BURLESKA (od tal. burla »lakrdija«), vrst komike, koja uzima oblik umjetničkog djela izazivajući smijeh izvrtanjem, afektiranjem i pretjerivanjem, pretvarajući uzvišenu retoriku u naduveni bombast, patetiku u plačljivu sentimentalnost, iznoseći napose smiješnu opreku između stila i onoga, koji se njim služi, te na pr. bogovi govore kao prosti, neuki ljudi, a prostaci kao bogovi. Na taj se način plemenit oblik ili otmjen način dovodi u jaku opreku s trijeznom svagdašnjošću, neotesanošću i surovošću. Srodna s parodijom (v.), burleska je kraća i drastičnija. Samo ime javlja se u Italiji kod Francesca Bernija (1497—1535): Opere Burlesche. U Francuskoj je P. Scarron svojom burlesknom imitacijom Vergilija (Vergile travesti, 1648—53) najpoznatiji zastupnik te vrste, koja je inače pod Lujem XIV. donijela bezbroj burlesknih prepjeva znamenitih epskih i dramskih djela, pa i crkvene poezije. U Engleskoj je Chaucer (Rime of sir Thopas) tako ismijao sredovječno pjesništvo, a u drami je poznata Sheridanova The Critic. U Njemačkoj su vjerske borbe u 16. st. izazvale mnoštvo burlesknih djela (Fischart), pored starijih (15. st.) pokladnih igara (Fastnachtsspiele). Kod nas je Novela od Stanca Marina Držića najbolji primjer u drami, Derviš Stijepa Đorđića burleskna maskerata, a u 19. st. Jurkovićevo Kumovanje, komedija burlesknog ili lakrdijskog karaktera. Međutim će ipak kao najslavniji primjer burleskne komike ostati izvedba »Pirama i Tizbe« u Shakespeareovu Snu ljetne noći, gdje čestiti, ali neuki i ograničeni obrtnici atenski izvode mitologijsku ljubavnu igru ne razumijući ni stila ni zamašaja djela, te izazivaju besmrtan smijeh. Pod kraj 19. st. uvelo je londonsko kazalište Gaiety-Theatre pod imenom burleske posebnu vrst muzikalne komedije, koja je srodna s kasnijim oblikom varijetetske »revije«.