BUŠMANI (nizozemski Bosjesmans, engleski Bushmen »ljudi grmlja«), narod južne Afrike, koji je nekada stanovao u čitavom kraju sjeverno od rijeke Zambezi i Kunene, a danas u pustinji Kalahari, sjeverno do Ngami Jezera, južno do Oranje, istočno do Kafra i Bečuana. Kultura B-a može se smatrati jednom od najstarijih afričkih kultura, a pokazuje neke zajedničke crte s kulturom srednjoafričkih Pigmeja. Dolaskom crnaca Bantu, Hotentota i hamitskih priliva B. su sve više bili potiskivani, pogotovu od 18. st., u borbi s Burima. Oni izumiru, danas ih ima tek nekoliko tisuća. O velikom rasprostiranju bušmanske kulture jasno svjedoče južnoafrički prethistorijski nalazi, na pr. Smithfield i Wilton, koji pokazuju vezu s miolitskim kulturama oštrica u sjev. Africi (t. zv. Capsien) i zapadnoj Evropi. Pređi su B-a poznavali keramiku. Međutim najznačajniji su nalazi ostatci t. zv. bušmanske umjetnosti. To su crteži na kamenu i slike u spiljama ili u pećinama, srodne magdalenijenskoj umjetnosti jugozapadne Evrope. Prikazuju se antilope, različne ptice i ljudi u lovu i boju. Životinjski su prikazi od velike umjetničke vrijednosti. »Predbušmanski« crteži pripadaju protolitskoj kulturi batića. Ljudi svijetle puti, prikazani na slikarijama, bili su lovci i nosioci kulture batića u pluvijalno doba, koje odgovara ledenom doba u Evropi. Za dolaska crnaca potiskivani su sve više na jug. Danas B. ne znaju crtati i slikati na kamenu. Niskoga su rasta, od Pigmejaca nešto viši — do 1,50 m, suha tijela i nerazvijenih mišića, mezo- ili brahikefalni, sa širokim nosnicama, slabije razvijenih ušiju, prognatni, straga nešto izbočenih vilica i stoga uglata lica, a na očnim je kapcima posebna bora. Kosa im je posve crna, rijetka i u tolikoj mjeri kovrčasta, te se skuplja u hrpice, koje kao da su posute po glavi kao papar (otuda stručni izraz Pfefferkornhaar); minimalan je rast brade i brkova. Put im je bakrenasto žute boje, ima zamazan izgled, a sva je koža duboko naborana. U žena je razvijena steatopigija (v.). Materijalna kultura B-a veoma je oskudna. Stanuju u spiljama ili pod vjetrobranom, katkada u primitivnim kolibama u obliku košnice. Imaju redovno pregačice, tijelo osim toga rado pokrivaju životinjskom kožom, a posebna vrsta sandala služi im kao obuća za hodanje po pijesku. Za pravljenje nakita služi im osobito ljuska od nojeva jajeta. U lovu na antilope, bivole, žirafe, slonove, nojeve i dr. izvrsno im služe luk, često otrovne strelice, toljage, oštar vid i spretnost. Radi nestašice vode sišu vlagu pod pješčanim tlom drvenim cjevčicama ili vlatima različnih trava. Rado jedu dinje i slične plodove s mnogo vodene sastavine. Jedu miševe, ličinke, mrave i divljač.

B. se dijele na različna plemena, neka se nazivaju Kwe (hotentotski khoin »ljudi«) s različnim prefiksima (Ai-kwe, Tsau-kwe i t. d.). Susjedni crnci zovu ih Makaukau, na rijeci Oranje Khuai i Kham. Sjeverni B. pomiješani su s crncima Bantu i Hotentotima. Imaju katkada više žena, a žive u nevezanim, obično eksogamnim i patrilinealnim skupinama, koje imaju zajednička lovišta. Dešava se, da je brak matrilokalan, dok se dijete ne rodi; onda porodica ide k muževoj skupini. Poglavicâ nema, glavnu riječ imaju »stariji«. B. poznaju obrede izrazite inicijacije dječaka. U vezi s lovom postoje mnogobrojni obredi. Vjeruju u jedno najviše biće (Tore u čemu se nazire veza s Pigmejima), a od velike je važnosti u njihovu duhovnom životu praotac Gauab. K njemu odlaze duše preminulih, on se može pretvoriti u životinju, prinosi mu se primicijalna lovna žrtva i dr. Molitve se češće upućuju mjesecu, naročito mlađu, uz plesove na mjesečini. Jezici B-a čine posebni skup (Khoin-San), ali se prilično razlikuju; pripadaju skupu izolativnih jezika, što nije slučaj u Hotentota. Bitna su im značajka mljaskavi glasovi, na koje još nalazimo u Africi kod Gorskih Dama, Kindiga, Sandave, Vandorobo i dr. (označuju se obično u pismu znakom ! na pr. !Kun).

LIT.: Passarge, Die Buschmänner der Kalahari, Berlin 1907; Bleek i Lloyd, Specimens of Bushman folklore, London 1911; Pöch i Lebzelter, Die Stellung der Buschmannrasse, Mitteil. der Wiener Antrop. Ges., 1911; Luschan, Pygmäen u. Buschmänner, Zeitschr. f. Ethnol., 1914; Bei den Kun-Buschleuten am oberen Omuramba, Mitteil. der Wiener Antrop. Ges., 1929; Frobenius i Obermaier, Hadschra Maktuba, Berlin 1925; Bleek i Tongue, Bushman Paintigs, Oxford 1909; Planert, Die Schnalzsprachen, Bibl. Afrik. 11., 1937; Meinhof, Lehrbuch der Nama-Sprache, 1929; Vernau, L’Homme, Pariz 1931; L’Espèce Humaine, Encycl. Française, VII., Pariz 1936; Buschan, Illustrierte Völkerkunde, I., 1932; Bernatzik, Die grosse Völkerkunde, II., 1939. Z. V.