BURKE, 1. Edmund, * Dublin 12. I. 1729, † Beaconsfield 9. VII. 1797, engleski državnik i jedan od najkarakterističnijih engleskih političkih mislilaca. Majka mu je bila katolikinja, a otac protestant, odvjetnik, koji je želio, da ga i sin naslijedi u struci. Međutim mladi B. nije tako mislio, već se nakon pravnih nauka u Dublinu dade u Londonu na proučavanje filozofije. Posljedica toga bile su njegove prve dvije radnje, Philosophical inquiry into the origin of our ideas of the sublime and beautiful (1756), koja je imala utjecaja na estetsku školu u Njemačkoj (Lessing), i Vindication of natural society (1756), u kojoj je, imitirajući uzvišeni stil Bolingbrokea, ismijao njegove ideje o »prirodnoj vjeri«. Ovakav se rad nije svidio njegovu ocu, koji uskraćuje sinu dalju potporu, tako da se mora izdržavati publicističkim radom do 1759, dok ne postane tajnikom W. G. Hamiltona, visokoga drž. činovnika u Irskoj. U to je vrijeme B. počeo s izdavanjem godišnjaka Annual Register (1759—1788), u kojem je pratio sve političke događaje u Engleskoj i u svijetu. Za boravka u Irskoj uvidio je veliku pokvarenost i nemar tamošnje engl. uprave, pa je poslije uvijek tražio, da se to ukloni. U politički život ulazi 1765, kad je postao tajnik lorda Rockinghama, jednog od vođa whigovaca. Tada je postao članom parlamenta i bio to bez prekida gotovo do potkraj života ističući se govorničkim darom. U dva navrata zauzimao je i manja mjesta u vladi, ali je inače bio stalno u opoziciji. Povod njegovim djelima uvijek su bili stvarni događaji, koje je on kušao postaviti u općeniti načelni okvir. Prvi su mu radovi bili o domaćoj politici; među njima se ističe Thoughts on the causes of the present discontents (1770), u kome razvija misli o engleskom ustavu ističući važnost parlamenta, upozorujući na opasnost uplitanja kralja u politički život i protiveći se namjeravanim parlamentarnim reformama. Slijedeće veliko pitanje, koje je obuzelo njegovu pažnju, bila je napetost između engleskih kolonija u Sjev. Americi i majke zemlje. On se je u svojim govorima i spisima 1774—75 stavio na stranu kolonija, temeljeći svoje navode na razlogu oportuniteta, jer se ustupcima i velikodušnošću mogu narodi prije potaći na suradnju nego upotrebom sile. Kad je završena nezgoda s američkim kolonijama, B. je počeo proučavati položaj u Indiji, gdje je također bila loša engl. uprava. G. 1783 pomagao je Foxu pri sastavu zakonskoga nacrta o upravi u Indiji, prema kojemu bi uprava došla potpuno pod nadzor engl. parlamenta, a sasvim bi se isključio utjecaj dvora. Taj je prijedlog odbijen, ali B. nije sustao te podiže 1785 u Donjoj kući optužbu protiv W. Hastingsa, jednog od vrhovnih činovnika u Indiji, zbog korupcije i zloupotrebe. Ta se optužba nije toliko ticala samoga Hastingsa, koliko cjelokupnog sistema u Indiji. Pojavom francuske revolucije našao je B. novu temu za svoje djelovanje. U Reflections on the Revolution in France (1790), »revolucionarnoj knjizi protiv revolucije«, koja mu je pronijela slavu po cijeloj Evropi, zauzima temperamentno stav protiv francuske revolucije proričući, da će ona moći svršiti samo u diktaturi jednog čovjeka. Ovi napadaji dovode do prekida odnosa s dugogodišnjim prijateljem Foxom. Kako su mu mnogi prigovarali, da je ovakvo naziranje protivno njegovu dotadašnjem gledištu, piše B. Appeal from the New to the Old Whigs (1791), svoje razmjerno najsustavnije djelo, u kome nastoji pokazati, kako je on uvijek zastupao misao, da je kontinuitet prijeko potreban za državni organizam. Opravdanju njegove politike služi i spis A letter to a Noble Lord (1796). U to vrijeme piše i o potrebi vjerske i političke slobode Iraca.

Premda je B. bio sam član kasnije liberalne stranke, ipak je otac britanskoga konzervatizma. Čitav njegov rad prožima neko naivno divljenje britanskom ustavu, kako ga je formulirala revolucija 1688—89. Držao je, da je tada postignuta savršena ravnoteža snaga, koju treba u svakom slučaju braniti. Stoga on napada jednakom žestinom Georgea III. kao i začetnike francuske revolucije. Premda je nijekao neka Lockeova načela, kao prirodna prava, društveni ugovor, načelo većine, pravo na revoluciju, ipak je ostao branilac »građanske vlade«. Isticao je važnost elite (aristokracije) u političkom životu te prava i dužnosti, koje povlači vlasništvo za sobom; zastupao je mišljenje, da je pojedinac ovisan od društva, pa da prema tome običaj i tradicionalno mnijenje više vrijedi od pojedinačnog suda; vjerovao je u slobodu raspravljanja i izražavanja misli te u vjerske osnovice društva, kojim upravlja Božja providnost. On je prvi počeo isticati, da je Engleska dužna bdjeti nad političkom slobodom i postojećim redom u svijetu. Glavno mu je načelo, da je država organske naravi, a ustav naslijeđena mudrost narodne cjeline, tako da se ne smije silovito mijenjati, nego samo prilagođivati prema prilikama. Premda se zalaže za konstitucionalizam i tradicionalizam, možemo ga nazvati progresivnim konzervativcem. Nije bio sustavni mislilac, ali je znao spojiti praktične državne potrebe s etičkim razlozima. Utjecao je na romantičarski politički pokret u Njemačkoj, napose na A. Müllera, na njemačku povijesnu pravnu školu iz Götingena te Savignvja i Rankea.

BIBL.: Cjelokupna djela u 16. sv. (1801—27), u 8 sv. 1852, izabrana djela u 6 sv. u izdanju »World’s Classics« 1906.

LIT.: H. R. S. Crossman, Između anarhije i diktature, Zagreb 1940, pogl. III./1.; S. Jovanović, B. (Djela, sv. 15), Beograd 1937; H. Laski, Political Thought in England from Locke to Bentham, London 1920; C. E. Vaughan, Studies in the History of Political Philosophy, Manchester1925; J. Morley, E. B., London 1867; J. Mac Cunn, The political Philosophy of B., London 1908; F. Braune, B. in Deutschland, Berlin 1917; R. Lennox, E. B., Berlin 1923. Z. G.

2. Robert O’Hara, * Saint Cleram (kod Galwaya u Irskoj 1820, † usred Australije 28. VI. 1861, irski istraživač Australije. Prvi je među Evropljanima proputova Australiju od J do S, ali je na povratku umro od glada na rijeci Cooper, koja utječe u jezero Eyre. Suputnici mu bijahu liječnik Wills i botaničar Herman Beckler. Iz Melbournea je pošao 21. VIII. 1860, a u zaljev Carpentaria stigao već 4. II. 1861. N. Ž.