BUSOLA ili kompas jedan je od najvažnijih brodskih instrumenata, s pomoću kojega se upravlja brodom u određenom smjeru (kursu) i ustanovljuje položaj predmeta na kopnu kao i nebeskih tjelesa u svrhu orijentacije u brodarenju (azimut). Postoje dvije vrste busole: magnetska i giroskopska.

Magnetska busola osniva se na svojstvu magnetske igle, da radi djelovanja zemaljskog magnetizma pokazuje smjer S—J. U svojoj najjednostavnijoj konstrukciji magnetska se busola sastoji od okrugle metalne posude, koja imade na dnu kovni šiljak, na kojem je nabodena magnetska igla s vjetruljom, točno u njezinu težištu, tako da stalno stoji u vodoravnom položaju. Vjetrulja (talij. rosa dei venti, njem. Windrose) je kolut od papira, na kojem su nacrtani glavni smjerovi horizonta, a obod je razdijeljen na 360° počevši od točke S. U praksi, zbog pojačanja magnetskog momenta, spojeno je obično umjesto jedne igle nekoliko paralelnih igala. Na prednjoj strani posude nacrtana je u liniji brodske kobilice jedna crta, zvana smjernica (linea di fede, Steuerstrich), s kojom se kormilarenjem pokriva ona točka na vjetrulji, koja označuje smjer broda. Posuda je pokrivena staklom i obješena na kardanskim obručima u drvenom stalku (chiesuola, Kompasshaus) radi boljeg neutraliziranja brodskog gibanja. Kako se magnetski polovi zemlje ne podudaraju s geografskim polovima, to se i igla otklanja od geografskog meridijana u smjeru magnetskog meridijana (magnetska varijacija). Isto tako uzrokuje i brodski magnetizam otklon igle nalijevo ili nadesno, i to prema položaju i jakosti željeznih masa na brodu (devijacija). Ti se otkloni ispravljaju sistemom kompenzacije s pomoću magneta, smještenih u drvenom stalku busole. Posuda busole može biti ili prazna ili napunjena mješavinom vode i alkohola. Razlikujemo prema tome busole na suho (talij. bussola a secco, njem. Trockenkompass) i busole na tekućinu (talij. bussola a liquido, njem. Liquidkompass).

Magnetska je busola kitajski izum. Prema podatcima smatra se, da su Kitajci upotrebljavali magnetsku iglu u ratovima za orijentaciju na kopnu mnogo stoljeća pr. Kr., i to u obliku nekakvih kola, na kojima je bio montiran malen kip u vezi s magnetskim kamenom. Kip je uvijek pokazivao pravac S—J. U 4. st. pos. Kr. služili su se Kitajci magnetskom iglom i u plovidbi. U 8. st. pos. Kr. upoznali su se Arapi putujući Istočnom Azijom s tim kitajskim izumom te su ga usavršili i uveli u Evropu. Prvi historijski podatci u Evropi o upotrebi magnetske sile za orijentaciju u plovidbi idu do 12. st. Pomorci iz grada Amalfija prvi su upotrebljavali busolu; zato je nastala legenda, da je tu spravu prvi konstruirao njihov sugrađanin Flavio Gioia, koji uopće nije povijesna osoba. Poslije Talijana uveli su i drugi sredozemni narodi tu nautičku spravu u brodarstvo, a za njima i sjeverni narodi. Poslije otkrića Novog Svijeta željeli su smjeli pomorci, da se mogu što sigurnije orijentirati na moru. Zato su mnogi konstruktori išli za sve većim usavršenjem busole. Danas imade u upotrebi više tipova magnetskih busola, a zaslužni su za to Englez Thomson, Talijan Magnaghi, Amerikanac Ritchie, Austrijanci Peichl i Florian kao i Rus Oglobinskij.

Giroskopska busola (njem. Kreiselkompass) osniva se na svojstvu zvrka (giroskop), koji se velikom brzinom okreće oko slobodne horizontalne osovine, da se radi djelovanja zemaljske sile teže i djelovanja okretanja zemlje postavi svojom osi u smjer geografskog meridijana. Zvrk, koji imade oblik teškog metalnog kotača, okreće se praveći s pomoću elektromotora do 20.000 okretaja u minuti. Aparatura giroskopske busole veoma je komplicirana i silno osjetljiva, pa zbog toga ta sprava nije još mogla istisnuti magnetsku busolu, premda je njezina velika prednost u tome, što na nju ne utječe ni zemaljski ni brodski magnetizam. Giroskopsku je busolu izumio Nijemac Anschütz. Prvi uspješni pokusi izvršeni su bili 1907. Kasnije su konstruirali druge tipove Amerikanac Sperry, Englez Brown i Talijan Florenti. → Kompas. F. S-ć.

Rudarska busola okruglog je oblika, gore pokrivena staklom. Na bazi su označeni smjerovi N—S, te O—W, od kojih su smjerovi O—W zamijenjeni radi jednostavnijega čitanja. Na unutrašnjem rubu busole smješten je uski krug, podijeljen na 360°. Stare rudarske busole imale su podjelu na hore (= 15°). Na njima odgovara smjer N—S 12. hori. Šiljak usred baze busole nosi magnetsku iglu, kojoj je sjeverna strana svijeta posebno obilježena. Za mjerenje pada slojeva ima t. zv. klinometar. Smješten je na šiljku u obliku kazaljke, koja se miče na skali graviranoj na bazi busole. Skala počinje s O ili sa W te se pruža na obje strane po 90° do linije N—S. Busole imaju i napravu za zaustavljanje magnetske igle i klinometra. F. Š.