AILLY, Pierre d’ (Petrus de Alliaco), * Compiègne 1350, † Avignon 1420, profesor pariskoga sveučilišta, 1389 njegov kancelar, 1395 biskup u Le Puy en Velay, 1396 u Cambraiu, 1411 kardinal. Pod utjecajem Ockhamova smjera u skolastici spajao je pokornost prema crkvenom autoritetu sa smjelom spoznajnom kritikom. Kad je izbila poslije smrti Grgura XI. 1378 velika shizma te je parisko sveučilište ubacilo u borbu koncilijarnu ideju, bio je stoga P. d’ A. jedan od glavnih mislilaca, koji su izgrađivali teoriju koncilijarizma. Izvodeći iz raskola zaključak, da nije papa više ona stijena, na kojoj Crkva počiva, nego jedino Isus, isticao je, da je papa samo organ Crkve, a ne njen gospodar te se ne razlikuje od ostalih biskupa podrijetlom svoje duhovne vlasti, jer je i ostali biskupi, veli, imaju isto tako neposredno od Boga. Crkva može prema tome sazivati opće koncile, ako ustreba, i bez pape; što više, čak je dužna, da to učini, jer ako se već prema zakonima organske prirode svako živo biće brani protiv komadanja, koliko se više mora onda braniti Crkva, koja je mistično tijelo Isusovo. Opći koncil stoji zato iznad pape; samo se s vremenom zbog svrsishodnosti ostavljalo papi, da saziva koncile. Kad se svrha više ne postizava na taj način, pravo se vraća općem koncilu. Ali je i on nepogrešiv samo dotle, dok je ujedinjen u Isusu, t. j. dok se oslanja na Sv. Pismo.

Koncil u Konstancu (1414 do 1418) bijaše veliko doba njegova života. U duhu njegovih načela izvojštila je koncilijarna stranka na koncilu rješenje shizme; sam je pak P. d’A. stekao u širokim slojevima naroda još potkraj života velik ugled dvjema traktatima praktične mistike, Speculum considerationis i Compendium contemplationis.

LIT.: P. Tschackert, Peter yon Ailly, 1877; H. Finke, Forschungen und Quellen zur Geschichte des Konstanzer Konzils, 1889; L. Salembier, Bibliographie des oeuvres du cardinal Pierre d’Ailly, 1909.