BUŽANI, stara hrvatska župa, dolaze pod tim imenom zapisani već 1071 u povelji, kojom kralj Petar Krešimir podjeljuje rapskom biskupu »iuppam Liceke, iuppam Buçani et Boçachi«. Postojali su, prema tome, već za vladanja kraljeva hrvatske narodne loze, a oko njih su u to vrijeme bile, osim Ličke, i župe Gatska, Senjska, Vinodolska i Krbavska. Konstantin Porfirogenet ne navodi ih, doduše, u svojem opisu Hrvatske, te su u 10. st. po svoj prilici bili sastavni dio velike Ličke župe, koja ih je i poslije jednim svojim krakom potpuno opkoljavala. Posebna župa postali su B., sudeći po tome, istom u toku 10. st. Održali su se u tom značenju sve do dolaska Turaka, koji su njihovo zemljište bili sasvim osvojili. Granice B-â poznate su već iz ranih naših listina. Prema Lici međa im je bio potok Hotešica, prema Senjskoj župi i Podgorju sljeme Velebita, na sjeveru Krasno i Kuterevo pripadali su još njima, a daljna je granica tekla visokim kosama iznad potoka Gatske te je, udarajući između Janjca i Ravnjana, u svojem istočnom dijelu potpuno odgovarala današnjoj međi između perušićkoga i koreničkoga kotara. Zapravo je to stara granica između Bužana i Krbave, koju su i Turci prihvatili i održali i koja se onda očuvala u svim pojedinostima do danas. Tako i perušićki kotar i stare graničarske kumpanije odgovaraju opsegu starih B-a, samo su iz toga područja ispali Krasno i Kuterevo, koji su ležali u skrajnom sjevernom dijelu.

B. su u cijelo vrijeme svoga opstajanja dijeljeni u dva okružja, u jedno osnovno, i drugo, koje se zvalo Boča, a nalazilo se oko istoimene tvrđave kraj ušća Bakovca u Liku. Nema sumnje,da je Bočać u starijem razdoblju biobposeban dio velike Ličke župe, pa kada su osnovani B. kao župska jedinica, Bočać je uvršten u njih, ali su i uprava i predaja održale dugo njegovu stanovitu samostalnost, koja se gubila sve to više u daljnim stoljećima.

Plemenski ustroj stare župe predstavljala su u B-ima tri plemena: Poletčići, Stupići i Kršelci. Od njih su Poletčići pripadali potpuno povlaštenom plemstvu, koje je sačinjavalo poznatih dvanaest hrvatskih plemena, a Stupići i Kršelci izišli su iz jobagionske postrojbe župskoga grada. Poletčići su inače u svojoj osnovi bili veliki posjednici s mnogobrojnim članstvom u Lučkoj župi i u Sidragi, te su odande došli u Bužane kao i Mogorovići u Liku, a Lapčani u Lapac kao visoko povlašteni članovi plemstva. Polovinom 13. st. dobili su nešto posjeda u B-ma i neki Gusići iz plemena Lapčana, koji su se do dolaska Turaka razvriježili u desetak obitelji, a i inače su ih uvažavali u župi. Kasnije su manji posjednici na tom zemljištu postali i članovi plemena Kolunića, koji su se u Bužane doselili iz Pseta. Iz te župe bili su i plemeniti Perušići, po kojima je posjed Vrhovina stekao s vremenom ime Perušić. Oko 1420 stekli su prostrane posjede i županstvo u B-ma Frankopani, i oni su postali razmjerno najveći posjednici na tom području. Središte župe B-â bilo je u gradu Bužanu, koji se zvao i Potorjan; nalazio se na onom humu na zemljištu današnjega sela Aleksinice, koji leži između Oteša i Ostrovice. Ta župska tvrđava mora da je bila sagrađena još u 9. ili 10. st., jer je već u 15. st. napuštena kao stara i neupotrebljiva. Sudeći po njenu drugom imenu Potorjan bit će, da je bila podignuta ispod neke još starije utvrde, koja je imala oblik tornja. Oba imena, Bužan i Potorjan, upotrebljavala su se za taj središnji župski grad još i u 15. st., ali je ono prvo svakako bilo starije, jer nosi u sebi ime župe. Podgrađe ispod tvrđave bilo se razvilo podno huma po nižem tlu, ali mu se glavni dio nalazio na mjestu središta današnje Aleksinice, gdje je bila izgrađena i podgradska crkva. Ona je po gradu nosila uvijek i svoje ime, pa kako je bila posvećena sv. Mariji, zvala se sv. Marija ili Marina buška. Samo podgrađe imalo je ime Tržić. U njemu je bio jasno sadržan značaj društvovnoga položaja njegova stanovništva, koje su sačinjavali uglavnom trgovci i obrtnici. Kako se Tržić nalazio kraj upravnoga i sudskoga središta same župe, u kojem je bilo okupljeno potrebno činovništvo, u njemu su se u pravilu obdržavale skupštine i zasjedavali su rotni stolovi buškoga plemstva. Oni su u trgovačkom podgrađu imali za to skupljanje dovoljne prilike, ali je u tu svrhu kraj Tržića i u blizini župskoga grada bilo izgrađeno i veliko svratište, koje je po tadanjem nazivanju nosilo ime u latinskim spomenicima hospital, a u hrvatskim špitalj. Za svratište izričito navode, da se nahodi nasuprot župnoj crkvi sv. Marije buške, dakle u neposrednoj blizini podgrađu Tržiću. Ono je prema tome moglo izdašno poslužiti nesamo kod okupljanja plemstva, nego i za mnogobrojni svijet, koji je dolazio na velike sajmove u Tržić, ili je putujući na more ili od njega u Liku mogao u njemu prenoćiti. To je svratište bilo posvećeno sv. Mariji Magdaleni, te je u njem postojala i kapela s tom posvetom. Ona je imala i svoga posebnog kapelana. Patronatstvo nad svratištem imao je kralj, koji ga je u kasnijem toku 15. st. dao Frankopanima. Kao vrlo važnu društvovnu ustanovu darivali su svratište bogatiji posjednici iz okoline dobrim susjednim imanjima; zapisano je već 1411, a spominju ga češće u 15. st. Tako su na tom položaju, kao starom središtu B-â, izgrađeni kao na jednom kupu: župski tvrdi grad, župsko trgovište, župska središnja crkva i najposlije župsko svratište. Još valja uzeti u obzir, da je tu u neposrednoj blizini, u selu Gvoznici, današnjem Vagancu, stanovalo nekoliko obitelji plemena Kršelaca, u kojih je po nasljednom redu bilo u rukama župsko satništvo sa župskim i plemenskim pečatima. Prema svemu tome shvatljivo je, da su i redovnici sv. Pavla izabrali za gradnju svoga samostana zgodan položaj u Donjem Zažićnu, u neposrednom susjedstvu s Tržićem, jer je tako i samostan dobivao središnji župski značaj. Tržić je bio spojen dobrim putovima kroz Velebit s lukama na moru, osobito s Jablancem, Senjom i preko sv. Jurja s Bagom. Tržić je po tome bio i stovarište primorske robe, koja se iz njega upućivala u dalje kopnene krajeve. Kada su Turci zavladali ovim zemljištem, Tržić je zadržao taj značaj, ali je u novim prilikama promijenio staro ime u novo tursko, u obliku Pazarište, koje je inače imalo isto značenje kao i prijašnje hrvatsko. To se novo ime održalo do danas.

S buškim županstvom Frankopani su od kralja stekli i grad Bužan (Potorjan), ali su ga oko 1450 zapustili sagradivši sebi na središnjem župskom zemljištu dvije nove suvremene tvrđave, jednu na brdu Hotešu (danas Otešu), a drugu na Ostrovici. Kako su dvije loze Frankopana bile posjednice u B-ma, to je svaka iz svoga grada upravljala svojim dijelom župe. Ispod njih ubrzo su se razvila podgrađa, ali se od njih podigao do većega značenja jedino Hoteš, koji je od Tržića bio udaljeniji nego Ostrovica. U oba su podgrađa postojale i župne crkve. U to zemljište spadala su i dva velika naselja: Zažićno Gornje i Donje; prvo je obuhvatalo područje današnje Kalinovače, a Zažićno Donje nalazilo se potpuno na tlu sadašnjega Pazarišta Donjega. Oba su se mjesta sastojala od više skupina kuća i zaselaka, a župne su im crkve stajale u središtima. Oko 1490 sagradili su posjednici u Zažićnu Donjem iz bratstva Draškovića na brdu Gračini iznad potoka najprije zavjetnu crkvu Bl. Djevice Marije, a onda i samostan za redovnike, koji će tu crkvu dvoriti. U samostan su pozvali pavline, kojih je u okolini bilo nekoliko konvenata. Ubrzo je taj pavlinski samostan u Zažićnu postao važna ustanova u B-ma, te su ga pojedini bogatiji posjednici iz te župe i iz Like darivali zemljama, šumama i drugim dohotcima. Samostan je doduše djelovao samo tridesetak godina, ali je ipak ostavio trajnu uspomenu u tome kraju. Ruševine su mu ostale sve do novijih vremena, a i toponomastika mu je održala spomen u imenu Kloštar, koje su primili i poslije turskoga gospodstva doseljeni Bunjevci. Za turskoga prodiranja pobjegli su iz njega pavlini u Novi, kamo su prenijeli i za ličku povijest dragocjene svoje listine. Zažićno Donje i Ostrovica dopirali su prema sjeveru do šumovitih vrhova, a s druge strane gore počinjalo je već područje Bočaća, od kojega su tu graničila sela Sorakin i Psivići.

U istočnom dijelu međurječja Otešice i Like bilo je još nekoliko naselja. Prije Turaka to je zemljište bilo puno šume i vlage i dovoljno plodno, da prehrani gušće stanovništvo. Tu je između Hoteša i Gvoznice ležalo veliko selo Stara Vas, a do nje uz Liku Selčani i Nedomišalj. U Staroj Vasi na mjestu današnjega sela Klanca stajala je po svoj prilici crkva sa župom. Oko huma, koji se sada zove Veliki brijeg, razvila su se tri mjesta, koja su po tom humu dobila i ime: Humčani, Pothum i Zahumići. Od njih su Humčani bili najveći i zauzimali su zemljište sve do Otešice, na kojoj je to selo imalo mlinove. U Humčanima bila je i župa s crkvom sv. Uršule. Zapadno od njih, uz Otešicu prema Lišu, nalazilo se Novo Selo na mjestu današnjega Brezova Polja. U njegovu području bio je most, kojim se preko Otešice išlo u Liku. U Novom Selu stajala je i crkva sa župom, zabilježena 1512. Humčani i Novo Selo međašili su na Otešici s velikim ličkim naseljem Kasezima, koji su zauzimali zemljište od Novčice do Otešice; na njemu su danas Gospić, Smiljansko Polje i istočni dio Smiljana. Na cijelom tom području između Otešice, Like i Bočaća, od Zahumića do Zažićna Donjega, osnovno je plemićko naselje pripadalo plemenu Kršelaca, koji na drugim stranama Bužana i nisu imali posjeda. U spomenicima od 13. do 16. st. zapisano je oko pedeset prezimena na ovom zemljištu, a najmanje toliko ostalo je i nezabilježeno. Na svako od tih prezimena otpalo je poprečno po nekoliko kuća. Za Draškoviće, osnivače pavlinskoga samostana, znamo iz njihova popisa, da ih je oko 1400 bilo 18 kuća. Mnogobrojni su bili i Gvozničani, Selčani, Starovašani, Humčani i Novoseljani, te se može uzeti, da je Kršelaca na tom zemljštu bilo pred dolazak Turaka nekih 400 kuća. Osim toga plemenitog naselja bilo je tu i nekoliko stotina domova kmetova, a i tri trgovišta: Tržić, Hoteš i Ostrovica. koja su imala posebno građansko stanovništvo. Tomu jakom naselju odgovarao je i broj župa, a i pavlinski samostan u Zažićnu imao je tu veliko polje djelovanja.

Kao što je dobro bilo naseljeno to područje Kršelaca, tako je i Bočać koji je zauzimao zemljište oko donjega dijela potoka Bakovca, imao gusto naselje s velikim mjestima Psivićima, Kosinjem i Sorakinom i s manjim selima: Botucima, Bucima, Malom vsi, Hotiljom vsi, Gorenjom vsi i Erdečom vsi. Bočać je prema tome i na svom malom hataru imao dvije župe, u Psivićima sv. Marije i u Kosinju sv. Ane. Izvan Bočaća oko potoka Bakovca i donje Like već je ležalo područje, koje je pripadalo osnovnim Bužanima. Osim oko potoka Like to je visoko planinsko tlo, na kojem je i prije Turaka, kao i sada, bilo rijetko naselje. Tu su posjednici bili uglavnom Frankopani, koji su veliku korist vukli iz starih, gustih šuma i mnogobrojne planinske divljači. Spomenici navode u zapadnom dijelu toga područja posjede Ljupčiće, Košćicu, Tribljane, Marince, Kuterevo i Krasno. Od njih su Ljupčići ležali u susjedstvu s Psivićima, na položaju današnjega Bakovca i Ribnika, s jedne i s druge strane gornjega dijela potoka Bakovca. U njihovu hataru nađene su ruševine stare crkve s glagoljskim natpisima, u kojima se spominje Anž Frankopan, a koji su uzidani u današnju crkvu sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu. Vidi se iz toga, da je u Ljupčićima stajala prije Turaka crkva, jamačno župna za onaj kraj. Na Ljupčiće nastavljao se posjed Košćica, koji je opet graničio s Kuterevom. Prema tome Koščica je obuhvatala današnje selo Goljak, a do nje su bili Tribljani na položaju Rudinke i Strašnoga. Tako su ta sela bila povezana s Krasnim i s Kuterevom, koji su činili na toj strani i granicu Bužana. Selo Marinci češće se navodi u poznatim spomenicima; zna se, da je ležalo istočno od Košćice, na zemljištu oko ponora Like. Tu su na povisokom humu ruševine stare crkve toga sela, koja je svakako bila posvećena sv. Mariji. U Marincima su uz Frankopane bili posjednici i drugi plemići, i to iz plemena Stupica. Zapisana su njihova 22 prezimena, što znači, da su imali nekoliko puta toliko kuća. Na ostalim navedenim posjedima bilo je samo kmetsko naselje, koje je uglavnom pripadalo Frankopanima.

Nešto istočnije od Marinaca, između današnjih sela Otoka i Donjega Kosinja, postojao je prije Turaka još jedan pavlinski samostan u B-ma, o kojemu postoji zapis iz 1464. Po tom navodu imao je Martin Frankopan patronatstvo nad crkvom Bl. Djev., koja se zvala opatijska. Ruševine toga samostana spominje i biskup Sebastijan Glavinić u svom opisu Like iz 1696. I danas se taj položaj zove »Kloštar«, u čemu je najbolji dokaz, da je samostan postojao na tom mjestu. Nalazio se prema tome na povisokom humu, na kojem je kasnije izgrađena crkva sv. Petra, za koju se zna, da je podignuta od ostataka stare crkve. Sudeći po 1464 godini taj su samostan pavlini sagradili mnogo prije nego Draškovići u Zažićnu. To je i najstarija ustanova te vrste u B-ma, koja je u svom kraju imala i veliko uljudbeno značenje. Spomenuti Glavinić navodi, da su u Kosinju tiskani glagoljski brevijari, koji su još u njegovo vrijeme služili glagoljašima. Nema sumnje, da su taj posao obavljali učeni i vrijedni pavlini toga samostana, jer su pavlini i inače po tim našim krajevima čuvali glagoljsku predaju. Po tom pavlinskom samostanu, a pogotovu po toj tiskari izišao je Kosinj osobito na glas, te je stoga još koncem 17. st. Glavinić mogao zabilježiti predaju, da je to mjesto prije Turaka bilo nadaleko poznato.

Na zemljištu u blizini samostana bilo je i inače jače naselje; spomenici su zapisali na njemu velika mjesta Sređane (Srijane) i Tržno i manja sela Kološce, Muravičane i Dobrečane. Od njih su Sređani ležali na položaju današnjega Kosinja, u središtu toga kraja donje Like, po čemu su i stekli ime. Tržno u našoj toponomastici znači zborno mjesto, te je tako i nazvano po svom položaju u blizini samostana, na kojem je okolni svijet zborovao. U oba ta mjesta postojale su i crkve sa župama, u Sređanima sv. Marka, a u Tržnu sv. Jelene. Crkvama su se ruševine dobro vidjele još u 19. st., sv. Marka na brdu Basarici, a sv. Jelene u današnjem Bastaškom Selu. Tako je u cijelom Bočaću i u njemu susjednom dijelu Bužana oko donje Like bilo sedam crkava sa toliko župa oko njih. Još je spomenuti Glavinić zabilježio predaju, da se prije Turaka svijet na tom području molio Bogu u sedam crkava, što odgovara i istini. U Sređanima, Tržnom i u navedenim malim selima živjelo je plemićko i kmetsko naselje; oni prvi navode se u listinama u desetak prezimena. Pripadali su kao i svi drugi plemeniti rodovi u Bočaću i oko donje Like plemenu Stupica. Iz ovoga su kraja i plemići Skalići, koji su kasnije u hrvatskoj javnosti izišli na glas.

Uz ovo naselje veže se s istočne strane zemljište, koje se ispod Obljaja proteže uz Liku i zahvaća mala polja, prikladna za obradu i nastanjivanje. Prema doturskim listinama tu se nalazilo nekoliko većih mjesta i manjih sela, povezanih s jedne strane sa Sređanima, a s druge s naseljem u polju oko današnjega Perušića. Spomenici navode tu mjesta Gribe, Glagoliće, Gomiliane, Vascu, Radoslavlju Vas, Tihotinu Vas, Banj Dvor, Banje (Banovo) Polje i Ban Stol. Banjem Dvoru zna se točan Položaj: to je mjesto sa župnom crkvom ležalo na području današnjega sela Mlakve, a do njega su se nalazili i posjedi Banje Polje i Ban Stol. Još je tu sredinom 19. st. zemljopisac Frane Frass vidio ruševine velikih zgrada, za koje se može pretpostaviti, da su nekad bile banski dvori, po svoj prilici u vremenu do 12. st., te su ih onda kasnili posjednici Krbavski preuredili za svoje stanovanje. Od tih mjesta Bansko Polje jamačno je bilo na položaju sadašnjega sela Poljana, koje se upravo nalazi ispod brda Mlakvene grede, na kojoj su te velike zgrade bile izgrađene. Selo Gribi ležali su svakako ondje, gdje je danas selo Krš, jer obje te riječi znače isto. Sva ostala sela navode doturske listine u neposrednoj blizini Griba osim Glagolića, koji su bili povezani s naseljem u Perušićkom polju. Kako su Gomiljani od tih sela bili najveći, oni su valjda zauzimali područje današnjih Vukelića, a Vasca, Radoslavlja Vas i Tihotina Vas nalazila su se do njih. Prema tome Glagolići su ležali na onom velikom polju, koje danas obuhvata selo Studenci; tu su se oni mogli povoljno razvijati, te su imali i crkvu sa župom. Na tom zemljištu plemićko je naselje pripadalo plemenu Stupića, ali je bilo zastupano i veliko pleme Lapčana s desetak obitelji. Veliki su posjednici bili u tom kraju i pojedini članovi plemena Gusića, pogotovu Krbavski, kojima su pripadali Banje Polje i Banj Stol s velikim hatarom. Gusići su ovamo sredinom 13. st. i doveli Lapčane, koji su se onda razvriježili u povoljnim prilikama; njihovi su posjedi bili u Gomiljanima, Vasci i Radoslavljoj Vasi.

Razmjerno vrlo dobro bilo je u B-ma naseljeno cijelo ono plodno polje, koje se nalazi istočno od potoka Like do vrhova oko stare župske granice. Na tom zemljištu postoje i danas ruševine ili predaja o devet starih crkava, vjerojatno je, da ih je bilo i više u tom jakom naselju. Tragove mnogih starih crkava u tom kraju spominje i biskup Glavinić. Veliku crkvu u Mohlićima, koji su ležali na položaju današnjih Kvarata, zapisale su listine i prije Turaka. Po svemu tome zna se, da su crkve u dotursko vrijeme stajale na mjestu sadašnjega Kaluđerovca, Maloga Polja (sv. Jelene), na Klisi kraj Perušića, sv. Marka, sv. Vida u Štitaru, sv. Marije Magdalene, sjeveroistočno od Štitara, u Konjskom Brdu kraj Lipove Glavice i sv. Trojstva ondje, gdje je i danas crkva te posvete, nešto istočnije od Konjskoga Brda. Vjerojatno je, da su crkve postojale i na Janjcu i u Gostovači. Prema broju crkava bilo je i toliko velikih naselja, a pokraj njih i poveći broj manjih sela. Doturski spomenici navode na tom zemljištu: Vrhovinu, Mohliće, Štitare, Zalužane, Dugopoljce, Mazalce, Dubovik, Baliće, Rali, Maholce, Podstenjane, Nevariće, Rotču Vas, Čelopeke, Kučane, Tri Vsi i Sokolce. Nekima od tih sela znamo siguran položaj, a drugima ga možemo odrediti približno. Vrhovina je današnji Perušić. U njoj su Frankopani sagradili jaku tvrđavu, a oko 1490 darovao je i tvrđavu i posjed oko nje Anž Frankopan braći Perušićima, koji su bili podrijetlom iz Pseta. Po njima je Vrhovina ubrzo dobila svoje novo ime, koje se do danas održalo. Prema tome je i stara crkva na Klisi pripadala staroj Vrhovini. Štitar je i sada naziv gradine nekoliko km sjeverno od Perušića. Mohlići, o kojima ima nekoliko listina iz 15. i 16. st., uvijek se navode kao susjedno mjesto Štitaru. Kako su u Kvartama postojale ruševine velike crkve i prostrane zgrade s mozaikom i dugim vodovodnim cijevima, jasno je, da su se prije Turaka na tom položaju nahodili stari Mohlići, za koje znamo, da su bili veliko mjesto, u kojem je stanovao i svoje dvore imao vikar buški. Ostatci spomenute velike zgrade jamačno su bile ruševine tih vikarovih dvora. U Mohlićima bilo je i veliko spremište hrane, izgrađeno u obliku visokoga tornja, koji je nekoliko spratova imao i pod zemljom. Tu je stajala i mjera za dijeljenje žita, nazivana kvarta, po kojoj je novo selo pod Turcima i nazvano. Dugopoljci su jamačno ležali na mjestu današnjega Kaluđerovca, jer oblik toga zemljišta odgovara imenu naselja. Prema tome je i Rotča Vas sadanje Malo Polje. Velika su sela bila i Dubovik, Mazalci, Maholci i Zalužani; ta su četiri naselja zauzimala područja današnjih sela Klenovca, Mezinovca, Svetoga Marka i onaj dio oko Kasumovića. Po cijelom su tom zemljištu živjeli članovi plemena Stupica u mnogobrojnim kućama; samo po zapisima znamo ih oko stotinu prezimena s nekoliko stotina kuća. Stupićima su pripadala i velika sela Balići i Rali i dva manja zaselka Podstenjani i Nevarići; ona su ležala oko Mohlića i Štitara. Iz njih poznajemo dvadesetak prezimena.

Osim Stupića u ovom su kraju stanovali i članovi glasovitoga plemena Poletčića. Njihova su bila četiri sela: Čelopeci, Kučani, Sokolci i Tri Vsi. Kako se spominju kao prvi susjedi ličkih plemena uz Vrhovinu i Perušića grad, vidi se, da se njihovo naselje nalazilo uz jugoistočnu bušku granicu od Vrhovina do Lipove glavice zauzimajući područja današnjih mjesta Prvanaca, Bukovca, Konjskoga Brda i dijelom Perušića. Najveće su im naselje bili Čelopeci, gdje im je stajala i župna crkva, po svoj prilici na Lipovoj glavici. Poletčići su živjeli na dobroj zemlji te su se mogli povoljno razvijati. U poznatim spomenicima zapisano ih je 17 prezimena, po čemu se vidi, da ih je u B-ma oko 1500 moglo biti osamdesetak domova.

U crkvenoj upravi B. su spadali pod biskupiju senjsku, u kojoj su sačinjavali poseban arhiđakonat; zbog važnosti područja stajao mu je na čelu — isto kao i u Lici — vikar, s većom upravnom vlašću. U B-ma bio je razmjerno velik broj župa, što pokazuje, da je i naselje bilo mnogobrojno. Sva četiri plemena — Stupići, Kršelci, Poletčići i Lapčani — mogli su zajedno imati oko 1200 domova, od toga Stupići nekih 700, Kršelci 400, Poletčići 80, a Lapčani i nešto Kolunići, koji su u B. doselili u 15. st., oko 20 domova. Tako je plemićkoga stanovništva pred provalu Turaka u punoj snazi moglo biti oko 6000 čeljadi. Kmetsko naselje, koje je u toj župi bilo razmjerno dovoljno jako, ipak nije bilo toliko mnogobrojno, koliko plemensko, koje je velik dio zemlje samo obrađivalo. Stoga je kmetskoga stanovništva u župi bilo uglavnom na posjedima Frankopana, Krbavskih, jačih plemićkih imućnika i crkve. Broj im je mogao dosezati trećinu ili možda i polovinu plemićkoga. Kmetove u tom kraju nazivahu »kmeća dijet« (od kmeće diti).

Kao i drugdje po sjeverozapadnijim hrvatskim krajevima govorene su riječi župa i županstvo i u B-ma u oblicima špan i španstvo. Mjesto tih izraza dolaze dakako i riječi knez i kneštvo, te se i zamjenik kneza ili župana zove potknežin. Očekivali bi prema visokom položaju plemena Poletčića u starijem razdoblju, da će iz njih biti uzimani župani, ali u spomenicima nema za to dokaza. Tu su čast imali visoki pouzdanici kraljeva dvora, pod konac 14. i u početku 15. st. Krbavski, poslije jamačno Frankopani, a kasnije pojedini uvaženi članovi ratničkoga ustroja kao i u drugim susjednim župama. Domaća plemena davala su članove za rotni (porotni) stol plemenitih ljudi Buške župe; stolu je dakako predsjedao ili sam župan (špan, knez) ili njegov zamjenik. Iz sačuvanih listina točno se vidi, kolikim su brojem sudaca u rotnom stolu bila zastupana pojedina buška plemena. Kako je župa bila dobro naseljena, rotni je stol sastojao od četiri suca i od dva pristava. Stupići su uvijek davali u taj broj dva suca, a Kršelci i Poletčići po jednoga. Mjesto Poletčića, a katkad i mjesto Kršelaca, davali su četvrtoga suca i Lapčani. Tako su i pristava davali Stupići uvijek jednoga, a ostala plemena drugoga. Značajno je za tadašnje društvovno shvaćanje na tom hrvatskom zemljištu, da su u rotni stol plemenitih ljudi uzimali i u suce i u pristave i članove od »kmeće diti«; oni su dolazili na mjesto četvrtoga suca i drugoga pristava. Koliko se vidi iz sačuvanih listina, rotni je stol buški uvijek držan u Tržiću, a »navadni« mu je dan bio prvi ponedjeljak u mjesecu.

Za turskoga prodiranja Buška je župa gotovo sasvim opustjela. Ne može se dokazati, da su je Turci u većoj mjeri porobili i oplijenili, nego je narod od 1522—1527 ostavio svoje domove i preselio u tada sigurnije krajeve sjeverno od Kupe, a osobito u zapadnu Madžarsku, Austriju, Štajersku i Kranjsku. Pod Turcima održalo se samo nešto starosjedilaca katolika u Perušiću, a stanovit je broj starinaca prešao na islam i unišao u muslimansko tvrđavno naselje u Perušiću i drugim okolnim tvrdim gradovima, te je dijelio kasnije i sudbinu toga stanovništva. Kako je za to tursko vrijeme područje stare Buške župe u većem dijelu bilo nenaseljeno, jer se nalazilo na samoj granici turskoga carstva, to je i stara toponomastika toga zemljišta gotovo sasvim propala. Iz nje je sačuvano samo nešto građe, i to najkrupnije.

LIT.: I. Kukuljević, Acta croatica, I., Zagreb 1863; Đ. Šurmin, Hrv. spomenici, I., Zagreb 1898; Dipl. zbornik. III.—XV., Zagreb; L. Thallóczy i S. Barabás, Cod. dipl. comitum de Frangepanibus, I. i II., Budimpešta 1910 i 1913; R. Lopašić, Spom. hrv. Krajine, III., Zagreb 1889; Farlati, Illyricum sacrum, IV.; V. Klaić, Građa za topografiju ličko-krbavske županije u srednjem vijeku, Vjes. HAD, IV., 1902; E. Laszowski, Stari lički gradovi, Zagreb 1941. S. P-ć.