A - Elektrika (Svezak I - Svezak V)
A  B  C  Č  Ć  D    Đ  E 
Prelistajte enciklopediju
Natuknica: Burnacini
Svezak: 3
Stranica: 538
Vidi na enciklopedija.hr:
Burnacini, Lodovico Ottavio

BURNACINI, porodica talijanskih kazališnih arhitekata i grafičara podrijetlom iz Bologne, koje su članovi djelovali na bečkom carskom dvoru.

1. Giovanni, * 1610, † Beč 1653, imao je oko 1642 u Mlecima svoje vlastito kazalište. Kasnije dolazi u Beč, gdje je za carski dvor sagradio prvo veliko slobodno kazalište i uprizorio opere La Gara i L’Inganno d’Amore.

2. Ludovico Ottavio, * 1636, † Beč 12. XII. 1707, njegov sin, dolazi 1652 u Beč, gdje je izveo golem broj dekoracija za opere, balete, oratorije i drame (od kojih se sačuvao tek nerazmjerno malen broj u bakrorezima i crtežima), nacrte za kostime i groteske i sagradio izvjestan broj novih kazališta. Dok se u svojim ranim radovima do 1659 još povodi za svojim ocem, doseže on u svom drugom razdoblju, koje traje do 1667, vrhunac svoga umijeća u mnogolikim i složenim djelima. Treće razdoblje njegova rada, koje počinje njegovim glavnim djelom, opremom za svečanu operu Il Pomo d’Oro, traje do 1680, a odlikuje se izvanrednim bogatstvom raskošnih i neslućenih domišljaja. Opremio je, među ostalim, ove opere, balete i drame: Il Pelope geloso (1659), La Forza della Fortuna e della Virtù (1661), La Zenobia di Radaminto (1662), Il Pomo d’Oro (1668), Il fuoco eterno custodito dalle Vestali (1674), Il ratto delle Sabine, La monarchia latina trionfante L’Evleo festeggiante nel ritorno d’Alessandro Magno dell’India, La constanza d Ulisse. Od svih ovih oprema sačuvane su u bakrorezima različnih umjetnika slike pojedinih prizora, a od njega samog crteži. Sve druge njegove brojne opreme poznajemo samo po sačuvanim libretima Po njegovoj zamisli izveden je poznati kip sv. Trojstva na bečkom Grabenu, dok se o njegovoj djelatnosti kao arhitekta profanih građevina nisu sačuvale dokumentarne vijesti. Giovanni i Ludovico Ottavio B. nastavljaju tradiciju velike talijanske kasnorenesansne kazališne tradicije, koju Ludovico Ottavio na genijalan način prožima novim baroknim ukrasnim elementima. Uz to se u njegovoj umjetnosti zapažaju tragovi manirizma Berninijeva i utjecaji francuskog i nizozemskog kazališnog umijeća.

LIT.: F. Biach-Schiffmann, Giovanni und Ludovico Burnacini, Theater und Feste am Wiener Hofe, Beč-Berlin 1931. A. Sch.