira bio i B. U Obzoru od 19. IV. 1924 komemorirana je stogodišnjica B-ove smrti. Josip Horvath piše članak Byron iz perspektive 20. vijeka, gdje govori o utjecaju B-ovu, pa veli, da se i kod nas vidi izravan B-ov utjecaj kod cijelog ilirskog književnog pokoljenja; Ivo Hergešić piše članak Nepoznata ljubav lorda Byrona, gdje veli, da se među ženama, koje su krasile njegov život, nalazi i jedna naša zemljakinja, Margarita Florio, posvojče i rođakinja Giorgia de Florio, porijeklom Hrvata, valjda iz Boke, koja je odbjegla k lordu B-u i s njim živjela; članak Don Juan, žene i Italija donosi biografske podatke i veze B-a sa ženama. Od novijih prijevoda treba spomenuti podužu B-ovu pjesmu San, koju je u stihovima preveo Vinko Krišković prigodom proslave sto i pedesete obljetnice B-ova rođenja (»Hrvatska Revija«, 1938).
Ali je u Hrvatskoj bilo i B-ovih protivnika, koji su u njegovu pjesništvu vidjeli nešto negativno i za nas nepotrebno, ako ne i opasno. N. Tommaseo veli: »Našoj Iliriji je tudj način pjevanja Byronova ... Nama se hoće utjeha, a ne novih zdvajanja; nama su potrebni osjećaji, a ne strasti«. On dalje preporuča našim ljudima, da B-a i ne čitaju. Ali unatoč tim osamljenim protivnicima B. je zauzimao vidno mjesto u duhovnom životu hrvatskih književnika i jako je utjecao na cijelu našu književnost prošloga stoljeća. R. F.
2. Henry James, * Manchester u siječnju 1834, † Clapham 11. IV. 1884, engleski pisac komedija i glumac. Bio je prvi izdavač tjednog šaljivog lista »Fun«, a prvo mu je djelo kratka šaljiva gluma Comic Trials. Napisao je niz komedija, koje su s uspjehom prikazivane. Materijalni uspjeh donijelo mu je djelo Our Boys, pa zatim The Upper Crust. B. je autor djela, koja su doživjela najznatnije uspjehe njegova vremena. Napisao je i roman Paid in Full (1865).
3. John Byron, * 1600, † Pariz 23. VIII. 1652, prvi barun u obitelji B., engleski vitez. Bio je najstariji sin Sir Johna B., član stare obitelji iz Lancashirea, koja se preselila u Newstead, blizu Nottinghama. Za vrijeme trećeg desetljeća 17. st. bio je član parlamenta za grad i zatim za grofoviju Nottingham. Zatim je imenovan od kralja poručnikom u Toweru, ali je tu službu ostavio. Sudjelovao je u borbama kod Powick Bridgea, zapovijedao je svojom pukovnijom konjanika kod Edgehilla, Newburya, Nantwicha te u Lancashireu. Sudjelovao je i u drugom građanskom ratu. Bio je među onom sedmoricom, koju je parlamenat pomilovao, ali je uza sve to otišao u Pariz, gdje je ostao do smrti. Iako je dvaput bio oženjen, nije ostavio djece, pa ga je naslijedio njegov brat Richard (1605—79), guverner Newarka. Ostalo petoro braće B-a nalazilo se u službi Karla I. za vrijeme građanskog rata.