A - Elektrika (Svezak I - Svezak V)
A  B  C  Č  Ć  D    Đ  E 
Prelistajte enciklopediju
Natuknica: Butko
Svezak: 3
Stranica: 555
Vidi na enciklopedija.hr:
Butko

BUTKO, dijak-glagoljaš iz okoline splitske (Omiš?), živio je i djelovao potkraj 14. i početkom 15. st. U hrvatskoj glagoljskoj pismenosti postoje dva vrlo lijepo pisana, a napose umjetnički opremljena misala: jedan od njih pisao je g. 1368 »knez Novak, sin kneza Petra, vitez silnoga i velikoga gospodina Loiša, krala ugrskoga, njega polače vitez, v to vreme budući knez na Ugrih šolgovski a v Dalmaciji ninski«, dok je drugi misal splitskoga vojvode Hrvoja Vukčić Hrvatinića g. 1404—05 pisao upravo Butko dijak, što je u njemu na l. 140a kazato ovim riječima: tu pomeni žive, ke hošt’, i But’ka pis’ca. Pri ovom misalu kao značajno ističe se to, da ga je, kako V. Jagić naslućuje (Quae conditio fuerit hominis, qui codicem exaravit, ignoramus; tamen presbyterum glagolitam, Almissam vel aliquo vicino loco eum ortum sine ulla dubitatione statuere mihi licet), pisao dijak B. u Omišu, dakle u kraju, koji leži južnije od Splita, a preko te crte glagoljica nije tobože nikada doprla. Istina, već od 12./13. st. u tim je stranama kao slavensko pismo počela prevladavati hrvatska ćirilica, i njom je pisan i bračko-povaljski natpis kneza Brečka i povaljska isprava, oboje iz g. 1184/5, pa i splitski prijepis posljednje isprave od g. 1250. Tu su Splitu na domak i Poljica sa svojim mnogobrojnim spomenicima hrvatsko-ćirilovske pismenosti. Ipak tu treba uočiti i ono, što nikako ipak ne isključuje vjerojatnost, da je B., pisac Hrvojeva misala, ako se Jagićevu naslućivanju i prigovara, baš iz Omiša. Splitski »presbyter sclavus« Iliya de Chroatia od 1449 već radi oznake »de Chroatia« bio je sigurno »glagoljaš«, kao što su »glagoljaši« bili i oni dubrovački »presbyteri selavici«, za kojih porijeklo kažu isprave, da su ili iz Zadra ili iz Šibenika, ili iz Modruše, ili iz kojega drugoga mjesta, na kojem je u 13./14. st. sasvim sigurno gospodovala samo glagoljica. Uopće se čini, da su u nekim hrvatskim stranama hrvatski tekstovi mogli biti pisani i prepisivani podjednako i glagoljicom i ćirilicom, pa i latinicom, ali i bez obzira na to, svi su ovi vukli svoje iskonsko porijeklo samo iz hrvatsko-glagoljaških izvora. Prema pokazanome to napose vrijedi za poljička »Oficija« don Marka Rudanovića od 1614, koja su kao prijepis, istina, vrlo mlada, ali uza sve to u pojedinostima jezički predstavljaju najstariju poznatu redakciju (uključivši ovamo i glagoljicom pisane prijepise) hrvatskih oficija uopće. Osim toga ima iz Splita nekoliko književnih prijepisa, koji su još i u 16. st. prepisani baš s glagoljaških predložaka, a u istom je stoljeću u Splitu djelovao odlični poznavalac i redaktor glagoljskih liturgijskih knjiga Splićanin dr. Mafija Alberti (1555—1624).

LIT.: Missale glagoliticum Hervoiae ducis Spalatensis, rec. V. Jagić i t d (Beč 1891); F. Fancev, Vatikanski hrvatski molitvenik i dubrovački psaltir (Djela HA knj. 31, 1934); J. Jurić S. I., Pokušaj »Zbora za širenje vjere« g. 1627 da kod južnih Slavena uvede zajedničko pismo (Croatia sacra, 4., 1934). F. F.