BUTMIR je malo selo u Sarajevskom polju nedaleko Ilidže, na glasu radi ostataka jednoga od najbogatijih neolitskih naselja, koje je za prethistoriju od epohalnog značenja. Tu je na prostoru od 5700 m2 otkopano oko 90 zemunica (fondi di cabanne), građenih od pletera i oblijepljenih ilovačom, a izvana zaodjetih zemljom i busom u obliku kupolaste košnice. Kulturni sloj zaprema tu velik prostor, a mjestimice ima debljinu do 2 m. Arheološki inventar sastoji se od kamenog kresanog i od poliranog oruđa te vrlo mnogo, često bogato ornamentiranog keramičkog materijala. Faunu ovog naselja predstavlja bos taurus, b. brachyceros i b. primigenius, močvarna svinja (sus palustris), koza i jelen. Kulturne su biljke ječam (hordeum vulgare), pšenica u formama triticum monococcum i tr. compactum, sitnozrna leća i, sudeći po otisku platna na jednom crijepu, lan, kao jedina industrijska biljka. Od šumskog roda bilo je tu kupina (bromus secalinus), divljaka (pyrus malus), lješnik (coryllus avelana) i jelika (abies pectinata).
O kamenoj industriji daje nam pojam činjenica, da je od kremenih rukotvorina nađeno 4417 prizmatskih iverova i noževa, 514 nazubljenih pila, 2663 strugalice, 818 šila, 168 ovršaka koplja i sulica, 6 dlijeta i 1715 strelica različitih oblika, od kojih su mnoge, nevjerojatnom finoćom retuširane, prava remek-djela neolitske kamene tehnike. Jednako je bogato zastupana i industrija poliranog kamena. Od poluizrađevina tu se našao 4301 kameni klin u različnim stupnjevima okresivanja, pa 1143 brušenjem i politurom dotjeranih, oko 1000 oštećenih i retušama obnovljenih i 2394 ulomaka. Jednako brojno zastupan je i instrumentar za izradbu: 1112 okivala, 2783 većih brusova i 1291 manjih za polituru.
Glavno oruđe svih neolitskih zemuničara je karakteristični kalupasti klin ratara kopača, koji se privezivao uz kraći kraj rašljaste grane, dok je dulji njezin krak služio kao držalo te bio podesno oruđe za obrađivanje prhke zemlje. Svi proizvodi kamene industrije izvedeni su u samom naselju, a materijal je dobavljen iz riječnog šljunka bližih i daljih riječnih dolova.
Još je važnija u Butmiru keramika; ali ona nije izrađivana u samom ovom naselju, jer se uza sve obilje crepovlja nije našao ni trag lončarskoj peći i jer nema karakterističnih neuspjelih, pola prijesnih ili prepečenih, troskavih komada, koji se inače u znatnom broju nalaze na mjestu izrađivanja. Posuda je bilo dvije vrste: glinene bačve (πύϑος) i lonci većeg formata od pijeskom izmiješane gline (pasto italico) za svakidašnju upotrebu i finije, manje suđe, izglađene površine, obično crno načađene kao t. zv. bucchero-vaze. Oblici posuda odgovaraju onim vrpčastog stila: bambaste, jednostrano ili obostrano konične vaze i drugi derivati kuglinih segmenata. Ručice su rijetke, a mjesto njih ima po trupu samo bradavičastih izbočina, koje u nekih kanopa dobivaju oblik goveđe glave. Dno je oblo ili konično, rjeđe ravno. Osobito se ističu pomno ornamentirane vaze, u donjoj poli usukano konične, u gornjoj polukuglaste sa dosta uskim otvorom na tjemenu, koje po obliku sjećaju na egipatske kanope. One su često po čitavoj površini ispunjene različnim kombinacijama uglato vrpčastih ornamenata. Ova ornamentika pripada razvijenijem hinkelsteinskom stilu te po tomu ide u doba od 3000 pr. Kr. U velikom broju zastupani su zdjelasti pehari s visokom, dolje ljevkasto proširenom nogom, obično bez ornamenata; ali ih ima i ornamentiranih, kao jedan osobito velik, očito votivni ili sakralni komad. Ovakvi pehari nađeni su i u Klakaru i Novom Šeheru, u Osijeku i na Gradcu u Zlokućanima, a nalaze se i po čitavom području rossenskog stila od Podunavlja do Španjolske, u Rajnskom području, Šleskoj i Transilvaniji, a na jugoistok proširuje se to područje do prednje Azije. U novije doba našao se taj tip često i u sumerijskom području i pripada drugoj poli 4. tisućljeća pr. Kr.
U Butmiru je nađeno ulomaka od 1493 ovakva pehara, a pomnije njihovo proučavanje pokazalo je, da im se visok stalak razvio od čepastog drška, nasađena kao klip na dnu posude, koji se postepenim produljivanjem i proširivanjem razvija u stalak. Taj se dakle pehar sa stalkom razvio od posude s drškom, koja se, kao grčki riton (ῥυτόν), mogla odložiti, tek kad se iskapi.
Ornamentika starijeg butmirskog odsjeka je uglato vrpčasta te upotrebljava sve motive, poznate na području rossenskog stila i ide u doba od 3500 do 3000 pr. Kr. Još je bogatija od ove mlađa, spiralno meandrasta keramika. U nje je temeljni princip ornamenta S-spirala, a u njene se intervale umeće druga, te time nastaje voluta, koja se veže sa slijedećim u suvisli niz. Prema tomu, koliki se broj spirala uklapa i kojim se smjerom tangentno veže, nastaje bezbroj kombinacija, i pravo je čudo, kako su butmirske keramičarke znale iskoristiti sve mogućnosti kombinacije. Premda ni područje spiralne keramike nije ograničeno na Butmir, nego obuhvata čitavo Podunavlje do linije, koja spaja Rajnu sa Šleskom, a na istok ide preko Erdelja do Ukrajine, na jug do Tesalije i Male Azije, nije ona nigdje ni približno došla tako obilno i savršeno do izražaja kao u Butmiru. Jedino u mikenskom području ona se javlja jednako obilno i za čudo u istim kombinacijama, ali samo na kamenu, drvetu i zlatu, na stelama, arhitravima, stropovima palača, na skarabejima pečata i na stukaturi zidova, ali nikada na keramičkim proizvodima. Kako je mikenska kultura brončanoga doba za podrug milenija mlađa od butmirske, ne može se govoriti, kako se to činilo, o nekom mikenskom utjecaju na butmirske keramičare, nego prije o butmirskom utjecaju u Mikeni i u egejskom području. Kako butmirska spiralna keramika pripada koncu 4. i početku 3. milenija i onda naglo prestaje, jamačno potisnuta selidbenim valom nosilaca inkrustirane keramike, čini se vjerojatnim, da su se sjevernobalkanski zemuničari povukli na jug i ondje pod orijentalnim dojmovima surađivali na stvaranju osnova kasnije mikenske civilizacije i kao svoj udio u tom radu donijeli spiralno meandrastu keramiku.
Kao i keramika isto je tako važna u Butmiru idoloplastika, koja i brojem (72 idola) i kvalitetom nadmašuje srodna suvremena nalazišta na sjevernom Balkanu (Vinča, Žuto Brdo u Srbiji, Salmanovo, Vidbol i Deneva Mogila u Bugarskoj, Vatina, Tordoš i Kukuteni u Transilvaniji). Ti idoli predstavljaju u neprekinutom nizu evoluciju idola od anikonskog, čepastog ili daščanog kipa (ξόανον) do savršenog antropomorfnog idola. U potonjih je naturalističko shvaćanje forma katkada tako napredno, da je teško vjerovati, da bi ti komadi bili doista proizvodi neolitskih koroplasta. Ovi, kako to dokazuju srodni komadi iz Kukutenija, Vidbola i Zlokućana, pripadaju spiralno meandrastom odsjeku butmirskog naselja, jer su spomenuti primjerci urešeni spiralama.
Svi su ovi idoli od reda ženski, a ne muški, a ako imamo na umu, da su i najstarija grčka božanstva, Demetra, Hera, Hestija, Artemida i Atena ženskog roda i preuzeti od starosjedilaca, važna je to činjenica za historijat evolucije pojma božanstva uopće i za odnošaj najstarije helenske kulture prema onoj starosjedilaca. Zanimljivo je, da su Grci tvorce idola zvali koroplastima (ϰόϱη »djevojka«), a to im je ime jamačno nadjenuto, jer su prvi idoli bili isključivo ženski. Kao u svih primitivaca, u kojih se ratarstvo vrši kopačinom, koja je konačno još i danas pretežno u ženskim rukama, vladao je i u Butmiru matrijarhat. Žene su i tu poljodjelke, a bave se uz to pređom, tkanjem, dobavom i konzerviranjem vegetabilnih živežnih namirnica, izradbom posuda, a po svoj prilici i građom kuća. Stoga je vjerojatno, da su si i božanstva ili zaštitnike pojedinih privrednih grana zamišljali kao žene. Ta glavna božanstva preuzeli su od starosjedilaca Heleni: Demetru kao božicu rodne zemlje, Heru za kućnu privredu, Hestiju za svetost ognjišta, Artemidu za lov i Atenu za zaštitnicu keramike. Potonja je još u dipilsko doba zaštitnica lončarstva kao, vjerojatno, i u neolitsko doba, a pod imenom Ergane je zaštitnica ručnog rada, te se ovaj zove ἔϱγα Αϑηναίης.
I o vjerskim obredima neolitičara daju nam butmirski nalazi neka važna razjašnjenja. Među idolima ima tri s uzdignutim rukama, dakle tri adoranta, koji se supinis manibus mole bogu, a neki ljevkasti, po površini kao sito prošupljeni poklopci služili su jamačno kao kadionice (ϑυμιατήϱιον). Amo idu i spomenuti pehari sa stalkom, kao instrumenta sacra, upotrebljavana za libacije.
Konačno valja reći i koju riječ o značenju ovog nalazišta. Istraživači su opazili, da nema one vrste ostataka, koji su u neposrednoj vezi s domaćim, obiteljskim životom, a naročito da nema prešljenova, utega za tkanje, kojih je obilje svuda, gdje su živjele žene, a nema ni one sitnarije, igračaka i kašika za pitanje, koje bi odale, da su tu živjela djeca. S toga se razloga držalo, da je ovo naselje bila neka tvornica za keramičke i kamenarske proizvode, te su radnici tu danju radili, a noću išli svojim kućama. Međutim uza sve obilje posuda i ulomaka, ti keramički proizvodi nisu načinjeni na samom mjestu, jer nema lončarskih peći ni onih polupečenih, prepečenih ili troskavih komada, koji su inače obilni na mjestima fabrikacije. Osim toga tvornička organizacija rada ne odgovara našim predodžbama o neolitskom životu, jer je onda moglo biti govora o individualnom, a ne kolektivnom radu. Sudeći po golemom broju pehara (1493 kom.) i po množini i veličini glinenih bačava i drugih posuda za tekućine, tu se mnogo pilo, što nikako nije u skladu s tvorničkim radom; a kako je u matrijarhatski organiziranih plemena redovito, da muški žive odvojeno od žena, vjerojatno je, da su zemunice u Butmiru ostatci t. zv. muških kuća, gdje su se muškarci sastajali i vrijeme tratili pićem i alkoholnim ekscesima, a kad su bili trijezni, izrađivali su kameno oružje i oruđe. Da se to u očima žena zaodjene nekim nimbusom, te su orgije dobivale neki religiozni karakter, i tako se postepeno razvijaju orgijastički kultovi, koje su i sami Heleni od starosjedilaca preuzeli i dalje, kao misterije, izgradili. Ako pretpostavimo da je Butmir bio sijelo takvog orgijastičkog kulta, onda je razumljiva i ona velika množina crepova od bačava (pithosa), velikih lonaca, grijalica (449 kom.) za varenje pića i pehara. Kao materijal za varenje pića služio je ječam, od koga se pravilo pivo ili buza, kako se već u Hamurabijevu zakoniku zove imenom, sačuvanim do danas u prednjem Orijentu i na čitavom Balkanu. Ova nam pretpostavka razjašnjava i bogatstvo ornamentike u onih posuda, koje su kao instrumenta sacra služile u kultne svrhe ovih prethistorijskih orgijasta. Ć. T.