BUŽAN, 1. Herman, * Varaždin 8. X. 1800, † Črešnjevac kod Tuhlja 22. IX. 1862, hrvatski političar. Potomak je stare hrvatske plemićke porodice, koja je posjedovala u varaždinskoj županiji nekoliko imanja, među ostalima Žbil kod Desinića u Zagorju, Črešnjevac kod Tuhlja i Kozinšćak kraj Dugog sela. Hermanov otac Alojzije obnašao je različite časti u varažd. županiji i na kraju postao prisjednik banskog stola, dvorski savjetnik i predsjednik kr. zem. sudbenog stola. Umro je 2. III. 1845 u Zagrebu. Žena mu se zvala Alojzija, rođ. Eichenperg aliter Eichfeld, a umrla je 20. II. 1841 u istom mjestu. Početne nauke i šest razreda gimnazije svršio je Herman u Varaždinu, a filozofiju i pravo u Zagrebu i Bratislavi. G. 1824 ulazi u županijsku službu, a 1830 postaje veliki bilježnik zagrebačke županije. G. 1832 bude biran poslanikom u zajednički ugarsko-hrvatski sabor, a 13. V. 1835 postade drugi podžupan zagrebačke županije. Baš u to doba razmahao se hrvatski narodni preporod, kojemu je B. bio jedan od glavnih zagovornika u Zagrebu. U svibnju 1839 opet je izabran u zajednički sabor. Dne 8. VI. 1841 imenovan je prisjednikom banskoga stola u Zagrebu. Ni tada ne prestaje njegov rodoljubni rad. U svibnju 1843 bude ponovno izabran za poslanika na zajedničkom saboru. Na tom je saboru 18. IX. 1844 na sjednici velikaške kuće pobio sve prigovore Madžara uperene protiv hrvatskoga narodnog preporoda. Usto je ustvrdio, da su vrlo slabe optužbe protiv »Iliraca«, u kojima se predbacuje, da su oni sijali razdor govorima, pjesmama i knjigama protiv Ugarske. Predbacio je Madžarima, da su njihove županije i sabor mnogo više uradili protiv Hrvata u tom smislu i izazvali ih na otpor. Tim govorom ste kao je Bužan veliku obljubljenost diljem Hrvatske. Stoga je hrvatski sabor 30. IX. 1844 zahvalio njemu, Klobučariću, Ožegoviću i Kulmeru, što su ustali na obranu hrvatskih prava. 22. XI. 1845 nakon smrti svoga oca postade predsjednikom sudbenog stola. G. 1846 bio je određen za povjerenika prigodom obnove gradskog poglavarstva u Varaždinu. 24. II. 1847 postade dvorski savjetnik, a u drugoj polovini listopada bude izabran za poslanika u velikašku kuću zajedničkog sabora. Odatle je slao sedmične izvještaje križevačkoj županiji. Ali ta je njegova misija ostala bez ikakva uspjeha, jer je u Ugarskoj ubrzo došlo do revolucije. G. 1848 imenovan je predsjednikom odbora za ukinuće urbarskih daća. On je 4. VII. iste godine na hrvatskom saboru prvi u svom oduševljenju na poziv Jelačićev dao za hrvatsku vojsku 300 forinti i zamolio ostale rodoljube, da ga u tom slijede. Tako se skupilo do 60.000 forinti. U kolovozu Jelačić je Bužana s Bunjevcem poslao za civilnog povjerenika na Rijeku, gdje je energično uveo red. 2. IX. postaje B. predsjednik odbora za izradbu političke i pravoslovne terminologije. Kada je uveden apsolutizam u monarhiji, bude B. imenovan savjetnikom vrhovnog kasacionog suda u Beču, te je na tom položaju ostao preko jedanaest i po godina. Čim je listopadskom diplomom 1860 povraćen narodima ustav, B. je bio pozvan uz ostale hrvatske odličnike na bansku konferenciju, koja se sastala 26. XI. i zaključila, da se kralju pošalje deputacija, koja će mu podastrijeti želje hrvatskog naroda. 6. VI. 1862 bio je B. na vlastitu molbu umirovljen i odlikovan barunatom. Otada je živio povučeno na svom imanju Črešnjevcu, gdje je umro od kapi u 63. godini, a sahranjen je na svom dobru Kozinšćaku u grobnici kraj crkve sv. Martina.

LIT.: M. Grlović, Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća, I., Zagreb 1898—1900; R. Horvat, Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb 1906.

2. Ivan, djed Hermanov, † Zagreb 5. IV. 1767. Bio je najprije asesor banskoga stola, a od 1749 kraljevski savjetnik. G. 1750 izabra ga hrvatski sabor za sabirača poreza (exactor regni). Kada je 13. IV. 1761 umro podban Adam Najšić, izabrao je ban Franjo grof Nadasdy po pokojnikovoj želji na njegovo mjesto Bužana. 7. IV. 1767 sahranjen je svečano kod klarisa, i tom prilikom kanonik Krčelić, koji ga je par puta nemilice napao u svojim memoarima, održi posmrtni pohvalni govor, tiskan pod naslovom: »Najvredneše stalnosti pelda poglaviti i prečasni gospon, gospon Januš Bužan i t. d. po prodeke poglavitoga gosp. Baltazira Adama Krčelića i t. d.«. August Šenoa prikazao je Bužana u »Diogenesu« prema Krčelićevim »Annuama«.

LIT.: T. Smičiklas, Balthasari Adami Kercselich annuae 1748—1767, Scriptores IV., MHSM XXXI., Zagreb 1901. S. A.

3. Joso, * Sisak 21. XI. 1873, † Zagreb 1. VIII. 1936, hrvatski slikar. U mladosti imao je prilike upoznati bogatstvo seljačkoga kućnog rada i šarolikost posavskih nošnja. Polazio je u zagrebačkoj obrtnoj školi slikarski odjel; kad je izišao iz nje, smjestio se u Vinkovcima, gdje se uza slikarstvo bavio i fotografiranjem. Slikom Slavonski šokci, koju je poklonio Strossmayerovoj galeriji, svratio je na sebe pažnju zagrebačke javnosti i kritike. Zbog usavršivanja zaputio se iza toga u Beč, München i Berlin, a zatim u Milan, Firencu i Rim. Vrativši se iz Italije nastanio se stalno u Zagrebu.

Svojim je slikama izazvao zanimanje hrvatske javnosti, jer se upravo tada počeo pod utjecajem hrvatskoga seljačkog pokreta buditi smisao za upoznavanje hrvatskoga narodnog života. B-ovi su radovi iz hrvatskog narodnog života dvovrsni: u jednima se osjeća ruka umjetnika (Stara Šestinčanka, Strossmayerova galerija; Barica iz Mikulića; Šestinčanka kao prodavačica cvijeća; Dedek i bakica iz Gračana, Strossmayerova galerija; Povratak Šestinčanki preko Ksavera; Šestinske pralje; Draganičanka uz plug, sada u Americi; te njegove Ciganke, i to prva njegova slika toga genrea, dok mu druge kompozicije, također folklornog sadržaja, nisu slikarski proživljene. To osobito vrijedi za kompozicije velikog formata. Uporedo sa slikama iz hrvatskog naroda i ciganskoga svijeta B. se bavio i portretima, u kojima je vrlo dobro pogođena sličnost, te imaju izgled fotografije načinjene uljenim bojama. Kad je vidio i proučio Bukovčeve portrete i tehniku Bukovčeve umjetnosti, poprimio je u koncipiranju portretiranih lica kao i u baratanju bojama vrlo mnogo od Bukovca, ali ga u snazi, karakterizaciji te crtanju nije mogao dostići. No i kraj tog nedostatka stvorio je B. nekoliko portreta, u koje je uz potpunu sličnost unio i umjetničku osjećajnost (Rendić u ateljeru, portreti Kosora, Trnskoga, Arnolda, Klaića, Nodila, autoportret, portret njegove supruge, mnogi ženski i djevojački portreti). Slikanjem krajolika bavio se jedino onda, kad je akvarelirao studije za svoje slike (Pri okapanju; Kosidba; Povratak sa sajma; Pečenjari na sajmu). Crtao je rado i kredom i ugljenom; među ovim se radovima nalaze slike trajne umjetničke vrijednosti. A. J-k.